Oglasi

Tajna druge kolijevke

Malu Ameru četnici su ubili u bešici. Božijom milošću preživjela je beba Samra Paraganlija iako su u njenoj kolijevci bile tri rupe od metaka.
Joševa je malo selo između Bratunca i SkelanaSenad Karić

Maj u Joševi.

Ne znate gdje je Joševa? To je malo selo između Bratunca i Skelana, skrajnuto i zatureno, nekako skriveno od naroda svakojakog. A tog maja 1992. i jeste bilo ljudi svakojakih, koji su harali po istočnoj Bosni. U raznoraznim uniformama, a svi su se odazivali na ime četnika. Valjda su se ponosili svojom brukom.

Paraganlije i smrt

Joševa je živjela svoj život, daleko od strašne buke, koja je vonjala na rat. Već tog maja '92. bila je pod okupacijom srpskih paravojnih formacija, samo što dobri stanovnici ovog mjesta – težaci – to nisu znali. Ratom se bavili nisu, rat ih interesovao nije. Bili su ljudi od krvi i mesa, pošteni i prepošteni, koji su u svojoj bijedi pomagali svima, a nauditi nisu ni mogli ni znali.

A najbrojnije u Joševi su bile Paraganlije.

Do maja 1992. najbrojniji u Joševi bili su ParaganlijeSenad Karić

Rukija Paraganlija je ponosna žena. Do rata je često radila u susjednim srpskim naseljima Bradići i Jaketići i smatrala je da trebaju ostati u kući i da njih niko neće dirati uprkos puškaranjima koja su učestala i čiji su zvukovi dopirali do Joševe. Nadničila je ne bi li prehranila djecu i unučad. I kad su muškarci napuštali selo pod četničkim hicima, ona je rekla da će ostati. Neće valjda nju, govorila je. A neće, ne dao Bog, ni djecu, pune su kolijevke u Joševi. Ma znaju nju sve komšije, nema se čega bojati – ni ona ni snahe ni unučad. I nije nikome ništa skrivila da bi se bojala.

A onda, tog zlog 22. maja '92, Rukija sa svojim nevjestama Zinetom i Safijom plijevi baštu. Kiša i sunce u naletima plode zemlju u slivu Drine. To je bogatstvo koje treba njegovati i cijeniti.

Pucanj, pa još jedan. Rafali...

Rukija je u trenu sa nevjestama ispred porodične kuće. Žene unezvijereno traže kolijevke sa bebama.

I sad zamislite situaciju: tri žene, jedna djevojčica od sedam godina i dvije kolijevke. Djevojčica se zove Amra i kćerka je Safijina, a unuka Rukijina. Ima sedam godina. Amra drži kolijevku u kojoj nečujno i bezbrižno spava beba Samra, njena sestrica. Ni godina joj nije. Zineta, druga Rukijina nevjesta, pridržava drhtavom rukom drugu kolijevku, u kojoj je njena beba Amera. Ni Amera nije napunila prvu godinu.

Pa onda zamislite situaciju u kojoj nana Rukija gleda svoje nevjeste i svoje unučice kako se zgrčenim rukama i povijenim tijelima brane od užasa koji dolazi. Zamislite situaciju u kojoj nekoliko četnika utrčava u kuću i sa smijehom odlaže oružje na kuhinjski sto.

Ne, smrt hicima puščanim bila bi blagoslov u toj situaciji.

Jedan četnik vadi nož. Beba Amera bezgrešnim, nasmijanim očima mirno gleda u njega. Nož se nekako zavlači pod dječji vrat. Malo krvi i to je kraj. Urlik majke Zinete. Četnik ne trpi urlike. Nož kolje bespomoćnu majku, koja umire nekoliko sekundi nakon svoje bebice.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

A onda na red dolazi Safija, koja drži svoju sedmogodišnju Amru za ruku. Mala se brzo i neprimjetno odmakla od druge kolijevke, u kojoj živi, a ne diše druga beba, njena sestrica Samra. Safija i Amra, majka i kćerka, zaklane su istog časa, a njihova tijela su se sručila pored Zinete i njene Amere. Krv miješa porodicu Paraganlija u tom majskom popodnevu, bez milosti i pomoći.

