Svijet nakon američkih izbora: Kina će ostati usamljeni div

Vjerovatno bi se mnogi mogli složiti sa tezom da su predstojeći američki predsjednički izbori jedni od najvažnijih u historiji, ne samo za Amerikance, koji odbrojavaju dane do isteka jedne od najtežih godina za svoju državu, jer će je pamtiti po razarajućoj epidemiji korona virusa, koja je do sada odnijela preko 229 hiljada života, sunovratu ekonomije, nezaposlenosti, rastućem rasizmu i ekstremizmu i dubokim podjelama koje paraju društvo.

Izbori neće biti važni samo za Amerikance, već i za čitav svijet, koji je za vladavine Donalda Trumpa doživio velike promjene.

Trumpova politika „Amerika na prvom mjestu“, često odstupanje od međunarodnih normi, pravila i multileteralizma, te isključivo unilateralni, a nerijetko i radikalan pristup svakom problemu na zemaljskoj kugli uz ugrožavanje saradnje sa dojučerašnjim saveznicima, svijet su učinili drugačijim mjestom u odnosu na onaj koji su gradili njegovi demokratski prethodnici.

To je sada svijet sukoba i sporova, ali i svijet u kojem je sve više onih koji prkose ne samo Americi, već i mulatilateralizmu uopšte, otvarajući put jačanju izolacionističke i populističke politike, netolerancije i mržnje.

Neusaglašene akcije SAD-a

SAD je trgovinskom i verbalnom ratu sa ekonomski i utjecajem sve jačom Kinom, na Korejskom poluotoku nije promijenio gotovo ništa, kao niti u Afganistanu, među pojedinim NATO-ovim članicama bukte neprijateljstva, dok Iran uprkos sankcijama ne odstupa od svoje, kao niti Rusija od svoje politike. 

Pitanje koje bi trebao postaviti cijeli svijet je – šta ako Trump ponovo pobijedi i nastavi sa još agresivnijom međunarodnom politikom koja bi mogla poljuljati ionako sve podjeljeniji NATO pakt (Turska i Grčka su, primjerice, nedavno došle do ivice vojnog sukoba), ali i isprovocirati neke nove vojne ili političke alijanse svjetskih sila, koje će potražiti lidersko mjesto koristeći postojeće razdore.

‘Tehnologija sve značajnija u multipolarnoj utrci’

Govoreći o budućem svjetskom poretku i borbi za uticaj u svijetu, Obućina kaže da vojska i oružje neće gubiti značaj, no, da će se utrka voditi i drugim, sve važnijim sredstvima. Tvrdi da se može očekivati jačanje uticaja Evropske unije, te zemalja poput Indije.

„U svijetu se razvija multipolarna utrka, u kojoj vojska i obrana igraju značajnu ulogu, ali podjednako tako i tehnologija. Upravo će tehnološki napredak i razvoj vlastite tehnologije  – vojne, mirnodopske, cyber, svemirske – biti presudan za nastanak jakih multipolarnih sila, a to bi zasad mogli sigurno biti SAD, Rusija, Kina, sve više Evropska Unija  – odnosno spoj njemačke i francuske tehnologije – a možda i Indija i neke druge zemlje“, mišljenja je Obućina.

Analitičari koji su govorili za Al Jazeeru navode da, uprkos evidentnom slabljenju, NATO neće doživjeti veće promjene, dok će sve jača Kina, uprkos pritiscima Zapada, nastaviti voditi samostalnu politiku ekonomskog razvoja, ali ne i vojnog.

Hrvatski politolog Vedran Obućina stava je da NATO, kao organizacija kolektivne sigurnosti, već duže vrijeme slabi i vrluda u svojoj političkoj važnosti i ciljevima, te da se taj trend za vrijeme Trumpa samo naglasio.

„Najveća slabost NATO-a u političkom smislu je nepostojanje političkog konsenzusa i manjak sankcija u pogledu oštre devijacije političkog ponašanja. Za primjer se mogu uzeti najmanje tri države. SAD sam čini geopolitičke i vojne akcije koje nisu usuglašene s evropskim saveznicima. Dapače, kritizirane su. Naravno, pretjerano je idealistički očekivati da bi se tražio način sankcioniranja najveće sile u Savezu. Drugi je primjer Turske, koja nastupa u suprotnosti prema većini odluka i strategija NATO članica. Treća bi mogla biti Mađarska, koja je odlučila politički put tražiti u spoju saradnje i sa zapadnim, i s istočnim zemlama. Nitko od njih nije sankcioniran zbog političkih devijacija od NATO-ove političke agende“, kaže Obućina, koji dodaje kako NATO, ipak, „i dalje sjajno funkcionira po vojno-sigurnosnim kodeksima i protokolima“.

