Tadić: U BiH danas nema ozbiljne politike

Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Ognjen Tadić smatra da je nedostatak ozbiljne politike uslovio odlazak ozbiljnih ljudi iz tog poziva, a to je doveo do sveopšte krize u društvu. Govori i o političkoj situaciji u entitetu Republika Srpska, ali i u Bosni i Hercegovini, navodima da je Dodikov čovjek, odnosima u SDS-u i svom sarajevskom porijeklu. “Danas, na zapadnoj nišanskoj spravi, mnogo su bliži Moskva i Teheran, nego Sarajevo i Teheran”, kaže Tadić.

• “Laku noć Republika Srpska” – ovo je Vaša rečenica, koja se ukorijenila kod stanovnika Republike Srpske, kada ste izgubili izbore za predsjednika ovog entiteta od Milorada Dodika 2010. godine. Ima li sada svjetla u Republici Srpskoj ili smo stigli do svijeća?

– Učestvovanje u političkom životu daje mogućnost učesnicima da bolje od ostalih ljudi predvide razvoj događaja. Meni je zbog toga, već 2010. godine, bilo potpuno jasno šta nas čeka. Činjenica da su birači na tim izborima dali oko 50 posto glasova političkoj opciji koja već tada nije bila u stanju da odgovori gdje je novac od prodaje Telekoma RS i sl. govorila je jasno da će Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sve to shvatiti kao priliku da vodi politiku bez odgovornosti. A politika bez odgovornosti uvijek vodi ka katastrofi. Umjesto da ih već tada kazne, birači su ih nagradili. Ljudi su me nakon izjave kritikovali zbog njene težine. Nakon samo nekoliko mjeseci pitali su me: “Kako si znao?”. Nažalost, mnogi su se nadali da Milorad Dodik ima neki ozbiljan plan za politiku i ekonomiju. Ispostavilo se, kao što sam predviđao i zbog čega sam se svemu tome pravovremeno suprotstavljao, da je njegov rad uglavnom improvizacija.

• Najveći dio svog života proveli ste u politici. Smatraju Vas izuzetnim retoričarem, te sjajnim poznavanjem i politike, ali i ekonomije. Ako biste sada trebali da napravite rekapitulaciju svega urađenog u politici, šta biste izdvojili kao najveću grešku koja je u napravljena u ovih skoro 30 godina višestranačkog života?

– Upravo taj nedostatak ozbiljne politike. To je iz domaće politike otjeralo ozbiljne ljude. Odlaskom ozbiljnih ljudi iz politike ne samo da smo dobili pad sistema i sveopštu krizu, nego je time politika odvojena od naroda i prešla u ruke privatizovanih stranaka koje često funkcionišu po gangsterskim pravilima. To su generalne greške. Sve ostalo su posljedice. Ako bi u politiku vratili ozbiljnost, time vratili ozbiljne ljude, ako bi iz stranaka izbacili gangstere, sve ostalo bi se moglo popraviti.

• Malo je poznato da ste jedno vrijeme proveli na radnom mjestu savjetnika za politiku Dragana Čavića, kada je bio predsjednik Republike Srpske. Ipak, 2006. godine nekoliko glasova je presudilo da se Čavić smakne sa mjesta predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS). Jedan od njih bio je Vaš. Mnogi članovi SDS-a protumačili su taj potez kao “izdaju”. Iz tadašnje perspektive, ali i ovdašnje, mislite li da je njegova smjena bila neophodna? Istina jeste da je izgubio izbore od SNSD-ovog kadra Milana Jelića, ali mu je broj pojedinačnih glasova bio veći nego cijeloj stranci.

– Čuo sam i ja za tu optužbu. Zbog toga Vam hvala za pitanje, jer mi daje mogućnost da demantujem ovo podmetanje. Istina je to da ja nikada nisam glasao protiv Dragana Čavića. Čak sam u većoj grupi ljudi otišao sa jedne od sjednica stranačke skupštine održane u Doboju, mislim da je bila 2008. godina, zbog toga što se nisam slagao sa načinom na koji se tadašnja većina odnosi prema Čaviću. Postoji i TV izvještaj o tome gdje se to jasno vidi. To je jedna od stvari koja je dugo bila problem između Mladena Bosića i mene, sve dok on nije razumio da je uloga SDS-a da okuplja, a ne da rastjeruje opozicione snage. Zahvaljujući promjeni stava, koja je nominovana kao “politika otvorenih vrata”, SDS je 2014. godine okupio sve opozicione snage, i Čavića, i postigao najbolji rezultat u periodu u kome je na njegovom čelu bio Bosić.

Nažalost, većina lidera u trenucima pada i slabosti pravi kritične greške zbog kojih stanje poslije njihovog odlaska bude nepotrebno gore od stanja koje je bilo razlog za njihov odlazak. Tako je i Čavić nakon izbora 2006. godine donio nekoliko loših odluka zbog kojih se SDS do danas nije oporavio.

Jedna od njih bila je odbijanje pozicije predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH i učešća u vlasti u Republici Srpskoj, naravno, na tada jedini mogući način u saradnji sa SNSD-om, to jeste po principima politike “jedan glas iz RS”. To bi u kritičnom periodu zadržalo SDS u ozbiljnoj politici, značajno bi obuzdalo ponašanje SNSD-a, i danas bi sve bilo drugačije.

Sve bi bilo drugačije i da su me Čavić i Ivanić podržali na vanrednim predsjedničkim izborima održanim 2007. godine. Uz Čavićevu podršku i uz isticanje manje bitnog kandidata ispred Partije demokratskog progresa (PDP), sigurno bih pobijedio Rajka Kuzmanovića. I tada bi sve bilo drugačije. Nažalost, nije bilo tako. Imali smo mnogo prilika da zaustavimo loše stanje. Nisu iskorištene.

• Tri puta ste bili kandidat za predsjednika Republike Srpske. Dali ste svojoj stranci, SDS-u, mnogo, ali i ona Vama. Zašto ste sada napustili sve stranačke funkcije?

– Mnogo sam govorio o tome u tri pisma koja sam uputio Glavnom odboru SDS-a. Bilo je jasno da se stranka ne može oporaviti na način koji su planirali u tadašnjem Predsjedništvu. Sve je bilo pogrešno planirano i izvedeno. Ni moj konačni apel da SDS vrate narodu putem neposrednih unutarstranačkih izbora po principu “jedan član, jedan glas”, takođe nisu prihvatili.

• Znam da pratite aktuelne pregovore opozicije u Republici Srpskoj u vezi sa zajedničkim izlaskom na izbore. Partija demokratskog progresa (PDP) i Narodna demokratska partija (NDP) su već napravili dogovor, koji će uskoro biti i potpisan. SDS izlazi sa sopstvenim listama, za razliku od ove dvije navedene stranke. Vjerujete li da opozicija nakon 12 godina konačno ima šansu za pobjedu?

– Nije korektno da ja objavljujem ono što svi opozicioni lideri već znaju da će biti rezultati predstojećih izbora, ako nastave da se ponašaju kao do sada. Pozivam ih da što prije izađu pred organe svojih stranaka i kažu šta očekuju od izbora.

• Kao kandidati za najviše funkcije u unutarstranačkoj priči ove tri stranke, spominju se Mladen Ivanić, Mladen Bosić i Dragan Čavić. Da li oni mogu izvući opoziciju iz drugog plana ili je možda vrijeme za nova, mlađa lica?

– I to je pitanje vezano za njihovu odgovornost. Da li su ljudi koje su oni projektovali kao svoje nasljednike sposobni za to? Da li je Branislav Borenović sposobniji od Ivanića? Da li je Vukota Govedarica sposobniji od Bosića? Ko je uopšte Čavićev nasljednik?

• Politika na relaciji Sarajevo – Banja Luka već godinama se “zategne” kada u oba bh. entiteta nestane novca. Poigravanje sa nacionalizmom, spinovanje ili slučajnost?

– Sve nabrojano i još mnogo toga. Siromaštvo i šovinizam ovdje žive ruku pod ruku nekoliko stotina godina unazad. Nije to ništa novo. Po tim strunama svirali su svi režimi.

• Možete li prokomentarisati nova kola predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika od 60.000 eura dok, prema statistici, cijele porodice u Republici Srpskoj preživljavaju sa 400 eura na mjesec?

– Mogu prokomentarisati to da većini birača uopšte nije važna analogija koju primjenjujete u Vašem pitanju. Većina birača jednostavno smatra da su svi političari isti i da su sve stranke iste. Narod ovdje zna da će izbori važiti makar samo jedan birač izašao na njih, jer su stranci ostavili takva pravila. U situaciji u kojoj narod jednostavno nema čime da se brani, a nije spreman na građanski bunt jer se boji još gore destabilizacije i toga da bi nakon tih obračuna ponovo isti ili slični isplivali na površinu, potpuno je jasno zbog čega trpi sve što trpi.

• Vi ste Sarajlija. Šta je za Vas danas Sarajevo? I dalje Vaš grad ili kako ga zovu u Republici Srpskoj – Teheran?

– “Nisam birao datum, ni mesto rođenja, poreklo, ni gene”, pjeva Nedeljko Bajić. Reagujem tim stihovima jer taj navod “Vi ste Sarajlija” danas u Republici Srpskoj, čak i meni, zvuči kao optužnica i diskvalifikacija. To govori mnogo o svima nama.

Boravio sam u Teheranu. Islam je u toj zemlji poslužio kao kohezivni faktor zbog toga što nije bilo druge ideologije niti drugog, osim vjerskog, liderstva koje bi učinilo ono što je bilo nezaustavljivo, a to je unutrašnji otpor prema Rezi Pahlaviju zbog zaštite više hiljada godina stare iranske, odnosno perzijske, države i civilizacije, kao i njenog ogromnog bogatstva.

Mi, hrišćani, bili bismo srećniji da je u drugoj polovini 20. vijeka u Iranu postojao savršeniji politički sistem koji u sebi sadrži neke ideologije i neke elite koje bi na nama prihvatljiviji, na manje “zastrašujući” način, mogle obaviti taj isti nacionalni zadatak. Ali, toga jednostavno nije bilo.

Iz sukoba zapada sa iranskom revolucijom izašla je ta moderna globalna teroristička prijetnja, koje je bilo i do tada, ali ne na tako zastrašujući i fatalan način. Moje je mišljenje da to treba smirivati, a ne raspirivati. Posebno ne treba tražiti paralele kod nas jer danas, na zapadnoj nišanskoj spravi, mnogo su bliži Moskva i Teheran, nego Sarajevo i Teheran.

• Da li je istina da su Vam pojedini članovi stranke zamjerali što Vam je supruga iz Laktaša i tvrdili da radite za Dodika?

– Tačno je to, ali to najbolje govori o tome koliko sam čist političar. Ne osporavaju oni mene zbog toga što je moja supruga iz Laktaša, nego zbog toga što im ne dam da kradu i rade gluposti, ali mi nemaju bilo šta ozbiljno prigovoriti, pa se bave time odakle je moja supruga. Kao što rekoste rođen sam u Sarajevu, moj otac je rođen u mjestu Vrhprača koje je u opštini Pale, moja majka je rođena u mjestu Mirilovići koje je u opštini Bileća, moja supruga i naše troje djece su rođeni u Banjoj Luci. Ako treba daću podatke i o široj porodici. Neka oni koji me pokušavaju osporiti vide da nema negdje još neko pogrešno mjesto rođenja. Čak su išli tako daleko da su govorili da mi je Dodik napravio kuću. Kada glasno upitam: “Ko je rekao?”, svi zaćute i kažu: “Ne znamo, čuli smo, priča se”. E pa kada budu znali neka kažu ime da mogu da tužim i dobijem na sudu. Do tada je besmisleno reagovati na te gluposti i tako blesava podmetanja.

• Za razliku od mnogih političara, nisu Vas vezivali ni za kakve korupcionaške afere. Kako gledate na zapošljavanja djece aktuelnih članova Vlade Republike Srpske?

– U jednom manjem broju slučajeva radi se o opravdanim zaposlenjima, ali u ogromnom broju slučajeva u pitanju je čist skandal i zloupotreba položaja.

• Osim Vas, sa svih političkih funkcija u SDS-u, otišao je i ministar sigurnosti Dragan Mektić. Jesu li opravdane njegove optužbe da SDS postaje stranka ratnih profitera i kriminalaca?

– On je ministar bezbjednosti. Valjda zna šta priča.

• Svjedoci smo da govor mržnje u BiH postaje sve gore iz dana u dan. Da li BiH može funkcionisati normalno i bez vrijeđanja? Šta je u suštini, formula pomirenja?

– Ako me pitate za formulu, ona je jasna i poznata je nekoliko hiljada godina. Glasi: “Ne učini drugom ono što ne želiš da tebi bude učinjeno”.

• Dobili smo upitnik Europske unije. Treba da odgovorimo na njega, prevedemo i vratimo nazad. Može li ulazak u EU biti konačno rješenje za mirnu i sigurnu BiH, za sva tri naroda?

– Može, ali do sada je bio razlog za sukobe. Sve dok se “evropski put” želi zloupotrijebiti da izgleda kao da je zapravo u pitanju put rušenja dejtonske BiH, neće biti potrebne brzine u njegovom prelasku. Taj put treba rasteretiti od zahtjeva, očekivanje i želja ekstremnih ratnih politika, i treba ga pretvoriti u ono što on treba biti, a to je niz prijeko potrebnih reformi načina života, rada i privređivanja.

• Vjerovatno ste upoznati sa podatkom da BiH godišnje napusti 30.000 mladih ljudi. Na koji način možemo zaustaviti odlazak jednog “grada” godišnje?

– Smirivanjem sukoba i pokretanjem ekonomije može se smanjiti broj ljudi koji odlaze. Taj broj nikada neće biti zanemariv kada su u pitanju zemlje iz mediteranskog pojasa. Mnogo je specifičnih razloga za to.

• Iako ste pravnik po zanimanju, jedno vrijeme, što javnost često zaboravlja, bavili ste se novinarstvom. Kako vidite današnje novinarstvo u Bosni i Hercegovini?

– Mogao bih lakonski odgovoriti da ga ne vidim, ali to naravno ne bi bilo tačno. Istina i propaganda uvijek idu ruku pod ruku u novinarstvu. Tamo gdje je više istine govorimo o objektivnom novinarstvu i sama ta kovanica vodi ka pitanju kakvo je to neobjektivno novinarstvo i kako se to onda uopšte može nazivati novinarstvom? To nas dalje vodi ka istini da već duže vrijeme riječ “novine” nisu sinonim za vijesti, odnosno informacije, nego za stvari, papir, redakcije, štamparije. Sve to košta. I tu dolazimo do riječi “novac”, a on je osnovni sastojak našeg problema. Tamo gdje se zbog novca laž naziva istinom, a dezinformacija naziva informacijom, nema novinarstva.

Izvor: Al Jazeera