Tara u zagrljaju medvjeda

Medvjed nije zvijer, štetočina i opasnost za ljude, on je samo dio prirode kojoj bismo se trebali prilagoditi (Al Jazeera)

Bajina Bašta ima Taru i Drinu, i još ponešto… Šarm, karizmu i prirodni krajolik koji oduzima dah, endemično drveće, raznoliko bilje i najraznolikiji životinjski svijet u regionu.

Bajina Bašta ima medvjeda

Na prostoru te opštine nalazi se gotovo kompletna populacija medvjeda koja naseljava teritoriju Srbije. Od blizu 70 jedinki, više od 50 njih je registrovano na prostoru Nacionalnog parka Tara.

Službenici Nacionalnog parka u saradnji sa Srpskim timom za medvede, posljednjih godina nastoje očuvati i unaprijediti populaciju te najveće evropske kopnene životinje. Na tom planu sprovode aktivnosti izučavanja, praćenja ali upoznavanja javnosti sa šumskim divom.

„Bitno je predočiti društvu da medved nije zver, štetočina i opasnost za ljude, on je samo deo prirode kojoj bismo se trebali mi prilagoditi“, navodi Miodrag Petrović, šef čuvara prirode Nacionalnog parka Tara.

U prošlosti nisu sprovođene statističke analize brojnog stanja medvjeda, već se njihov broj iznosio samo u izvještajima prijavljene štete. Često su se te brojke preuveličavale zbog eventualne naplate, a u izvještajima su medvjedi navođeni kao zvjeri koje mogu pojesti po 500 kilograma kukuruza i po 30 ovaca.

„Kako jedan medved od prosečnih 200 kilograma može da pojede toliko, jasno je da reč o lažnim iskazima“, kaže Petrović.

Od plišanog mede do zvjeri

Interesantno je da medvjed simbolizuje najboljeg prijatelja i prvu igračku u djetinjstvu a kasnije prerasta u sinonim zvjeri i opasnosti.

„U jednom obdaništu smo sproveli istraživanje koja je bila prva igračka sa kojom su se mališani susreli, i koje se životinje najviše boje, odgovor je bio isti… medved. Zapitamo se kako je plišani meda, koji je mekan i drag prerastao u zverku koja uliva strah, pa problem je u nama, ljudima“, smatra Petrović.

Devedesetih godina prošlog vijeka, lokalno stanovništvo, odnosno radnici Šumarstva imali su priliku da odgajaju dva mladunčeta medvjeda kojima je majka stradala u krivolovu.

Mečići Marko i Musa, koji su dobili imena po poznatim akterima kulturne baštine Srbije, živjeli su sa ljudima više od dvije godine.

„Radnici šumarstva su ih othranili na cuclu, bili su gotovo pa skroz pitomi. S njima su jeli, kupali se u jezeru, bili deo okruženja. Koliko god da su navikli na čoveka nisu bili za igranje jer je njihova igra mogla obiljno da povredi. Šta se desilo kasnije… postoji nekoliko verzija priče. Jedni kažu da je jedan završio u privatnom zoološkom vrtu, a da je drugi ubijen, niko to sa sigurnošćo ne može da potvrdi. Problem tih mečića je bio što se nisu plašili ljudi jer su navikli da dobijaju hranu od njih, a opet nisu bili sposobni da žive u divljini“, prisjeća se Želimir Jokić, stanovnik Bajine Bašte.

Hranilišta i Foto lov

Sastavni dio projekta praćenja populacije medvjeda u Nacionalnom parku Tara je postavljanje hranilišta za te životinje na ustaljenim lokacijama.

 „Medvedima je mesto u divljini, i mi ih ne hranimo, nego u mesecima oskudice hrane ih dohranjujemo kako se životinje ne bi kretale ka naseljenim područjima“, navodi Ranko Milanović, Nacionai park Tara.

Hranilišta medvjeda su sastavni dio života tih šumskih divova već zadnjih 20 godina, tako da su na tim mjestima postavljene “foto zamke” koje se aktiviraju na pokret. Osim primarne funkcije nadzora i evidentiranja, “foto zamke” i hranilišta su dio projekta turističke ponude tog kraja u formi Foto lova.

„Trenutno se nalazimo u završnoj fazi pripreme projekta, imamo pet aktivnih hranilišta a u toku je osposobljavanje objekata u kojima bi zainteresovani mogli posmatrati medvede izbliza i fotografisati ih“ govori Milanović.

U kancelariji za turizam Bajine Bašte mnogi se već raspituju za ponudu posmatranja medvjeda. Prema percepciji podneblja te životinje se drugačije tretiraju, pa tako nailaze ljudi koji doslovno hrle medvjedu u zagrljaj, dok ima i onih koji se zadovolje suvenirom i posmatranjem te životinje na slici.

„Strane turiste prvo šta interesuje je gde mogu da nađu medvede, odnosno, kako se najbezbednije mogu posmatrati izbliza. Naše, domaće posetioce interesuje gde ih najviše ima kako bi izbegli to mesto“, kaže Irena Ćurčić iz Službe za turizam Bajnine Bašte.

Medvjedi idu u Bosnu

U okviru aktivnosti praćena medvjeda, životinje se hvataju, obilježavaju, a pojedinim jedinkama se postavlja i ogrlica za praćenje koja je donijela mnošto zapanjujućih podataka.

Prema informacijama dobijenih od ogrlica za praćenje zabilježeni su slučajevi silaska medvjeda u naseljena mjesta, i to veoma blizu ljudi, a veliki broj njih preplivava Drinu i prelazi na teritoriju Bosne i Hercegovine.

„Od 13 markiranih medveda, njih šest je prelazilo u teritoriju BiH, međutim kada pređu, retko koji od njih se vraća nazad na Taru. Ženke su uglavnom vezane za jednu teritoriju, dok se mužjaci daleko više kreću“, ističe Milanović.

Imena medvjeda

Do sada je registrovano 17 medvjeda, dok je njih 13 obilježeno i opremljeno ogrlicom za praćenje.

Radi boljeg raspoznavanja, životinjama su davana imena na osnovu primjećenih osobina kod jedinki, a mnogi od njih su imenovani u skladu sa tradicijom podneblja.

Evo nekih od imena medvjeda sa Tare: Đuro, Miloje, Milica, Mirka, Flekica, Ogi, Rača, Ljubinka, Dobrivoje, Drakče, Vera, Ranko, Vidoje…

 

Mlađi medvjedi dosta lutaju, a rekorder se zvao Miloje, koji je za devet mjeseci prešao gotovo 2.000 kilometara krećući se u radijusu od 4.000 kvadratnih kilometara. Njemu se trag gubi na području opštine Rudo, gdje se pretpostavlja da je odašiljač na ogrlici otkazao, odnosno da je životinja ubijena jer je lov na medvjede u BiH dozvoljen.

„Miloje kao i ostali medvjedi koji prelaze Drinu, kreću se istim koridorom na lokalitetu između Žepe i Višegrada, a među njima se beleži jedan koji je stigao na Konjuh i zaputio se prema Zenici, da bi se opet vratio u kanjon Drine i prezimio na Tari“, navodi Ranko Milanović iz Nacionalnog parka Tara.

Iako se istraživanja medvjeda sprovode na teritoriji Nacionalnog parka, te životinje nisu isključivo sa Tare, one se kreću u regionu zapadne Srbije i istočne Bosne, nemareći za granice. Medvjedi su dio prirode za koju državna administracija ne postoji, a ne zvjeri kakvim ih kreatori granica smatraju.

Izvor: Al Jazeera