Tanović: Filmski centar Sarajevo – nacionalno blago koje ne pripada nikome

Uspješna bh. rediteljica Ines Tanović, sa dva dugometražna filma u svom portfoliju (Naša svakodnevna priča, 2015. i Sin, 2019.), došla je na poziciju v.d. direktorice Filmskog centra Sarajevo tačno u vrijeme kada je počela pandemija korona virusa. Sama zdravstvena situacija u državi (svijetu) i mjere predostrožnosti koje su bile poduzete diktirala je njen angažman u FCS-u čiji je rad i inače bio na niskim granama.

Pored osnovne funkcije FCS-a, koja podrazumijeva očuvanje bh. filmske građe, od 88 dugometražnih igranih filmova i oko 500 dokumentarnih i kratkih igranih filmova, također je doveden u pitanje rad Muzeja „Valter brani Sarajevo“.

Tanović otkriva pojedinosti o načinu rada FCS-a, digitalizaciji bh. filmske građe, svojoj filmografiji, budućnošću bh. kinematografije…

• Kada ste došli na poziciju direktorice Filmskog centra Sarajevo kakvo stanje ste zatekli u toj ustanovi?

– Moj dolazak na mjesto v.d. direktorice Filmskog centra se poklopio sa početkom pandemije tako da je moj rad krenuo drugačije nego što sam očekivala. Upoznavala sam se sa uposlenicima, Nadzornim odborom i svim zatečenim problemima kroz mjere zabrane kretanja i obaveze socijalne distance. Zapravo se taj period tranzicije neplanirano produžio i mogu slobodno reći da još traje. Filmski centar je u tom periodu radio sa smanjenim kapacitetom, muzej „Valter brani Sarajevo“ smo zatvorili kako je bilo i očekivano. Tek se sad zapravo uspostavljaju neki normalniji uslovi da Filmski centar ponovo otvori svoja vrata, kako Muzeju tako i nekim drugim aktivnostima.

Nažalost, stanje u Centru je jako teško, osim mnogih dugovanja koje sam zatekla, nepostojanja kataloga svih filmova, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, najteža je činjenica da ovaj Filmski centar zapravo nikome ne pripada zvanično, očekuje se da sam opstaje na tržištu, a radi se o nacionalnom blagu, kinematografskom naslijeđu koje je utemeljilo uspjehe domaćeg filma. Filmske trake propadaju u neuslovnim prostorijama, samim tim ti filmovi nisu zaštićeni od daljnje devastacije. Ne posjedujemo tehničke uslove da izvršimo ni popis ukupnog filmskog materijala, itd. U suštini, sve što je do sada spašeno i čime se svi ponose kada se spominju bh. autori, spašeno je u ratu i poslije rata isključivom požrtvovanošću tadašnjih zaposlenika ‘Sutjeska filma’. Kako su te trake tada sačuvane i poredane u neuslovnom objektu na Jagomiru, 25 godina poslije se nalaze u istom stanju.

• Prijašnje vodstvo FCS-a je uradilo dobar dio posla sa digitalizacijom bh. filmova. Da li planirate da nastavite sa restauracijom filmskih zapisa i digitalizacijom filmova, te koji su to naslovi u opticaju i kako uopšte i gdje sprovodite taj proces?

– Do momenta preuzimanja funkcije direktorice digitalizovano je samo šest filmova u Hrvatskoj po profesionalnim standardima – korekcije tona i slike na digitalnoj verziji. To su filmovi: Valter brani Sarajevo, Most, Diverzanti, Partizanska eskadrila, Bitka na Neretvi i Sjećaš li se Dolly Bell?. Još sedam filmova je digitalizovano na sličan način u Srbiji za potrebe distribucije u toj zemlji, ali mi nemamo prava na te digitalizovane kopije jer nismo učestovali u plaćanju tog procesa. U tom turnusu je digitalizovano sedam filmova: Quo vadis, Živorade, Kapi, vode, ratnici, Miris dunja, Ljubav i bijes, Dan duži od godine, Ram za sliku moje drage, Mali vojnici… Ostali filmovi su „digitalizovani“ u studiju na Jagomiru na način da su se prebacili sa 35mm trake na BETA kasetu direktno sa projektora u televizijskom formatu 3:4. To su jako loše kopije jer su same 35mm trake filmova već bile oštećene. I to je bio dobar posao, jer se na taj način stekao uvid u dio naše arhive koja posjeduje 88 dugometražnih igranih filmova i oko 500 dokumentarnih i kratkih igranih filmova proizvedenih do 1992. godine. Međutim, ni jedan film nije urađen u smislu da je filmska traka kvadrat po kvadrat restaurirana, napravljena kolor korekcija, kao i korekcija tona. Taj proces košta otprilike 25.000 eura po jednom dugometražnom filmu i nigdje u BiH se ne može raditi. Jednostavno kod nas nema tehničkih mogućnosti za to. To možda zvuči skupo, ali kada se kaže da su to temelji naše kinematografije i ogroman segment naše bosanskohercegovačke kulture, onda ne bi trebalo uopšte postavljati pitanje o svrsishodnosti takvog ulaganja. Tome treba dodati sjajne dokumentarne filmove koji su osnov naše čuvene škole dokumentarnog filma. Te filmove su radili najznačajniji dokumentaristi kao što su Bato Čengić, Vlatko Filipović, Šiba Krvavac, Mustafa Kapidžić, Slobodan Jovičić, Vefik Hadžismajlović, Zlatko Lavanić, Mirjana Zoranović, Žika Ristić, Gojko Šipovac, Bakir Tanović, Suad Mrkonjić, Midhat Mutapčić, Petar Ljubojev, Velimir Stojanović, Tomo Janić, Pjer Majhrovski, Milan Kosovac i mnogi drugi za koje se danas uopšte više, na žalost, ne zna… Ja sam imala čast da sam ih sve poznavala i sa nekim i sarađivala.

• U prostoru nekadašnjeg studija Jagomir pripremala se izgradnja filmskog grada. Kakva je situacija sa tim projektom?

– Filmski centar Jagomir je u potpunosti devastiran tokom 1992-95. i već sam spomenula da je filmska građa spašena angažmanom tadašnjih zaposlenika Sutjeska filma. U momentu osnivanja ilmskog centra pojavili su se razni prijedlozi za ponovnu izgradnju studija kao i prijedlozi kako to finansirati. Što se mene tiče, treba napraviti prije svega ozbiljnu studiju održivosti nekog budućeg filmskog grada, kakve kapacitete trebamo, u kom pravcu da idemo. Svakako treba napraviti i javnu raspravu među filmskim radnicima kako oni vide filmski studio i kakve su njihove potrebe s obzirom da se radi o raznim zanimanjima koja opslužuju produciranje jednog filma kao i pružanje usluga stranim filmskim ekipama. U svakom slučaju to je prevelika investicija i Filmski centar ne može samostalno poduzimati nikakve aktivnosti bez saglasnosti Vlade Federacije BiH koja je osnovala preduzeće 6.8.2008. godine.

• Kakve su Vaše ideje i smjernice u budućem radu Filmskog centra Sarajevo?

– Prva stvar koju sam pokrenula je izrada kataloga svih filmova u našem posjedu. Napokon ćemo imati popisano stanje igranih i dokumentarnih filmova sa svim relevantnim podacima. Filmski centar treba, prije svega, da radi na očuvanju filmske građe, na restauraciji, digitalizaciji i prezetiranju naših filmova što više u javnosti. Mi imamo takvo blago koje je sada na jedan način nedostupno mlađim generacijama. Svjesni smo da se danas odgajaju generacije koje nemaju svijest o onome šta je bilo prije, nemaju svijest o opštim vrijednostima, o antifašizmu, o osjećaju kolektiviteta. Nikada nisu vidjeli da su se radnim akcijama mogle napraviti stotine kilometara pruge ili pošumljavati goleti ili čistiti obale rijeka, itd. Mislim da Filmski centar kroz promociju naših filmova treba da doprinese i u obrazovnom sistemu. Smatram da se gledanje filmova treba uvesti kao obavezna lektira u srednjim školama, da se više njeguje filmska kultura, da se time obrazuje nova publika i budući filmski radnici. Također sam pokrenula aktivnost za pisanje ‘historije bh. filma’. Potpuno je neobjašnjivo da do danas nemamo takvu jednu knjigu. Također radim na pokretanju ‘kina Valter’ u prostorijama sadašnjeg muzeja gdje bi se besplatno prikazivali dokumentarni kao i kratki igrani filmovi. Naravno, tu je i saradnja za Akademijom scenskih umjetnosti, Arhivom BiH kao i Historijskim muzejom na zajedničkim projektima.

