Teatar u ratnom Sarajevu 1992.-1995: Borba za dušu Grada

Novo izdanje knjige “Teatar u ratnom Sarajevu 1992. – 1995.“, autora Davora Diklića, publicirano na bosanskom i engleskom jeziku, zasigurno je jedno od najvažnijih svjedočanstava o intenzivnom teatarskom i općenito umjetničkom životu opsjednutog Sarajeva ali i o tome da su teatar, i umjetnost općenito za Sarajlije pod opsadom bila ljudska potreba jednako važna kao sto im je to bila hrana, voda, zrak…

Autor knjige Davor Diklić rođen je u Sarajevu 1954. godine, a 1985. godine odlazi u SAD gdje završava pozorišne studije i radi kao profesor i redatelj do 1991. godine kada odlazi u penziju. Ovaj Sarajlija, koji danas živi u Meksiku, autor je zasigurno jedne od najznačajnijih knjiga ikad napisanih o globalnom fenomenu umjetnosti nastale u Sarajevu pod opsadom. Daleko je ovo od malog doprinosa, kako autor opisuje svoj rad nastao iz zelje da sačuva sjecanje na  ‘nešto toliko važno i lijepo da se to ne smije zaboraviti’.

Svjedočanstva onih koji nisu među nama

Radi se inače o novom izdanju knjige koja je za razliku od prvog obogaćena prijevodom na engleski, te biografijama ljudi koji su sa Diklićem podijelili svoja sjećanja. Među njima su: Izudin Bajrović, Jasna Diklić, Dino Mustafić, Haris Pasović, Admir Glamočak, Sulejman Bosto, Jovan Divjak, Dragan Jovičić, Miodrag Trifunov, Aida Begić…

Pored trideset i dvije priče ljudi, od kojih su neki bili samo publika u tom periodu, sačuvana su i svjedočanstva onih koji nažalost više nisu među nama, a koji su u godinama opsade bili akteri onoga što je globalno prepoznato kao fenomen “kulturnog otpora”. Neki od njih su: Ines Fančović, Žan Marolt, Zoran Becić, Kemo Hrustanović, Vlado Jokanović, Muhamed Karamehmedović, Afan Ramić…

Novo izdanje knjige prošireno je također i sa pogovorom redatelja Dine Mustafića, te uvodnikom koji je u povodu novog izdanja napisao veliki prijatelj sarajevskih umjetnika/ica iz perioda opsade i jedan od najznačajnijih ljudi u historiji teatarske umjetnosti – Peter Schumann.

Schumannova empatija prema Sarajevu u periodu opsade, kao i odluka da u njega po prvi put dođe 1993. godine, vezana je za njegovo osobno iskustvo i djetinjstvo. On je i sam, kao desetogodišnjak, sa svojom obitelji ‘tokom savezničkog bombardovanja i uz tutnjanje ruskih tenkova u daljini, napustio porodični dom u Sleskoj’, otišavši u Sjedinjene Američke Države. U svom uvodu Peter Schumann, prisječajući se dana provedenih u Sarajevu pod opsadom, piše: ‘Glumci su živote rizikovali da dođu na probe. Publika je živote rizikovala. Tragedija je bila život na ulici, a umjetnost je morala da se ponovo stvara, kao otpor krvavoj stvarnosti.’ 

Jedinim nedostatkom ove knjige moglo bi se smatrati to što ona ne obuhvaća sve one ljude koji su tom periodu radili, ali s obzirom da je autor poduzeo radnju kojom bi se u nekom normalnom društvu bavile institucije, za tim samo treba ostati žal, ali nikako kritika na račun onoga što ova knjiga sadrži ili ne sadrži.

S obzirom da je autor knjige ove razgovore vodio neposredno po okončanju opsade u njoj su sačuvana još uvijek vrlo živa sjećanja. Vjerujem da i za mnoge od njih čitanje vlastitih svjedočanstava više izgleda kao dijalog sebe sa nekim drugim sobom, s nekim ljudima u kojima je još uvijek gorio plam nade i vjere da ono što rade ima savršeni smisao i da je svima jasno da kultura i umjetnost trebaju biti u samom vrhu prioriteta svakog normalnog, i moralnog društva.

U svojim sjećanjima tadašnja studentica akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a danas uspješna filmska redateljica Aida Begić, odgovara na pitanje o tom fenomenu da ‘u tim neuslovima ljudi pristanu da rade teatar’.

Aida kaže: “Interesantno je da sada, kad pogledam sa ove vremenske distance na sebe samu, ljude koji su me okruživali i našu sredinu, mislim da smo se nalazili u jednom ogoljenom trenutku, znači u trenutku gdje je zaista život sam bio suština (…) Koliko god je bilo užasno živjeti godinama u potpunom mraku, toliko je bilo lijepo živjeti, da ga tako nazovem, pravi život, ili suštinski život.”

