Svijet između nove američko-ruske nuklearne utrke

Trump želi nuklearne krstareće rakete koje se mogu lansirati sa brodova (EPA)

Nova utrka u nuklearnom naoružanju već se uveliko vodi između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, velesila koje su cijeli svijet decenijama držale u napetosti tokom Hladnog rata, kaže Ulrich Kühn, stariji saradnik i istraživač u bečkom Centru za razoružanje i neproliferaciju.

Jasna potvrda te utrke je nova Revizija nuklearnog stava (NPR), odnosno dokumenta koji donosi strateški okvir i ciljeve nuklearne politike SAD-a, a ključna razlika u politici aktuelne administracije u odnosu na pređašnju je otklon od Obamine politike manje ovisnosti u nuklearnom oružju.

Pentagon će dobiti rekordnih 700 milijardi dolara za svoje potrebe, a predsjednik Donald Trump je najavio modernizaciju i jačanje nuklearnih kapaciteta, uz uvođenje novih modela u postojeći arsenal. Tim budžetom će SAD znatno nadmašiti izdvajanja Rusije i Kine za vojsku, de facto glavnih konkurenata na listi najmoćnijih zemalja.

Kako Kühn kaže, novi strateški dokument Washingtona stavlja nuklearno oružje u prvi plan međunarodne politike, kojim SAD govori “zbogom” nuklearnom razoružanju i uvodi čitav spektar novog oružja, poput takozvanih nuklearnih bojevih glava manje snage.

Ta strategija je u osnovi pogonjena duboko ukorijenjenim strahom da američko nuklearno odvraćanje može zakazati, te da bi Rusija ili Kina mogli iskoristiti neodlučnost SAD-a da upotrijebi nuklearno oružje.

Krstareće rakete

Dovoljno je pogledati izjavu američkog ministra odbrane Jamesa Mattisa, koji je rekao da je prijedlog Trumpove administracije da se američkom nuklearnom arsenalu dodaju krstareće rakete, koje se lansiraju sa mora, sredstvo koje će pružiti američkim diplomatima adut u uvjeravanju Rusije da prekine kršenja ključnog sporazuma o kontroli naoružanja. U prevodu, nove krstareće rakete bi bila poluga moći kojim bi se prijetilo Moskvi.

Ali je strah od zakazivanja američkog nuklearnog odvraćanja samoporažavajući argument jer stvara pritisak Rusiji i Kini, zbog čega se te države osjećaju ranjivijim, a to opet dovodi do začaranog kruga, smatra saradnik bečkog Centra za razoružanje i neproliferaciju.

Sa druge strane, pitanje je koliko SAD-u objektivno treba moderniziran nuklearni arsenal.

Rusija, svakako, pokušava obnoviti i izgraditi novi model armije, no čini se kako doktrina i nadalje ostaje slična, ako ne i identična onoj iz hladnoratovskog doba, kaže Vanja Majetić, vanjskopolitički novinar Tportala.

Ranjivost ruske vojske došla je do izražaja tokom takozvanog petodnevnog rata u Gruziji 2008. godine, nakon čega se predsjednik Vladimir Putin odlučio za vojnu “renesansu” i obnovu faktora kojim se Rusija nameće kao supersila koja je za vrijeme Jeljcinovog razdoblja stagnirala.

Sporadični noviteti

Sporadično se pojavljuju noviteti poput tenka T-14 Armate, lovaca pete generacije Su-57( PAK FA) i čitava masa robotičkih oružja koja zapravo nikad ne stignu do prvih linija fronta.

“Takva oružja bih usporedio sa ‘superautomobilima’ koji se rade u serijama od tek nekoliko primjeraka, čime se pokušava uvjeriti svijet kako Rusija ima kapacitete, ali u stvarnosti se radi tek o prototipovima koji nikad ne zažive. U širem smislu, ruska vojska današnjice tek je sjena onoj iz hladnoratovskog razdoblja”, kaže Majetić.

U vanjskopolitičkom smislu vojska je za Putina i Rusiju važan mehanizam kojim se pokazuju mišići, ali u čitavoj priči ruske obavještajne službe su najvažnija ruska poluga. One su, kao i sam Putin, prošle nužna restrukturiranja te su, uz odavno ‘zacementirane’ kontakte, postale najvažnije rusko oružje na koje se oslanja Kremlj, navodi novinar Tportala.

SAD i Rusija su u nekoliko navrata tokom Hladnog rata hodale po oštrici noža, a do otvorenog sukoba nije dolazilo jer se u vrhovima obje zemlje nalazilo dovoljno iskusnih i razboritih ljudi koji su sprečavali sveopću katastrofu. Danas, u Bijeloj kući se nalazi Donald Trump, kojeg veliki broj stručnjaka smatra apsolutno neiskusnim za vođenje zemlje, a nerijetko se u pitanje dovodi i njegova mentalna stabilnost.

Ni njegova administracija nije u puno boljem stanju, jer su brojne vodeće članova, čija imenovanja su dovođena u pitanje, u kratkom vremenu zamjenjivali ljudi još spornije reputacije i sposobnosti.

Posljedice sukoba

Srećom, “do sukoba ‘armagedonskih razmjera’ neće doći jer su svi svjesni posljedica, pa najvjerojatnije i sam Trump, iako podsjeća na lika iz Kubrickovog Dr. Strangelovea”, kaže Majetić.

Otvoreni američki sukob s Rusijom značio bi i automatski sukob s Kinom koja vojno sarađuje s Moskvom, s kojom nema otvorenih pitanja niti pretenzija, ali i jako dobro zna kako bi nakon Rusije bila idući cilj. Pritom bi se gubici brojali u milionima života.

“SAD će, po mojem mišljenju, ulagati napore u zastrašivanje Sjeverne Koreje i Irana i izbjegavati bilo kakve izravne ‘susrete’ s Rusima i Kinezima”, dodaje.

U ovoj novoj utrci u nuklearnom naoružanju neće biti pobjednika, čak naprotiv, jer će se negativno odraziti na cijelu Evropu, uključujući Rusiju.

Nesigurnost će rasti, kao i vjerovatnoća za nesporazume, a više novca će biti beskorisno iskorišteno na odbrambene kapacitete koji bi se mogao iskoristi na hitnije probleme, poput ekonomske stabilizacije krhkih balkanskih država, ocjenjuje Kühn.

Kada je američka vojna strategija u pitanju, poznato je da veliku ulogu u donošenju smjernica, najblaže rečeno, igraju velike kompanije, što donekle dovodi u pitanje “prijetnje” s kojim se suočava SAD.

Skupa birokratija

Lobisti imaju glavnu ulogu u naoružavanju, pa je samim time prisutna i korupcija na svim nivoima, počevši od dobivanja poslova za opremanje američkih vojnih baza automatima za kafu pa sve do “big business” odnosno ugovora kojim će se avionima opremiti ratna avijacija.

Međutim, sav novac za vojsku neće otići na same vojnike i novu, zastrašujuću opremu, zbog čega se ne može direktno praviti paralela između budžeta za odbranu i stvarne vojne moći.

Posljednji, rekordni vojni budžet kojeg je potpisao Trump treba gledati i kroz troškove zaposlenika Pentagona koji zapošljava više od tri miliona ljudi, dodaje Majetić.

Tako četvrtina vojnog budžeta koji je ravan BDP-u jedne Mađarske troši se na plate birokrata, administraciju i papirologiju.

Rusija i Kina nemaju takve izdatke, ali i ne vode po nekoliko ratova istovremeno na nekoliko krajeva svijeta, kaže vanjskopolitički novinar Tportala. “Uspoređivati vojnu moć na papiru je jedno, a na terenu drugo”, smatra Majetić.

Izvor: Al Jazeera