‘Trump ubrzao širenje pukotina u NATO-u’

„Oni su blagodatni ne samo za vojnu obranu, već i za sigurnost kritične infrastrukture. To je mogućnost mnogim zemljama da razviju svoje sigurnosne protokole za zaštitu normalnog života svih nas. U slučaju pobjede Trumpa ili Bidena, bojim se da se ništa značajno neće promijeniti. Bilo bi stoga dobro orijentirati budućnost NATO-a prema vojno-sigurnosno-tehnološkom savezu u kojemu članice ne moraju nužno imati iste političke ciljeve“.

Da je Trump samo rasplamsao, a ne i stvorio postojeće probleme unutar NATO-a, stav je i Branimira Vidmarovića, hrvatskog stručnjaka za geopolitiku i međunarodne odnose.

Zajednička borba protiv terorizma od 2001. godine homogenizirala je NATO, no…

„Idejni rascjep je svejedno polako uzimao maha. Jer predsjedništvo Trumpa nije bitno poljuljalo savez već je ubrzalo širenje postojećih pukotina. NATO je organizacija koja dobrim dijelom stoji u prošlosti i nije sposobna pružiti odgovore na nove probleme, poput terorizma u zemljama-članicama, problema migracija, kibernetičke sigurnosti, visokotehnoloških prijetnji i slično. Potrebna je reforma saveza, odmak od ruske paradigme i orijentacija na rješavanje konkretnih i apstraktnih prijetnji koje nose tehnološki razvoj i klimatske promjene“, kaže on, uz napomenu da bi za sam NATO bilo bolje da pobijedi Biden.

„Pobjeda Trumpa, koji inzistira na povećanju proračuna članica i faktički govori o savezu kao o nečemu što je za Ameriku štetno i neisplativo, još bi više ubrzalo krizu unutar saveza. Biden, koji najavljuje obnovu transatlantskih veza, za NATO bi bio bolja varijanta jer bi vratio savezu američko idejno pokroviteljstvo, osjećaj zajedništva i konzultativnosti“, navodi Vidmarović.

‘Ko bi ratovao za Macronovu Francusku?’

Snaga NATO-a počiva na kolektivnoj odbrani i po principu „svi za jednoga, jedan za sve“, ali, tvrdi Vidmarović, ta filozofija polako blijedi, jer zemlje-članice sve veći prioritet daju sopstvenim interesima.

„Konkretni primjeri su kada u NATO-u nije bilo jedinstva oko ideje napada na Sjevernu Koreju i sudjelovanja u takvom okršaju. Tu je i primjer Turske, koja se sukobljava – retorički i vojno – sa različitim akterima i pri tome sigurno ne uživa pretpostavku automatske aktivacije članka 5. u slučaju napada na nju. Kolektivna obrana pretpostavlja opravdani odgovor na neopravdani napad izvana. No, danas mnoge članice guraju svoju nacionalnu agendu toliko snažno da se čini da same guraju ruku u vatru. Pogledajmo Macrona i njegovu žestoku antimuslimansku retoriku. No, to je njegov osobni populistički problem. Susjedna Njemačka nema takvih tegoba. Postavlja se pitanje bi li čitav savez išao u rat za Macronovu Francusku u nekom scenariju?“, priča Vidmarović.

No, šta je s Kinom, azijskim gigantom s galopirajućom ekonomijom u kojem Zapad vidi veliku opasnost?

Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je dao simptomatičnu izjavu. Govorio je o mogućnosti stvaranja neke vrste vojnog saveza Rusije i Kine, koji bi, ukoliko bi se to desilo, značajno promijenio odnose snaga na međunarodnoj političkoj sceni.  

No, Vidmarović tvrdi da je stvaranje takvog saveza u bližoj budućnosti teško ostvarivo, jer Kini ne bi odgovaralo iz više razloga.

‘Kina ne želi preuzimati tuđe probleme’

Kina i Rusija su već članice sigurnosne zajednice pod nazivom Šangajska organizacija za saradnju, kaže on, te dodaje da je ona za kineski ukus dovoljno velika da projicira težinu i dovoljno pasivna da ne talasa ništa oko sebe, dok Moskva priželjkuje da to bude nešto poput velike antiteze NATO-u, što je zasad nemoguće bez pristanka Pekinga.