Iako ćemo često ćuti kako se možda pretjerano bavimo našom nedavnom prošlošću, osim ove knjige teško je naći slična djela koja sa toliko autentičnih svjedočenja govore o onome što je teatar značio ne samo teatarskim radnicima već i sarajevskog publici tog vremena.

U svome svjedočenju glumac Izudin Bajrović, koji se inače početkom opsade prvo priključio braniteljima grada, govoreći o tom odnosu između umjetnika/ica i publike, kaže:”Posebno bih izdvojio odnos sa publikom, za koji mogu reći, bez pretjerivanja, da je to bio ljubavni odnos. Mi smo, jednostavno, voljeli jedni druge u najljepšem smislu te riječi. Svi smo se u to vrijeme nekako slagali i voljeli. Svi smo bili ravnopravni saučesnici, kako u životu tako i u pozorištu. Možda odnos publike prema nama glumcima nije bio dovoljno kritičan; oni su bili sretni da dolaze u pozorište i u tome su uživali, a mi smo bili sretni da igramo za takvu publiku i u tome uživali.”

Umjetnički ritual

Profesor Sulejman Bosto, objašnjavajući taj odnos između publike i teatra, dodaje kako je on bio:”rasterećen drugih motivacija, interesa, banalne građanske navike da se ide u pozorište, da se bude viđen. Situacija je bila potpuno egzistencijalno ogoljena i jedini motiv je uistinu bio sudjelovati u jednom umjetničkom ritualu(…) motivacija je bila čista: vidjeti teatar, vidjet jedan privremeni čin stvaranja sa dubljim i trajnijim konsekvencama, gdje se saopštava istina o čovjeku, odnosima sudbini, u kojima se razmjenjuju osjećajnosti i spoznaje, radost i tuga, smijeh i plač.”

Jedan od ljudi koji je bio redovni posjetitelj sarajevskih pozorišta bio je i general Jovan Divjak koji s punim ubijeđenjem tvrdi da:’ sve sto se dešavalo u oblasti kulture i umjetnosti bio je ‘duhovni otpor’ onome sto je za cilj imalo rušenje civilizacijskih vrijednosti urbanih sredina”.

Profesor Karamehmedović, govoreći o jedinstvenosti fenomena umjetnosti u opsjednutom Sarajevu, koja po njemu prevazilazi i ono što se dogodilo u Lenjingradu, opisuje ga kao “ustanak stvaralaca koji su ostali u Sarajevu, da se podigne moral, da se izbjegne duhovno potčinjavanje onima koji su nemilosrdno rušili taj grad, i palili iz dana u dan, i ubijali.”

Glumac Dragan Jovičić iskustvo iz perioda opsade smatra uzrokom da “Svi pojmovi i stvari za mene sada imaju drugačije značenje  nego prije rata. Ja osjećam to drugo značenje:’ šta je život, šta je ljubav, šta je razdvojenost, šta je smrt…Danas meni smrt nije strašna. Ja sam u ratu živio sa smrću…”

Dojmljiv iskaz

Redatelj Dino Mustafić u pogovoru pod naslovom “Urbani ritual otpora fašizmu”, knjigu Davora Diklića naziva dojmljivim iskazom jer svjedoči mudro i vjerodostojno, bez patetike i gorčine, iskustveno i emocionalno. Po njemu, knjiga istovremeno daje značaj kritičkom i revolucionarnom pozorištu ratnog vremena u kome etički kontekst umjetnosti postaje borba za opće dobro. Dino Mustafić ukazuje i na važnost kozmopolitskog sadržaja sarajevskog ratnog repertoara i kreiranje paralelne stvarnosti ‘koja je čuvala dušu Sarajlija da se ne kontaminira mržnjom, da se na padne u samosažaljenje i status žrtve. Razgovori u ovoj knjizi nas uče koliko je ratno kazalište bilo prostor slobode, jer kada je bilo opkoljeno, mi smo unutar teatra bili oslobođeni i kao ljudi i kao umjetnici’.

Knjiga je upravo zbog takvog sadržaja promovirana u okviru programa Modul memorije koji već 22 godine postoji sa idejom slavljenja pobjede umjetnosti i kulture nad umjetnosti i fašizmom. O toj pobjedi svjedoči ova knjiga, kao i ona 3.102 umjetnička i kulturna događaja iz perioda opsade, 48 koncerata Sarajevske filharmonije, 263 objavljene knjige, 177 likovnih izložbi, 156 snimljenih filmova, 182 teatarske premijere i preko dvije hiljade odigranih predstava… 

O borbi za dušu Sarajeva, Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta svjedoči i podatak o stotinama ubijenih kulturnih radnika/ca i umjetnika/ca među kojima i 22. koji su radili u sarajevskim teatrima! 

…Ta borba i dalje traje…

Izvor: Al Jazeera