Tempirana bomba na krovu svijeta

Teško je zamisliti razornije efekte klimatskih promjena od požara koji su bjesnjeli u Kaliforniji, Oregonu i Washingtonu, ili od niza uragana koji su se primicali i ponekad opustošili zaljevsku obalu. Bilo je i smrtonosnih toplotnih talasa u Indiji, Pakistanu i Evropi, kao i razornih poplava u jugoistočnoj Aziji. Ali daleko gore tek dolazi, sa jednim posebnim rizikom, tako velikim da on sam predstavlja prijetnju za čovječanstvo: brzim topljenjem leda u Arktičkom moru.

Prisjećajući se filma o Alfredu Hitchcocku, ova klimatska „bomba“ – koja bi u određenoj tačci mogla više nego udvostručiti brzinu globalnog zagrijavanja – ima tajmer koji posmatramo sa sve većom anksioznošću. Svakog septembra, arktički ledeni porkivač dostiže svoj najniži nivo, prije nego što produžena tama i pad tempratura dovedu do njegovog ponovnog širenja. U ovom trenutku naučnici porede njegov nivo u odnosu na prethodne godine.

Rezultati bi nas trebali sve uplašiti. Ove godine, mjerenja iz Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu u Boulderu, u Koloradu pokazuju da na sredini Arktika ima manje leda nego ikad prije, a tek objavljeno istraživanje pokazuje da je zimski morski led na akrtičkom Beringovom moru na najnižem nivou u 5500 godina u 2018. i 2019.

Preko cijelog Arktika, morski led je dostigao najniži obim ikad 15. septembra. Količina varira iz godine u godinu, ali trend je bez sumnje opadajući: 14 septembara sa najmanjim nivoom morskog leda su svi bili u proteklih 14 godina.

Smanjenje leda

Ali ne smanjuje se samo obim morskog leda; on je također tanji nego ikad. Najstariji morski led (stariji od četiri godine), koji je otporniji na topljenje, sada čini manje od jedan posto cjelokupnog ledenog pokrova. Sada dominira jednogodišnji led, što more čini krhkijim i bržim za topljenje. Naučnici sada očekuju da bi Arktički okean mogao biti potpuno bez leda krajem ljeta za deceniju ili dvije.

Posljedice bi bile katastrofalne. U ekstremnom scenariju, koji bi se mogao dogoditi za nekoliko decenija, gubitak cjelokupnog leda tokom osunčanih mjeseci bi proizveo globalno radijacijsko zagrijavanje ekvivalentno dodavanju hiljadu milijardi tona karbon dioksida u atmosferu. Da to jasnije predočimo, u 270 godina od početka Industrijske revolucije, u atmosferu su dodane 2,4 hiljade milijardi tona CO2. Oko 30 posto arktičkog zagrijavanje već je dodato klimi zbog leda koji je izgubljen između 1979. i 2016, a dodatno zagrijavanje ubrzo slijedi jer se još preostalog leda gubi.

Ovaj ekstremni scenarij bi ubrzao klimatske promjene za 25 godina, i to bez pretjerivanja. Baš prošlog mjeseca se komad leda gotovo duplo veći od Manhattana odlomio od najvećeg preostalog artičkog ledenog grebena, na sjeveroistočnom Grenlandu, nakon rekordnih ljetnih temperatura.

U međuvremenu, na kopnu, grenlandski ledeni pokrov također je u opasnosti. Budući da se arktičko zagrijavanje dešava dvostruko brže od prosječnog globalnog zagrijavanja, stopa topljenja na Grenlandu najmanje se utrostručila u protekle dvije decenije. Vjeruje se da će ovaj proces postati ireverzibilan za deceniju ili manje. Vremenom će ovo topljenje uzrokovati porast nivoa mora za do sedam metara, što će dovesti do potapanja priobalnih gradova, iako ovaj vrhunac vjerovatno neće biti dostignut za više stotina godina.

Problem ubrzanog arktičkog zagrijavanja dodatno komplikuje samopojačavajući povratni rizik topljenja permafrosta. Budući da je blizu dvostruko više ugljičnog dioksida zarobljeno u permafrostu nego u atmosferi, osloboađanje jednog njegovog dijela moglo bi biti katastrofalno. Topljenje permafrosta bi također oslobodilo još potentnije stakleničke gasove: azotov oksid i metan. Dok rastu globalne temperature, također je moguće da bi još metana moglo biti oslobođeno sa šupljeg morskog dna istočnosibirskog arktičkog ledenog grebena.

Jasno je  da je potrebno hitno djelovanje kako bi se ublažili ovi ogromni, pa čak i egzistencijalni, rizici. Nužno je brzo smanjiti emisiji CO2 , ali to nije ni blizu dovoljnog. Zapravo, studije pokazuju da bi čak i brzi rezovi u emisiji CO2 ublažili samo oko 0.1-0.3°C od zagrijavanja zbog CO2 do 2050.

Zato je također ključno da se srežu emisije klimatskih zagađivača tzv. kratkog životnog vijeka: metana, crnog ugljika, hidro-fluoro-karbona (HFC) i troposferskog ozona. Takvo djelovanje bi moglo ublažiti šest puta više zagrijavanja kao smanjenje emisija CO2 do 2050. Sveukupno bi eliminisanje emisija ovih super zagađivača upola smanjilo stopu općeg globalnog zagrijavanja i smanjilo bi zagrijavanje Arktika za dvije trećine.

Ostvareni progres

Neki progres je već ostvaren. Prije gotovo četiri godine, u Kigaliju u Ruandi, 197 država je usvojilo amandman na Montrealski protokol fokusiran na iskorjenjivanje hidro-fluoro-karbona. (Montrealski protokol je već pomogao da se iskorijeni gotovo 100 hemikalija koje uzrokuju globalno zagrijavanje i ugrožavaju ozonski sloj.)

Štaviše, Senat je u SAD-u postigao dvostranački sporazum prošli mjesec da smanji proizvodnju i uvoz hidro-fluoro-karbona za 85 posto do 2036. Kalifornija je srezala emisije crnog ugljika za 90 posto od 1960-ih, i upola će srezati ostatak do 2030. A Američki klimatski savez, dvostranačka grupa od 25 guvernera država, postavio je cilj reduciranja emisija metana za 40-50 posto do 2030.

Ovo su hvale vrijedni ciljevi. Ali da bismo ostvarili njih – da ne spominjemo još ambicioznije ciljeve potrebne da se zaustavi rast globalne temperature – morat ćemo prevazići snažne protivnike, počevši sa administracijom američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja se protivi ciljevima o smanjenju emisija.

Sve i ako Trump izgubi na izborima idući mjesec, Arktik i cijela planeta bit će u velikoj opasnosti ako nova administracija radikalno ne pojača napore da sreže emisiju i CO2 i klimatskih polutanata kratkog vijeka. Ljudi širom svijeta već gube svoje domove i izvore primanja zbog smrtonosnih požara, polava, oluja i drugih katastrofa. Daleko gore bi tek moglo uslijediti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate