Oglasi

Švicarska zabranjuje negiranje genocida, šta je sa drugim zemljama

Gdje je zakonski moguće pokrenuti postupke protiv negiranja genocida uopšte, pa onda i u Srebrenici, a na osnovu sudskih presuda.

Nedavni slučaj kažnjavanja Donatella Poggija zbog negiranja genocida u Srebrenici u švicarskom kantonu Ticino, i to u žalbenom postupku, nakon što je prvostepenom odlukom osuđen u maju 2016. godine, izazvao je pažnju. Iako proces još nije završen zbog mogućnosti ulaganja žalbe Saveznom sudu, to je prvi slučaj kažnjavanja u Evropi. Poggi je 2012. godine objavio dva teksta na portalima Corriere del Ticino i TicinoLibero, gdje je odbio priznati da se u Srebrenici dogodio genocid.

Sud je donio zaključak da je Poggi u svojim tekstovima bio izuzetno pristrasan u korist srpskih žrtava bez ozbiljnih argumenata i dokaza, što je zaključeno kao čin diskriminacije. Osuđen je na 45 dnevnih iznosa po 110 franaka i dvije godine uslovne zatvorske kazne, te novčanom kaznom u iznosu od 900 franaka. Na taj način se otvorilo dosta dilema, poput one koliko se često pokreću postupci, te zašto se ne sudi svima koji negiraju genocid?

Istražili smo gdje je zakonski moguće pokrenuti postupke protiv negiranja genocida uopšte, pa onda i u Srebrenici, a na osnovu presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Suda BiH.

Djelo genocida kažnjivo, ali negiranje nije

Svaka država ima pravo da reguliše zakonodavstvo po svojim načelima.

Poznat je slučaj građanske parnice Hasana Nuhanovića, Srebreničanina koji je radio za holandski kontingent UNPROFOR-a pred holandskim sudom 2013. godine protiv države Holandije. Spor je dobio nakon 13 godina dugog procesa, da bi 2015. država Holandija uputila izvinjenje trojici Bošnjaka ubijenih tokom genocida u Srebrenici.

Bitna karika svakog genocida je njegovo negiranje

Generalna skupština UN-a je svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra 1946. godine, po međunarodnom pravu, genocid proglasila zločinom osuđenim od civilizovanog svijeta, te da je on (genocid) u suprotnosti sa duhom i ciljevima UN-a. Pojam genocida je definisan u Konveniciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina koju je Opća skupština UN-a prihvatila 9. decembra 1948.

U Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (ICC) genocid se definiše kao djelo počinjeno sa namjerom da se u cjelosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.

Bitna karika nakon svakog počinjenog genocida je njegovo negiranje, tako da je Gregory H. Stanton, predsjednik Genocide Watcha negiranje svrstao u jednu od osam etapa razvoja svakog genocida.

Negiranje ili poricanje genocida u najširem smislu te riječi, po definicijama Guentera Lewyija, profesora sa Univerziteta Massachusetts, označava nastojanje da se ospori postojanje genocida ili da se neki događaj protumači na način kojim mu se oduzima ovo obilježje. To podrazumijevanja situacije kada postoji univerzalni konsenzus o tome šta genocid predstavlja. Tada se poricanje genocida smatra neprihvatljivim historijskim revizionizmom.

Poznato je i da je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu prošle godine odbacio slučaj kojeg su pokrenule porodice tri ubijena bošnjačka civila tokom genocida u Srebrenici. Obrazloženje je bilo da su "holandske vlasti dovoljno istraživale slučaj i dale odgovarajuće obrazloženje na zahtjev podnosilaca prijave za krivično gonjenje".

U Bosni i Hercegovini, samo djelo genocida je kažnjivo, dok negiranje genocida nije. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine reguliše pitanje negiranja genocida i sankcioniše ga, dok u drugom entitetu - Republici Srpskoj to nije slučaj.

Eli Tauber, savjetnik za kulturu i religiju Jevrejske zajednice u BiH, smatra da se „određene lokalne politike pokušavaju sakriti iza nedonošenja određenih zakona s namjerom da na neki način ublaže posljedice prihvatanja činjenica onakvim kakve jesu. Svako negiranje genocida mora biti kažnjeno, bez obzira o kojoj zemlji se radi, jer je negiranje masovnih zločina prvi korak ka činjenju novih“.

