Svijet nakon pandemije

Sve do izbijanja pandemije COVID-19, uspon nacionalističkih i populističkih snaga se činio neumoljivim, prijeteći da zada smrtnosni udarac multilateralizmu zasnovanom na pravilima. Može li trenutna globalna kriza pokrenuti novi val međunarodne saradnje kao onaj koji je izronio nakon Drugog svjetskog rata?

U ovom mišljenju Federica Mogherini, bivša visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, kaže da je COVID-19 iznio na vidjelo mane nacionalizma nultog zbira i zastupa stav da je „solidarnost nova sebičnost“. Slično tome, bivši australski premijer Kevin Rudd smatra pandemiju savršenim primjerom koji pokazuje zašto je potreban multilateralizam, i poziva političke lidere da ne podliježu rasnim stereotipima. A Arvind Subramanian, bivši glavni ekonomski savjetnik indijske vlade, kaže da se trenutni međunarodni sistem pomoći fokusiran na državu mora preoblikovati da favorizira javna dobra kao što su sprečavanje pandemija i rješavanje problema globalnog zagrijavanja.

Na tu temu se nadovezuju Kemal Derviš i Sebastian Strauss iz Instituta Brookings i kažu da i COVID-19 i klimatske promjene naglašavaju nužnost mnogo veće međunarodne saradnje da se reduciraju i riješe globalne prijetnje. Ključna stvar u tom pogledu, kaže Gernot Wagner s Njujorškog univerziteta, je da će se mala, trenutna smanjenja u stopi rasta infekcija ili emisija stakleničkih gasova isplatiti u budućnosti.

Tako će biti i sa prepoznavanjem uloge koju igraju nove podatkovne tehnologije u borbi protiv pandemija, smatra Pinelopi Koujianou Goldberg, bivša glavna ekonomistica u Svjetskoj banci, a sada na Yaleu.

Ipak, smatra ona, tehnologije koje volimo mrziti mogle bi biti ključne za naš opstanak. Slično tome, Raghuram G. Rajan sa Čikaškog univerziteta primjećuje da je kriza s korona virusom iznijela na vidjelo amaterizam i nekompetentnost. Ako ima nešto dobro u ovoj pandemiji, zaključuje on, to je da dugo ocrnjivani stručnjaci i profesionalci imaju priliku da ponovo zadobiju povjerenje javnosti.

                                                                            ***

Piše: Federica Mogherini

Federica Mogherini je bivša visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, potpredsjednica Evropske komisije i italijanska ministrica za vanjsku politiku i međunarodnu saradnju.

Kriza COVID-19 je prilika da neke od političkih grešaka iz proteklih godina nazovemo njihovim imenom i da prilagodimo našu putanju u skladu sa kompasom realnosti. Da bismo to uspjeli, ljudi širom svijeta, počevši sa institucionalnim i političkim liderima, ali u konačnici, svi mi , morat ćemo staviti realnost na prvo mjesto.

Do prije nekoliko sedmica niko ne bi osporio da je najrelevantniji i najevidentniji trend u globalnoj politici naših vremena da „se ide kao nacionalnom“. Jednostranost i logika „igra nultog zbira“ bili su nova normala: „Da bih ja pobijedio, trebaš ti izgubiti“ i „ja na prvom mjestu“.

Te su se fraze činile kao jasan i gotovo neosporavan zaštitni znak ovog stoljeća. Štaviše, bio je to zaštitni znak koji gotovo da nije imao ograničenja u pogledu geografije i ideologije: bio je prisutan u mnogim verzijama, ali na svakom kontinentu, u svakoj političkoj orijentaciji (uključujući i u mnogim neoznačenim političkim pokretima), duž širokog spektra institucionalnih sistema, pa čak i u nekim međunarodnim organizacijama. Izgledalo je da ovaj trend jača sa svakim danom, sa veoma malo glasova koji se pokušavaju zauzeti za kooperativni međunarodni pristup, multiateralizam, win-win rješenja i potragu za zajedničkim stavom, i politike zasnovane na zajednici umjesto isključivo individualističke vizije društva.

Danas, kada se pandemija korona virusa širi po cijelom svijetu, izlažući riziku tako mnogo života i prodrmavši osnove našeg svakodnevnog načina života, moramo se zapitati hoće li ova paradigma ostati dominanta. Hoće li je ova pandemija ojačati ili su u njoj sadržane lekcije koje ćemo naučiti?

Može li virus osporiti neke od pretpostavki na kojima je zasnovan trenutni globalni politički pejzaž? Hoće li nas natjerati da se fokusiramo na ono što se zaista računa, na ono što nas ujedinjuje kao čovječanstvo ili će osnažiti osjećaj straha i sumnjičavosti među i unutar zajednica, još više nas podijelivši, povećavši nivo toksične retorike i ponašanja koja su već zatrovala naša društva, i djelomično paralizirala naš kolektivni kapacitet da postupamo efikasno? Hoćemo li iskoristiti ovu krizu kao priliku da neke od grešaka iz proteklih godina nazovemo pravim imenom i prilagodimo svoju putanju konačno kompasu realnosti?

