Svoj derbi nikada nisam prestao igrati

I najnoviji, nedjeljni derbi ću doživjeti i „odigrati“ na svoj način (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Hadis Zubanović

Nije se krajem osamdesetih godina u F.K. „Željezničar“ moglo učlaniti tek tako. Odabir talentovane djece se vršio kroz nekoliko treninga i samo rijetkim sretnicima bi bilo rečeno da počnu redovno dolaziti na pomoćni, betonski teren stadiona Grbavica.

Moj prvi trener bio je popularni „Rutko“ Saračević i siguran sam da je znao da sam ga slagao da imam godinu više, odnosno da sam 1977. godište, kada je moje generalije upisao u bilježnicu.

Dugačak put kući

Najmanji rastom, a uz to i najmršaviji od svih dječaka, stanovao sam vjerovatno najdalje. Možda to nekome sada zvuči nestvarno, da sam kao devetogodišnji dječak sa Vratnika (i tu su bili žestoki fudbalski okršaji nas djece u ulici Ragiba Ljubunčića, podijeljene u bordo i plavu boju) dolazio i vraćao se kući sam.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada smo morali donijeti rodne listove, ja sam svoj, drhtavom rukom, teška srca i očiju punih suza predao zadnji. Bilo me stid moje laži i očekivao sam da će mi, kao nedoraslom, biti zabranjeno daljnje treniranje. Ozbiljna lica trener je pogledao u dokument, a onda u mene. Noge su mi zadrhtale, a on se na moje iznenađenje nasmiješio, šeretski mi namignuo i pomilovao po glavi. Shvatio je šta je razlog moje neiskrenosti.

Za moju ogromnu ljubav prema ovom klubu „krivci“ su bili moj otac i tetak, sa kojima sam od šeste godine života obavezno dolazio na „Željine“ utakmice. Radovao sam se pobjedi „Želje“, jer je ona uvijek podrazumijevala i njihovu radost, smijeh, a i moje pravo na čevapčiće i „Coca colu“ u bivšoj kafani imena „Jekovac“.

U slučaju poraza, a i nerješenog rezultata, išlo se pravo kući, a njih dvojica tokom vožnje ne bi progovorili ni riječi. A kakvu su radost ili tugu, zavisno od konačnog rezultata, donosili sa sobom derbiji sa „Sarajevom“! Igrati za „Želju“ protiv tadašnjih „pitara“ postajao je moj san.

Na mojoj prvoj oficijelnoj utakmici sjedio sam na klupi za rezerve u šorcu podvijenim više puta oko pasa, jer bi mi inače zbog svoje dužine padao preko koljena. Na terenu su u oba tima bili dječaci za glavu veći od mene, a rezultat ravnopravnog meča iz prvog poluvremena 1:1 se nije mijenjao do 85. minute, kada sam i ja, kao posljednja rezerva, više zbog dobijanja na vremenu uveden u igru.

Prvi i jedini moj dodir sa loptom je bio nešto nalik na šut sa ivice šesnaesterca prema protivničkom golu, prilikom koga je lopta udarila u nogu protivničkog odbrambenog igrača i u visokom luku preletjela istrčalog golmana, završavajući svoju polukružnu putanju u mreži. Sudijin zvižduk je skoro odmah označio i kraj utakmice.

Pobijedili smo 2:1.

Nastalo je slavlje i ja sam se u jednom trenutku kao lutka našao na visoko podignutim rukama radosnog trenera Saračevića. Sve mi je izgledalo kao san, koji su upotpunila i njegova dva poljupca prije nego što me spustio na zemlju.

Pod granatama

Zaista sam imao sreću da me je pored njega kasnije trenirao još jedan zaljubljenik nogometa i veliki igrač, Josip Bukal.

Nekih desetak godina kasnije bio sam sudionik jednog od najljepših derbija, koji je slično završio.

Agresija na našu zemlju donijela je veliko zlo. O nogometu nije bilo ni govora sve do druge polovine 1993. godine. A onda počinju treninzi po školskim salama, na koje se odlazi i vraća pod granatama i snajperima.

Neuhranjeni sa sobom jedva nosimo kanistere od nekoliko litara vode, iz kojih se peremo po završetku. Više puta je nekom od mojih drugova tokom vježbi zbog neuhranjenosti pozlilo i gubili su svijest.

Ali te nevolje i ljubav prema plavoj boji su još više jačale naš inat da istrajemo. Tada su uz nas bili Vasilije Radović-Čiko, Edin Sprečo, Mišo Smajlović, Dino Džurbuzović i Sejfudin Tica, bez kojih ove priče ne bi ni bilo.

Naši punoljetni saigrači kao pripadnici Armije BiH, njih nekoliko, svakodnevno su mimo treninga boravili u rovovima. Moram na ovom mjestu spomenuti jednu činjenicu, naravno sa puno ponosa, da te najgore ratne godine nisam otišao u SR Njemačku i pored upornih poziva očevih rođaka koji su boravili tamo. Trebalo je samo da pređem u Hrasnicu, gdje je na mene, pokazaće se kasnije, uzalud čekao pasoš države Hrvatske, koji su oni, uz novac za put, poslali preko svojih poznanika.

Pomisao da ostavim majku i sestru same, bez zaštite, jer otac je često bio odsutan, ubijala je u meni svaki put želju da odem tamo gdje se normalno igra nogomet, ma koliko sam o tome sanjao. Sa komšijama smo igrali takozvane male derbije u salama, na turnirima koji su vremenom postajali sve kvalitetniji i posjećeniji. Bila je to samo loša kopija nekadašnjih susreta na Grbavici ili Koševu, ali meni je i to bilo „nešto“.

Okončanje agresije i prvo fudbalsko prvenstvo je pokazalo veliku razliku u kvalitetu između dva gradska rivala. Prvi međusobni susret izgubili smo na Koševu sa čak 5:0. Još maloljetan, plakao sam zbog naše inferiornosti i nemoći. Već 1997. godina donosi „Želji“, stasavanjem jedne nove generacije, bolje dane.

Direktni učesnik spektakla

Šta reći o derbiju 1998. godine, a da do sada nije kazano i bezbroj puta viđeno? U čemu je nesvakodnevna vrijednost ove utakmice? Odakle ta ljubav i strast?

Kao jednom od direktnih učesnika tog spektakla zahvalan sam dragom Bogu na počastima koje su mi pripale igrajući ga i često o tome razmišljam. Ovaj derbi, ljepši od sna, nikada nisam prestao igrati i živjeti. Zahvaljujući tome što je moj poziv vezan za sport i FK Željezničar, ja ću i najnoviji, nedjeljni derbi doživjeti i „odigrati“ na svoj način, a prethodno napisano će pomoći da me malo bolje razumijete.

Izvor: Al Jazeera