Puno je naših filmova ostalo u Hrvatskoj i Srbiji do kojih ne možemo doći jer se potražuju ogromna sredstva po dugu za ležarinu itd. Potrebno je uspostaviti i server na koji bi se svi filmovi mogli postaviti pa da su lakše dostupni u naučne i druge svrhe. Naravno u planu je saradnja i sa drugim filmskim centrima u regionu kao i realizacija retrospektive bh. filma na nekim od velikih festivala. Mnogo je planova samo su nam za to potrebna sredstva koja sada nisu osigurana. Momentalno Centar nema sredstva ni za osnovni rad – plate, poreze, održavanje prostorija, naknade za Nadzorni odbor, Odbor za reviziju i sve ostale tekuće troškove. Jedino ministarstvo koje nam redovno isplaćuje sredstva je Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH i to preko Fondacije za kinematografiju. Ali to nisu fiksna sredstva i svake godine dobijamo različit iznos u odnosu na budžet. Zbog nemogućnosti izmirivanja dugovanja prema poreznoj upravi nismo uspjeli da se prijavimo na konkurs Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo za projekte. Ali u svakom slučaju, projektne pare se trebaju trošiti samo za projekte, a ne za tekuće održavanje preduzeća. S tim problemom su se susretale i sve prethodne uprave pa su se dugovi gomilali. Nadamo se da će se u skorije vrijeme riješiti status Filmskog centra kao Javnog preduzeća od društvenog značaja putem obezbijeđenog transfera.

• Pratkično ste u vrlo kratkom roku snimili dva filma – „Naša svakodnevna priča“ (2015) i „Sin“ (2019). Da li pripremate novi filmski projekat ili ste previše zauzeti obavezama u FCS-u?

– Svakako da sam sad posvećena radu u Filmskom centru gdje je fokus zaista na golom preživljavanju, ali imam u pripremi i novi projekat. Onaj autorski crv u meni nikad ne spava.

• Čini se da bh. kinematografija nikad nije bila u lošijem položaju, uzimajući u obzir i pandemiju korona virusa i sve ostale loše elemente. Šta mislite da treba poduzeti da se stanje, ako se baš ne može popraviti na bolje, onda makar dovesti u nekakavu normalu?

– Naš najveći problem je neusvajanje Zakona o kinematografiji koji je davno pripremljen i kojim se rješava način finansiranja kinematografije kako je to urađeno u ostalim normalnim zemljama. Kod nas se svake godine Fondacija za kinematografiju bori za iznos koji će dobiti iz ukupnog budžeta Federacije i to je uvijek iscrpljujuća borba i svake godine neizvjesna. Usvajanjem zakona bi se osiguralo stalno finansiranje u iznosima koji bi bili približni zemljama regiona. Tada bi se pokrenula kontinuirana proizvodnja filmova koja bi zahuktala cijelu filmsku industriju, ljudi bi radili, imali od čega da žive, mladi bi dobijali mogućnost da snime svoje prve filmove, nezadovoljstvo bi bilo puno manje. Pokrenula bi se cijela paleta zanimanja koja danas praktično stoji jer se ništa ne proizvodi. Mi nemamo čak ni TV serije koje inače proizvode privatne producentske kuće jer naše televizije ne otkupljuju programe. Tako da stoje produkcije, stoje autori, glumci, scenaristi, filmski radnici. Potpuno je neobjašnjivo da se jedna cijela industrija zakoči zbog nemanja minimalne volje da se izglasa ono što je davno pripremljeno i dostavljeno od strane naše struke.

Izvor: Al Jazeera