„Rusija bi to svakako htjela neku vrstu vojnog saveza, ali Kini to ne odgovara jer Kina ne želi biti dio sustava kolektivne odgovornosti i preuzimati na sebe tuđe probleme. Takav vojni savez naštetio bi njenoj poziciji u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji jer bi sve zemlje osjetile veliku prijetnju i potražile sigurnost u naručju SAD-a ili bi kreirale vlastitu alternativu. Jedini kineski vojni savez, onaj sa Sjevernom Korejom, za Peking je dovoljno velika glavobolja“, tvrdi Vidmarović.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

„Osim toga, Kina bi u tom slučaju morala zajedno sa Rusijom razviti jedinstvene vojne standarde i dijeliti sa njom svoju tehnologiju. Koliko god je Rusija Kini stabilan i pouzdan partner, postoje neke stvari na koje Kina ne može zažmiriti. Naprimjer, morala bi priznati Krim kao dio Rusije. Opet, zbog domaćih briga o ekstremizmu i separatizmu i Tajvanu, Kina zasad nije spremna priznati nečiji referendum o otcjepljenju i pripajanju“, dodaje Vidmarović.

Govoreći o ambicijama Kine, Obućina je stava da ona neće mnogo mijenjati vanjsku politiku, bez obzira na ishod američkih izbora. Orijentisat će se, naglašava, na jačanje saradnje sa zemljama sa kojima već sarađuje, i s kojima pokušava napraviti protutežu Americi.

„Može se očekivati nastavak natjecanja sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama, koji se koristi za mobilizaciju društva i aparata Komunističke partije za održavanje unutarnje stabilnosti. Kina će težiti bližoj suradnji s neliberalnim zemljama poput Rusije i Irana ili onima koji su zainteresirani za izgradnju protuteže SAD-u, poput Srbije, Mađarske ili Pakistana“, govori Obućina.

‘Pekingu je Kina važnija od svijeta’

O mogućnosti formiranja neke nove vojne alijanse, u kojoj bi bile Rusija i Kina, kaže da to nije nemoguće, ali u nekom blažem obliku.

„Ako Biden pobijedi, a pogotovo ako uspije surađivati s EU-om, Indijom ili Japanom u zaustavljanju Kine, moguće je da bi Kina intenzivirala suradnju s Rusijom i drugima ili dodatno rasplamsala situaciju koja uključuje Tajvan i Indiju. U tom smislu bi mogla nastati neka vrsta vojne ili obrambene suradnje, ali realan i čvrsti vojni savez teško je očekivati. Rusija i Kina mogu biti partneri, ali su i dalje prevelike sile da bi napustile individualnu multipolarnu geopolitičku igru“, objašnjava Obučina.

I Vidmarović Kinu smatra „usamljenim divom“ koji nema cilj nametati se za glavnu vojnu silu, niti biti dio vojnih alijansi.

„Njena vojna strategija zasad se svodi na zaštitu svog prostora i integraciju raketnih, zračnih, kopnenih i pomorskih snaga za učinkovito i brzo zaključavanje pristupa svojim vodama i kopnu. Razvoj ofenzivnih kapaciteta i projekcija moći kakvu ima Amerika za Kinu još nije aktualan. Peking je doduše krenuo sa opreznim stvaranjem vojnih baza u trećim zemljama kako bi stvorio zone sigurnosti za svoje investicije i projekte. Čak i kad bi htjela, ne bi mogla postati glavna vojna sila jer nema savezništva s drugim državama. Ona je tu poprilično usamljeni div“, govori Vidmarović.

Kinu kao mogućeg lidera vide samo druge zemlje, naročito zapadne, dok sama Kina sebe ne vidi u toj ulozi, tvrdi on.

„Kineski čelnici su više puta to otvoreno govorili, da ne žele ugroziti ili zamijeniti SAD i da ne žele voditi svijet. Peking ima nacionalne ciljeve koji su sinocentrični, odnosno koji se vrte oko prosperiteta njenih stanovnika, a za postizanje tog cilja Pekingu ne treba da bude najbolji u svijetu već najbolji kod sebe doma. Pri tome je, naravno, taj cilj nemoguć bez strelovitog rasta u svim područjima, što naravno brine njegove konkurente, susjede i antagoniste. Zato je Kina u nezgodnom položaju, jer se filozofija njenog razvoja razlikuje od filozofije razvoja Zapada. Kina vjeruje da može postati velika bez štete drugima dok Zapad smatra da je to nemoguće“, kaže Vidmarović.

Izvor: Al Jazeera