Šta možemo naučiti?

Ova nam pandemija poručuje niz stvari jasno i glasno. Ako smo spremni slušati, evo nekoliko jednostavnih.

Prvo, globalna zajednica postoji. Ono što se događa daleko ima utjecaj (čak ključni) na ovdje i sada. Kihanje na jednom kontinentu ima direktne posljedice na drugom. Povezani smo, jedno smo. Svi pokušaji da smatramo granice linijama razdvajanja i da klasificiramo ljude po nacionalnosti, etničkoj pripadnosti, rodu ili vjeri – sve ovo gubi značenje odjednom, dok su naša tijela jednako izložena virusu, bez obzira ko smo.

Drugo, mene zanima dobrobit mog komšije. Ako moj komšija ima problem, to je i moj problem. Dakle, ako mi nije stalo do komšije, bolje da mi bude stalo do mene. Jer u povezanom svijetu poput našeg, jedini efikasan način da se pobrinete za sebe je da se pobrinete za druge. Solidarnost je nova sebičnost.

Treće, potrebna su globalno koordinirana rješenja, očajnički su potrebna, a to uključuje ulaganje u međunarodne multilateralne organizacije. Ako mislite da možete efikasno odgovoriti na krizu poput ove samo usvajanjem nacionalnih mjera, onda radite ono što u Italiji nazivamo „pokušajem da ispraznite more kašikom“: mnogo posla bez rezultata.

Kako biste bili efikasni, potreban vam je sistemski, koordiniran napor na globalnom nivou, sa adekvatnim političkim i finansijskim kolektivnim investicijama u međunarodnoj, multilateralnoj strukturi koja je nužna da se prati razvoj, reaguje i spriječi pogoršanje. Ako narušite kredibilitet i kapacitet međunarodnih organizacija da djeluju, bit će manje efikasne kada ih budete trebali, a vi ćete platiti cijenu.

Četvrto, političke odluke zasnovane na nauci su jedini racionalan i koristan način djelovanja. Dokazi su jedina pouzdana referentna tačka koju imamo. Srećom, ulažemo u nauku hiljadama godina – širom svijeta, nijedna civilizacija nije isključena, i to zbog veoma mudrih razloga. Svako iskrivljenje od odluka zasnovanih na nauci, zbog kratkoročnih političkih ili ekonomskih razmatranja, naprosto je opasno.

Peto, zdravlje je javno dobro. To nije samo privatno pitanje. To je pitanje nacionalne – pa čak međunarodne – sigurnosti, i ekonomskog prosperiteta. Kao takvo, zahtijeva adekvatne i ravnomjerne javne investicije i kolektivni osjećaj odgovornosti na koji se poziva svaki građanin. Izbjegavanje zaraze nije samo pod moranje za pojedince, to je također ključni doprinos za opstanak zajednica i funkcionisanje sistema javnog zdravstva i u konačnici, države.

Šesto, globalnoj ekonomiji su potrebni ljudi da bi ostala zdrava. Ulaganje u javno zdravstvo, nauku i istraživanje je ulaganje u prosperitetne ekonomije širom svijeta. Proizvodnja, konzumacija, trgovina i usluge, osnova našeg ekonomskog sistema, treba ljude da bi ostala zdrava i sigurna. U ekonomiji je ključ!

Sedmo, funkcionalne demokratske usluge su doslovno ključne za naš život. Stvari uzimamo zdravo za gotovo dok se ne pojavi rizik da ih izgubimo. Način na koji donošenje odluka funkcioniše (ili ne) konačno je test u vrijeme krize. Ako se demokratija doživljava kao teret koji usporava ili čak koči efikasne i brze mjere, argument u korist više autoritarnih sistema upravljanja će postati jači, sa svim negativnim implikacijama koje bi ovo imalo na naša prava i slobode. Nastojanje da demokratske institucije rade je ulaganje naše zdravlje, našu sigurnost i naše slobode i prava.

I zadnje, ali ništa manje važno, ništa nije dragocjenije i vrednije od života. To nekad zaboravimo, posebno kada je naš život u pitanju. Ovo je zdravi razum, možda je vrijeme za povratak osnovama.

Svaka kriza može biti iskorištena kao prilika da se nauče lekcije iz ranijih grešaka, da se prilagode politike, promijeni kurs i da se poprave stvari za koje nismo priznavali da su pokvarene. Sve zavisi od tog šta će pojedinci širom svijeta odlučiti da urade, počevši s onima koji imaju institucionalne i političke odgovornosti. Ali u konačnici, svi ćemo morati odlučiti. Hoće li ova kriza biti iskorištena za kratkoročne individualne dobitke, sa uobičajenim žrtvenim jarcem ili će ovo biti poziv na buđenje u realnost? To nije idealizam, to je čisti realizam.

Izvor: Project Syndicate