Takmičenje velesila za novi svjetski poredak

Piše: Javier Solana

Danas je takmičenje između velikih sila činjenica: SAD se sada takmiči sa sve aktivnijom Rusijom i Kinom koja je u usponu. Bliski istok, Južno kinesko more i Ukrajina su samo tri podija na kojima se ova realnost odigrava.

Pri drugom čitanju knjige “Veliki eksperiment” Strobea Talbotta, zamjenika američkog državnog sekretara, ne mogu se oteti utisku da je djelomično sjeme trenutne svjetske dinamike posijano još davno.

U knjizi je opisan razgovor koji su u decembru 2000. vodili predsjednik Bill Clinton i novoizabrani predsjednik George W. Bush. Clinton je kazao da su, sudeći po Bushovoj predizbornoj kampanji, sigurnosna pitanja koja su ga najviše brinula Saddam Hussein i gradnja velikog proturaketnog odbrambenog sistema. “To je apsolutno tačno,” odgovorio je Bush.

Ova pitanja su stavljena na čekanje kada se neočekivano dogodila tragedija u obliku terorističkih napada u SAD-u od 11. septembra 2001. koji su donijeli period međunarodne saradnje tokom kojeg je vladala solidarnost protiv terorizma. To je bilo vrijeme kada smo svi bili Amerikanci i kada je Bush opisao Putina kao “veoma otvorenog i povjerljivog.”

Tog decembra se situacija počela mijenjati  kada je SAD najavio da odstupa iz Sporazuma o antibalističkim raketama, kako bi izgradio proturaketni odbrambeni sistem zbog zaštite od Irana koji možda ima nuklearno naoružanje. Ovo nije prošlo neprimijećeno u Rusiji.

Izgleda da u SAD-u u to vrijeme nisu shvatali da se pojavljuje novi višepolarni svjetski poredak u kojem će biti veoma teško provoditi politike o kojima su Bush i Clinton razgovarali 2000. bez ozbiljnih posljedica.

Ruski predsjednik je to jasno istaknuo u svom govoru iz 2007. godine na Konferenciji o sigurnosti održanoj u Minhenu, oštro odbivši intervenciju u Iraku i posebno, američke planove da prošire antiraketni odbrambeni sistem na Evropu, nazvavši to činom napada prema Rusiji i kršenjem zajedničke evropske sigurnosti.

Višepolarni poredak

Tri događaja su u ljeto 2008. učinila novi višepolarni poredak očiglednim. Kina je oduševila svijet kao domaćin Olimpijskih igara, istaknuvši svoj status važnog međunarodnog igrača. Ruske vojne akcije u Gruziji, usred Igara, pokazale su svijetu da je koncept sfera utjecaja još u dobrom stanju u Kremlju.

Bankrot američke investicijske banke Lehman Brothers koji je uslijedio naredni mjesec i koji je bio okidač globalne ekonomske krize od koje se svjetska ekonomija još nije u potpunosti oporavila, potcrtao je slabosti naprednih ekonomija, a Kina je većim dijelom ostala pošteđena.

Izgleda da je Kina, uz novi osjećaj samopouzdanja u vezi svog statusa velesile, počela primjenjivati koncept “mirnog uspona” koji su njeni čelnici prizivali još od vremena Denga Xiaopinga, usvojivši oštriji pristup vanjskoj politici u susjedstvu.

Pozivajući se na navodna historijska prava, Kina je počela širiti svoje teritorijalne pretenzije, uporedo sa svojim vojnim prisustvom, u Južnom i Istočnom kineskom moru. Tenzije su dostigle vrhunac 2013. kada je Kina jednostrano proglasila Zonu identifikacije za potrebe zračne odbrane (ADIZ) obuhvativši teritorije u Istočnom kineskom moru na koje tvrdi da polaže pravo, ali koje kontrolira Japan.

Mnoge od država na koje utječu potezi Kine u Južnom i Istočnom kineskom moru imaju sigurnosne sporazume sa SAD-om, koji je bio glavna pomorska sila u pacifičkoj regiji nakon Drugog svjetskog rata. Proglašenje ADIZ-a je SAD doživio kao provokaciju. Proširivši svoje pretenzije na suverenitet, Kina je zapravo proširila svoje pretenzije na utjecaj.

Međunarodne institucije su tek nakon nekog vremena uspjele uhvatiti korak sa promijenjenim svjetskim poretkom. Rezultat samita G20 u Seoulu bio je sporazum da se do 2014. u Međunarodnom monetarnom fondu poveća kvota za zemlje u razvoju. Američki Kongres je, međutim, odbio ratificirati ove izmjene, tako da je ovaj sporazum propao.

Kina je onda uzela stvari u svoje ruke, predvodeći kreiranje Azijske infrastrukturne investicijske banke (AIIB). Fragmentacija međunarodnih institucija činila se neizbježnom, tj. dok se evropske države nisu odlučile pridružiti AIIB-u.

Iako se SAD na početku opirao, a i dalje odbija da se pridruži, ta je odluka izgubila na oštrini u kasnijem razgovoru između kineskog predsjednika Xi Jinpinga i američkog predsjednika Baracka Obame.

Ruske ambicije

Rusija je u međuvremenu pokazivala svoje obnovljene vanjskopolitičke ambicije u Ukrajini. Prekršivši Helsinšku deklaraciju u proljeće 2014., Putin je postavio rusku vanjsku politiku u direktni sukob sa vanjskom politikom SAD-a i Evrope. Ova pozicija je potvrđena u septembru, kada je Putin odlučio intervenirati u ratu u Siriji, osiguravši Rusiji ulogu u bilo kakvom pokušaju da se uspostavi mir u ovoj državi.

Svijet je danas umnogome drugačiji od onog kakvim su ga neki možda zamišljali krajem prošlog stoljeća, deceniju nakon pada Berlinskog zida. S historijskog aspekta govoreći, 15 godina može izgledati kao dug ili kratak period, zavisno od intenziteta promjene.

Tokom proteklih 15 godina sve većeg takmičenja među velikim silama i obnovljene nestabilnosti na Bliskom istoku – uključujući i Arapsko proljeće, uspon brutalne grupe ISIL, ratove preko posrednika između sunita i šiita, i neizrecivu ljudsku patnju – promjena je, najblaže rečeno, bila veoma intenzivna.

Ali promjena se ne ogleda samo u konfrontaciji. Načinjeni su obećavajući koraci u dvije ključne oblasti: neširenju nuklearnog programa, posebno kroz nuklearni sporazum sa Iranom i u oblasti borbe protiv klimatskih promjena, što se vidjelo na primjeru ohrabrujućih priprema za samit o klimatskim promjenama u Parizu.

Najvažnija lekcija koju iz ovoga možemo naučiti je da dobro vođena, čvrsta diplomatija i dalje ima nevjerovatnu moć razrješavanja sukoba. Diplomatija je i dalje najbolji instrument za postizanje rezultata saradnjom koju sukob efikasno ometa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera