Tajne ratnog profiterstva u Hrvatskoj

Piše: Branimir Bradarić

Kada je nedavno Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) podnio kaznenu prijavu protiv Đure Gavrilovića (74) koji se sumnjiči za ratno profiterstvo, zlouporabu položaja i ovlasti kao i za poticanje na to, u Hrvatskoj je još jednom aktualizirana priča o ratnom profiterstvu.

I danas je to tabu tema o kojoj se malo zna i o kojoj postoji još manje dokumenata. Spominju se razna imena, tvrtke, događaji, kao i datumi, ali najčešće bez ikakvih čvrstih i provjerljivih dokaza koji bi bili povod da se počne sa kaznenim progonom.

Iako se, govoreći o ratnom profiterstvu, spominju razne malverzacije, poput pogodovanja, preuzimanja tvrtki, kupovina ispod cijene… građani najviše upiru prstom u nikad razjašnjenu kupovinu naoružanja za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu.

Brojni emisari početkom rata obilazili su svijet i skupljali dragovoljne novčane priloge od Hrvata u dijaspori i prijatelja sa osnovnim ciljem da se osiguraju sredstva za kupovinu naoružanja.

Međutim, niti danas, 23 godine od početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, ne zna se točno koliko je novca skupljeno i – ono što je još važnije i što mnogima smeta – niti koliko je toga novca namijenjenoga za obranu Hrvatske završilo u privatnim džepovima.

Nepoznate cifre

Te podatke nema niti ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor.

„Naš Centar nama tih dokumenata iako i nas oni iznimno interesiraju. To su dokumenti koje, ako i postoje, mi ne možemo vidjeti“, rekao je Nazor.

Politički analitičar Jaroslav Pecnik kaže kako niti on ne zna da postoji precizna brojka koliko je na taj način skupljeno novca, ali da je riječ o desecima milijuna američkih dolara.

„Mislim kako će te brojke za sve nas ostati zauvijek nepoznanica. Ako i postoji negdje nekakva dokumentacija, ne vjerujem da je ona cjelovita. Novac se uplaćivao u gotovini i išao je na razne račune. Sama ta činjenica da se ne zna koliko novca je prikupljeno na taj način po meni nije toliko važna, koliko ona da se uopće nisu vodili nikakvi podaci. Radi svega toga ne trebaju nas čuditi silna bogatstva pojedinih ljudi u Hrvatskoj kojih smo svi svjedoci“, kaže Pecnik.

Smatra kako činjenica da se radilo o ratnim vremenima donekle opravdava nedostatak tih spiskova, ali i da se u isto vrijeme stvorio ogroman prostor pojedincima za najrazličitije manipulacije.

Pecnik je mišljenja kako se najveći dio ratnoga profiterstva u Hrvatskoj nikada neće istražiti, niti će se saznati precizne brojke, sva imena, a, nažalost, niti koliko je tko uplatio odvajajući od svoje obitelji kako bi pomogao kupovinu naoružanja neophodnoga za obranu Hrvatske.

‘Jedinstvena prilika za manipulatore’

Jednostavno rečeno, kako kaže Pecnik, bila je to idealna prilika za one koji nisu imali obzira i koji su isplate u gotovini i nevođenje preciznih knjiga uplata i isplata iskoristili na najniži mogući način.

Govoreći kako se radilo, podsjetio je na riječi nekadašnjeg gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića kojemu su u više navrata nuđene torbe pune skupljenoga novca, a koje on nije želio primiti jer nije postojao nikakav dokument koji bi potvrdio koliko je novca primio i je li ga uopće primio.

„Ti ljudi su jednostavno imali mogućnost da sav uplaćeni novac proslijede Hrvatskoj vladi ili, pak, da manji ili veći dio zadrže za sebe. S obzirom da se radilo na taj način, mogli su i sav donirani novac ostaviti u svojim džepovima. Siguran sam da je većina ljudi koji su prikupljali novac za obranu Hrvatske to radila na častan i pošten način. Nažalost, nikada nećemo doznati za one koji su radili drugačije, a trebalo bi radi svih nas“, kaže Pecnik.

Kao osnovne razloge zašto se puna istina o tim dešavanjima nikada neće saznati, Pecnik vidi u činjenici kako neki od glavnih aktera, poput Franje Tuđmana ili Gojka Šuška, nisu više među živima.

Drugi je što se ta saznanja veoma dobro čuvaju i što je teško očekivati kako će bilo koji od direktnih sudionika govoriti protiv drugoga.   

„Slučajevi kao Gavrilović ili, možda, neki drugi ako se pojavi su samo sporadični slučajevi koji izađu u javnost radi nekoga interesa ili dnevno-političkih potreba, istakao je Pecnik.

I ratni ministar zdravstva u Vladi RH Andrija Hebrang misli da je dio skupljenoga novca za potrebe ratne Hrvatske sigurno završio u privatnim džepovima, ali kaže i kako misli da je to jedan manji dio. Pojašnjava to činjenicom da se ”Hrvatska obranila od agresije” jer bi u suprotnom izgubila rat.

‘Ljepljivi prsti’

„Ružno je reći, ali Hrvatska je bila u to vrijeme ovisna o dobroj volji pojedinca. Neki od njih su imali „ljepljive prste“ pa im se nešto novca zalijepilo za njih. Koliko? To mislim da nikad nećemo saznati. Uostalom, svi se sjećamo riječi bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića koji je u Australiji od tamošnjih Hrvata dobio ček sa novcem za obranu Hrvatske. On taj ček nije predao jer ga je, kako je i sam rekao, izgubio. Poznata je moja ostavka na mjesto ministra obrane 1998. godine koju sam podnio jer se pojedinci nisu mogli prilagoditi uvjetima pravne države“, rekao je Hebrang.  

Kaže i kako se novac po svijetu mora skupljati na taj način radi embarga na kupovinu oružja koji je donijelo Vijeće sigurnosti EU-a. Radi toga nije bilo moguće ispostavljati narudžbenice, primke, račune…

„Imali smo dvije opcije – ili se predati JNA bez oružja ili, pak, odlučiti se za ilegalnu kupovinu. Znali smo što to znači i da će se raditi s novcem bez tragova. Nažalost, to je bio početak zamašnjaka čiji repovi do danas nisu riješeni, a mislim i da nikada neće. Bio je to i korijen novih zala kojemu su pojedinci otvorili vrata malverzacijama“, istakao je Hebrang.

Sumnja i u podizanje nekih novih kaznenih prijava za ovu vrstu profiterstva jer je osnovni preduvjet za to dokumenti kojih nema, ili ih je veoma malo.   

Branitelji danas kažu, a i onda su rekli, da nisu razmišljali o tim temama, odnosno, koliko je tko dao novca, koliko se kupilo i je li što od novca završilo u privatnim džepovima.

„Nisam nikad vodio računa o tome niti razmišljao, a je li tko to iskoristio pokazat će vrijeme. Osobno, ja sam dobio naoružanje i nisam ga platio, ali znam i niz slučajeva koji su svoje naoružanje plaćali i do 3.500 tadašnjih njemačkih maraka, ovisno o oružju koje kupuju. Čuo sam i neke priče kako se naša izvješća ne poklapaju sa izvješćima izvana, odnosno, da smo za naoružanje koje smo kupili dali dva puta više novca od realne cijene. Je li to istina, ne znam“, zaključio je Danijel Rehak, vukovarski branitelj i predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. 

Izvor: Al Jazeera