Nema sankcija ni u EU

Zakonodavstva pojedinih zemalja vrlo rijetko donose posebne zakone za mikrolokalitete ili specifične zločine, pa se tako u praksi pojavljuju zajedničke odrednice za zločine u Kongu, Ruandi, ex-Jugoslaviji, zločine nad Armencima... ili zajedničkim nazivom za žrtve nacizma ili komunizma.

Prema navodima prof. Guentera Lewyija u njegovoj knjizi The Dilemmas of Official Historical Truth (Dileme zvanične historijske istine), kategorizaciju država možemo svrstati u četiri grupe. Prva grupa država nema inkriminaciju koja se odnosi na negiranje historijskih činjenica ovog tipa a to su Danska, Finska, Španija i Švedska. Druga grupa inkriminira samo negiranje holokausta i nacističkih zločina, a to su Austrija, Belgija, Francuska, Holandija, Njemačka i Rumunija. Treća grupa kažnjava negiranje nacističkih i komunističkih zločina to su Češka i Poljska, dok četvrta inkriminira svako negiranje genocida kao što su, Andora, Kipar, Mađarska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Makedonija, Malta, Slovačka, Slovenija i Švicarska. Ovoj grupi zemalja iz naše okoline pripada i Hrvatska.

Kada je u pitanju „bosanski genocid“, kako se često spominje u literaturi koja izučava genocide u svijetu i direktno negiranje genocida u Srebrenici, Velika Britanija je 2015. godine pokrenula inicijativu da se u Vijeću sigurnosti UN-a usvoji rezolucija koja bi osuđivala genocid u Srebrenici. Međutim, ona nije usvojena zbog uloženog veta Ruske Federacije. Stalni predstavnik Rusije u UN-u Vitalij Čurkin je tada naveo da je rezolucija „ispolitizirana“ i „ne doprinosi pomirenju“. Podršku je dobio od predstavnika Srbije i Republike Srpske čiji je predsjednik Milorad Dodik rezoluciju nazvao „antisrpskom i onom koja ne doprinosi pomirenju“.

Uslijedile su reakcije poput Alison Smith, direktorice Međunarodnog krivičnog odjela pravde u udruženju „No Peace Without Justice“, koja je kazala da je „ruski veto na rezuluciju začuđujući i negirati to u ime neke jednakosti među žrtvama vrijeđa sjećanja onima koji su umrli i na patnje onih koji su ostali iza njih“.

Ipak, zbog neusvajanja rezolucije, na nivou Evropske unije ni danas ne postoje krivične sankcije protiv negiranja genocida u Srebrenici, dok je državama otvorena opcija da regulišu svoja nacionalna zakonodavstva. S tim da se mora znati kako se neće na osnovu samog čina javnog negiranja genocida odmah pokrenuti postupak protiv počinioca.

To bi morao biti slučaj sličan onom iz 2012. godine, kada je advokat Emir Kobilić podnio krivičnu prijavu švicarskom sudu protiv već pomenutog Poggia zbog njegovih javnih negiranja genocida u Srebrenici na internetu.

Pitanje nije ni stiglo do Skupštine Srbije

„U Srbiji su povremeno podnošeni zahtevi iz civilnog sektora za kažnjavanje negiranja genocida u Srebrenici, ali to nikada nije došlo na dnevni red Skupštine. Dakle, nikada to nije ni bila tema skupštinske rasprave. Donesene su, međutim, izmene Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida. Nažalost, to se ne odnosi na negiranje genocida u Srebrenici“, kaže Sonja Biserko, osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Motivi poricanja genocida

Najčešći motivi poricanja genocida su ideologija i politika, odnosno trud da se pojedinci, organizacije, a u nekim slučajevima države i nacije, oslobode odgovornosti, a samim tim i moralno-političkih posljedica vlastitog učešća u genocidu. Za razliku od samog čina genocida, međunarodno krivično pravo ne smatra krivičnim djelom negiranje genocida. Evropska komisija je 2001. godine, u nastojanju da iskorijeni poricanje genocida, predložila da se zabrana negiranja genocida uvede kao krivično djelo u okviru općeevropskog zakona o suzbijanju rasizma, međutim veliki broj država članica se usprotivilo pravdajući to kao “suzbijanje slobode govora”. 

I zaista, u članu 40. Zakona izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srbije dodaje se stav 5. u kojem stoji: „Ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe lica ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, vere, porekla, državne, nacionalne ili etničke pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema takvoj grupi lica ili članu te grupe, ukoliko su ta krivična dela utvrđena pravnosnažnom presudom suda u Srbiji ili Međunarodnog krivičnog suda, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina”.

Zbog ovih saznanja se u medijima na Balkanu pojavljivali naslovi koji su sa podsmjehom nudili zaključak da se u Srbiji može odležati pet godina u zatvoru zbog negiranja genocida u recimo Kongu, ali ne i zbog negiranja genocida u Srebrenici.

Zakonska procedura u BiH

Stručnjaci iz ove oblasti se u BiH danas teško odlučuju na davanje zvaničnih izjava, iako su spremni razgovarati o ovoj temi. U Insitutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu kažu da je „negiranje genocida kažnjivo samo u onim zemljama gdje postoji zakon“. „Normama je predviđena kazna za negiranje tog oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, bez obzira na teritoriju-područje, što znači da se isto odnosi i na genocid u 'Zaštićenoj zoni UN-a' u Srebrenici, jula 1995. godine“, kaže direktor Rasim Muratović, dodajući da u ovom trenutku ne raspolaže tačnim informacijama o broju kažnjenih za negiranje genocida.

Pod takvim okolnostima se čisto pravna stvar prebacuje u ruke političara. Vijeće ministara BiH je nedavno utvrdilo i u parlamentarnu proceduru uputilo Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, kojim je predviđeno kažnjavanje negiranja genocida ili zločina protiv čovječnosti zatvorom od pet do deset godina. Ekspresno su stigle i poruke političkih lidera iz Republike Srpske kojim se pozivaju poslanici iz tog entiteta da ne podrže prijedlog izmjena Krivičnog zakona BiH.

Indikativno je da se i sami predlagači inicijativa ne konsultuju sa relevantnim instutucijama oformljenim i finansiranim upravo zbog toga. Iako su zamišljene da budi jedna vrsta „lijevka“ za kanalisanje informacija o zločinima i izrečenim kaznama širom svijeta, nerijetko se zaobilaze.

„Ovlašteni predlagači inicijativa i prijedloga za donošenje zakona o negiranju genocida se ne konsultuju sa nama“, eksplicitan je Muratović.

Problem u komunikaciji s medijima

„Imamo konstantan problem komuniciranja sa medijima. Mediji opet, imaju isti takav problem u komuniciranju sa političarima. Međutim, ne treba gledati toliko usko i zanemariti odnose vladajućih stranaka u vođenju zajedničke politike. Smatram da bi prvenstveno nezavisni novinari i novinske kuće trebale uticati na podizanje svijesti o negiranju genocida i tako učiniti prvi korak ka prevenciji nekog budućeg genocida u Bosni i Hercegovini“, smatra Tauber.

Odgovarajući na pitanje o nadoknadi moralne i materijalne štete žrtvama, navodi kako „prava žrtve ne zastarijevaju“.

„I danas, 72 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, pojedini preživjeli Jevreji traže i dobijaju odštetu od Njemačke. Reparacije nikade ne mogu vratiti nešto što je izgubljeno, ali intimno daju zadovoljenje da počinilac zločina mora to na neki način platiti“, objašnjava.

Zadovoljenja za žrtve u slučaju Srebrenice je malo. Biološki sat otkucava, bez obzira na društveni sistem i neizmjenjene stavove unatoč vremenskom odmaku.

Što se tiče pravnog lijeka koji se može pružiti žrtvama u slučaju neprovođenja kroz lokalno zakonodavstvo, čak ni obvezujuće sudske odluke nacionalnih i međunarodnih sudova nisu na snazi. Jednostavno nisu provedene. U tome se može vidjeti samo (ne)suradnja pravosuđa i države Bosne i Hercegovine. Žrtve na razne načine imaju mogućnost nadoknade i materijalne i nematerijalne štete, samo je začkoljica što država ne reguliše ta pitanja na vrijeme, kao što se može vidjeti i sa odlukama Evropskog suda za ljudska prava.

Primjetno je da su krivične sudije konstantno odbijale odlučivati o zahtjevima za naknadu štete žrtava koji su sudjelovali u postupcima, usprkos tome što su bili ovlašteni odlučivati o njima. Također, naknada štete koja ima jako važan oblik reparacije, zauzima samo marginalno mjesto u domaćem zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Postoji ograničeni okvir za podnošenje zahtjeva, ali ključni normativni i zakonski akti nisu pružili adekvatan pravni lijek kako je to bilo predviđeno, složni su stručnjaci iz obe oblasti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.