Dvije žene, djevojčica i beba su zaklane. Od istih noževa, ideologije i zvijeri. Svijete moj, možeš li to da shvatiš?

Nana Rukija samo se srušila i predala glavu četnicima. Smrt kao olakšanje. I sve one zaklane: nana Rukija, nevjeste Zineta i Safija, djevojčica Amra i bebica Amera.

Tek tako. U jednom trenu, u jednoj kući. Krive jer su žive, jer se drugačije zovu i na drugi način Bogu mole. Bezgrešne, a mrtve pod četničkim čizmama.

A onda jedan četnički krvolok pogleda u onu drugu kolijevku. Ništa se ne miče, a dan odmiče. "Dosta je bilo klanja, red je da pucamo", pomisli zvijer. Umjesto noža rafal je posjetio preživjelu bebicu Samru...

Četnici su dugim rafalima "ovjerili" ubijene Paraganlije i izašli iz kuće.

Smrt za nemoćne

Trebalo je nastaviti ubijati ljude u Joševi. Zlo je gladno i tražilo je novo zlo, da se krvlju seljaka dobrih i poštenih nahrani.

Tako je u četničkom piru odmah nakon Paraganlija ubijen gluhonijemi Fehim Dugonjić na pragu svoje kuće. Po priči svjedoka, imao je više uboda nožem. Njegovo tijelo je bilo napola izgorjelo jer je kuća, kao i ostale, spaljena.

Poluslijepi starac Avdo Dugonjić takođe je ubijen, a, po nekim svjedočanstvima, prethodno je izgažen čizmama. Mladić Šefik Petinić ubijen je na gomili drinskog šljunka hicima iz neposredne blizine; prethodno su ga četnici našli u ambaru, gdje se bio sakrio.

Preživjela je beba Samra, ali i naša sramota

Ono nešto preživjelih iz Joševe, tek duboko u noć, vratilo se u selo. Tamo su našli krv, paljevinu i leševe. Smrt je to bila u neograničenim količinama.

A onda su žene čule dječji plač u poluspaljenoj kući Paraganlija. Bila je to beba Samra. Njeno tijelo u bešici netaknuto, oivičeno rupama od metaka. Tek tada se prvi put plačem javila.

Dijete živo i zdravo. Čudo druge kolijevke!

Njihovi su mezari neobilježeni, a tijela nikada nisu ekshumirana, piše autorSenad Karić

Po kazivanju rijetkih preživjelih koji su to veče bili na pokopu Paraganlija, svih petoro imalo je rezove na vratu. Ukop je obavljen nabrzinu, po noći. Njih petoro ukopano je u dva mezara.

A tako je i danas! Na sramotu svijeta! Njihovi mezari su neobilježeni, tijela nikada nisu ekshumirana niti je bilo ko sprovodio neku istragu. Paraganlije kao da nisu postojale na ovom svijetu.

Mala Samra danas je udata, živa i zdrava žena. Jedina preživjela u ženskoj lozi Paraganlija.

Tog 22. maja 1992. u Joševi su ubijeni:

1. Rukija Paraganlija, 1925 (supruga Eminova);

2. Safija Paraganlija, 1962 (supruga Adilova i majka Amira, Amre i Samre);

3. Zineta Paraganlija, 1958 (supruga Hajrudinova i majka Amere);

4. Amra Paraganlija, 1985 (od oca Adila i majke Safije);

5. Amera Paraganlija, 1991 (od oca Hajrudina i majke Zinete);

6. Šefik Petinić, 1976;

7. Fehim Dugonjić, 1944;

8. Avdo Dugonjić, 1908.

U zarobljeništvo su odvedeni Amir Paraganlija (sin Adila i Safije) i Azemina Baraković (unuka Eminova i Rukijina od kćerke, udate u selo Mošići).

Tragediju Paraganlija zaokružiće nestanak Adila (sina Emina i Rukije, a oca Amre, Amira i male Samre) u ljeto 1992. Bio je u potrazi za hranom u području sela Gođevići. Njegovo tijelo nikada nije nađeno.

Za ova monstruozna ubistva civila – žena, djece i beba – niko nikada nije odgovarao!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.