Svjedočanstva iz obruča

Raskrsnice smrti: Snajperisti su pucali po civilima u svim dijelovima grada (Danilo Krstanovi?)

Piše: Edin Krehić

Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.

Stih ugraviran na ploči mosta Suade Dilberović i Olge Sučić na sarajevskoj Vrbanji. Spomen sjećanja na, zvanično, prve žrtve opsade Sarajeva, koje su srpski vojnici ubili petog aprila 1992.

Slike tog dana urezane su u filmske trake snimatelja i memoriju Sarajlija koji su tog dana izašli na ulice, hiljade njih i pridružili se mirnim demonstracijama protiv rata, nacionalizma, mržnje…

Masa ljudi, njihovi uzaludni pozivi na razum, bez trunke slutnje da je već noć ranije, kada je JNA zauzela Međunarodni aerodrom Sarajevo, počela opsada glavnog grada BiH, u svijetu titulirana najdužom u modernoj historiji planete.

Smrt se tiho uvukla u Sarajevo, a onda ovim gradom zagospodarila.

Ljudi su se grlili, držali za ruke, nosili transparente, pjevali…

Potraga za vodom [Tihomir Kukolja]

Tokom gotovo četverogodišnje opsade prosječno je padalo 329 granata dnevno na Sarajevo. Zabilježeno je da je dnevni rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen 22. jula 1993. godine.

Izvještaj iz septembra 1993. godine kaže da je 35.000 zgrada u Sarajevu srušeno, sve ostale su manje ili više oštećene.

U decembru 1993. padala su posljednja stabla koja će biti iskorištena za grijanje i kuhanje u pećima, napravljenim na loženje, napravljenim od limenih kutija kojima je u humanitarnoj pomoći dopreman keks sa datumom proizvodnje starijom od prije Vijetnamskog rata.

Bez poricanja

Mlađi bi u nekoliko zamaha iscijepali naramak, stari su dugo otpuhivali. Posebno jedan od njih. Stajao je dugo kraj panja koji je tek nekoliko centimetara izranjao iz zaleđene zemlje i crvenim rukama pokušavao odlomiti komad drveta. Ostao je te 1994. u parku, bezimen, među mnoštvom istih.

Smrt je postala svakodnevica sa kojom živiš. Ne baš najnormalnije, ali drugačije nije bilo moguće. Ljude je više boljelo kada vide plač djeteta kojeg tješe dok mu majku trpaju u gepek i voze u mrtvačnicu, dječaka kojeg čvrste ruke neznanaca drže u zaklonu uprkos njegovom urlanju i ne daju mu da priđe ranjenoj sestri koju snajperski hici i dalje pogađaju nekoliko koraka dalje…

Mlade je grijala ljubav.

Izlazili su predvečer: pred ulaz, poneki kafić, čak i park, recimo mladih na Čengić Vili, tvoreći korzo sa grupicama u kojoj je bila obavezna gitara i prva cigareta ukradena od oca, koju je dobio umjesto plate u jedinici.

Odrastanje u vremenu i gradu o kojem su snimljeni filmovi, napisane knjige, odrecitovane pjesme… U kojem je svaki čovjek bio priča koju nosi sa sobom, često posve neshvaćen među onim koji to nisu doživjeli.

I neka nisu…

I neka niko ne doživi…

I ne porekne.

Svjedočanstva preživjelih.

Izvor: Al Jazeera