Svi smo mi stanovnici Jerusalema

Pišu: Jamal Juma i Maren Mantovani

Prije 25 godina srušen je Berlinski zid. Poznati govor John F. Kennedyja „Ja sam Berlinac“ učinio je zid simbolom Zapada koji predstavlja oličenje „drugog“ protiv čega se desetljećima borio, opravdavajući na taj način bezbrojne ratove i diktature, kao i unutarnju represiju.

Deveti novembar 1989. godine označio je kraj Hladnog rata, a Arapi i muslimani su postali novi neprijatelji.

Izgradnja novog zida, puno višeg i većeg, započela je 2002. godine. Taj zid predstavlja alat za masovno oduzimanje zemlje, resursa i etničko čišćenje. Izraelski zid aparthejda, izgrađen na okupiranoj palestinskoj zemlji, stvara Bantustan, razdvajajući palestinske farmere od njihovih farmi, porodice od njihove rodbine, i djecu od njihovih škola. To čini palestinsku državu ili pravo na samoodređenje nemogućim. Nažalost, danas taj zid je simbol vlastite paradigme „slobodnog“ svijeta: pod krinkom „sigurnosti“ i „samoodbrane“, sve je opravdano.

Jerusalemski i izraelski zid aparthejda je novo simboličko bojno polje. Nema američkog zračnog mosta ni grandioznih govora, samo svakodnevni otpor protiv pokušaja Izraela da isključi Palestince i njihove četvrti iz grada, a sve u cilju istrebljenja Palestinaca i uskraćivanja prava na Jerusalem, kao njihov glavni grad.

Izraelski napadi na Jerusalem imaju za cilj da ostvare potpunu dominaciju nad palestinskim glavnim gradom i svetim mjestom. Pored toga, oni rade na ostvarivanju napora da se stvori koridor naselja od Jerusalema do Mrtvog mora kako bi se povećala segregacija Zapadne obale. 

Sukobi širom okupiranog Istočnog Jerusalema su se proširili 7. novembra. Samo u izbjegličkom kampu Shuafat, deseci ljudi su povrijeđeni. U gradu Bir Nabala, narodni odbor je srušio dio zida.

Palestinci iz Jerusalema neće čekati da međunarodna zajednica ispuni svoju obavezu i osigura da Izrael sruši zid – obavezu koju je potvrdio Međunarodni sud pravde u svojoj presudi iz 2004. godine. Već sada su se protesti u Jerusalemu proširili na palestinske stanovnike Izraela u Galileji i širom Zapadne obale. Danas je taj trenutak kada ljude širom svijeta mora ujediniti solidarnost, i kada moraju osuditi nespremnost svojih političkih lidera da kažu: „Ja sam stanovnik Jerusalema“.

Napadi na Al-Aqsu

Jerusalem je uvijek bio u centru izraelskih strategija. Za vrijeme kampanje etničkog čišćenja 1948. godine, najsuroviji i simboličniji masakr palestinskog stanovništva desio se u Deir Yassinu, na periferiji Jerusalema. Od kada je počela okupacija istočnog dijela grada 1967. godine, Izrael je neumorno radio na pripajanju cijelog Jerusalema i brisanju svih tragova palestinske prisutnosti u gradu. U posljednje vrijeme, izraelska agresija u Jerusalemu značajno je porasla.

U posljednja dva mjeseca, Izrael je najavio više od 3.600 novih stambenih jedinica u i oko Jerusalema, uzimajući više palestinske zemlje za jevrejske doseljenike. U četvrti Silwan, ilegalni doseljenici su zauzeli 25 palestinskih stanova.

Pored toga, Izrael je izazvao bijes cijelog muslimanskog svijeta napadima na džamiju Al-Aqsa i kompleks Brdo hrama. Posljednjih šest mjeseci, izraelska vojska i doseljenici, kojima su se redovno pridruživali izraelski politički lideri, svakodnevno su zauzimali to područje.

Oni koji uđu moraju ostaviti ličnu kartu, a mnoge po izlasku iz džamije privode na ispitivanje u izraelsku policijsku stanicu. Po prvi put od kada je Salahuddin oslobodio Jerusalem od križara, izraelske okupacijske snage su dva puta u potpunosti zatvorile kompleks Brdo hrama, te su čak i zabranile puštanje poziva na molitvu. Sve veća prisutnost izraelske policije u cijelom gradu plaši Palestince.

Izraelski napadi na Jerusalem imaju za cilj da ostvare potpunu dominaciju nad palestinskim glavnim gradom i svetim mjestom. Pored toga, oni rade na ostvarivanju napora da se stvori koridor naselja od Jerusalema do Mrtvog mora kako bi se povećala segregacija Zapadne obale. To bi bila još jedna od faza plana Ariela Sharona, kojim se pokušava „osloboditi“ svih palestinskih geta zarobljenih iza zida aparthejda, dok pripaja ostatak zemlje i onemogućava svaki pokušaj palestinskog samoodređenja.

U brdima koja se protežu od Jerusalema sve do Jordanske doline, trenutno se vrši etničko čišćenje nad 46 palestinskih beduinskih zajednica. Istovremeno, u toku su projekti otvaranja tunela od Al Aizariya do Anate, zatvarajući historijski put koji povezuje južni dio Zapadne obale sa sjeverom. U junu je prijelaz, koji se nalazi sjeverno od Betlehema, bio privremeno zatvoren za one koji nemaju odgovarajuće dozvole, što predstavlja probu izolacije južnog dijela Zapadne obale.

Suočeni sa tom stvarnošću, izraelska represija služi samo kao unutarnji diskurs dok političari pozivaju na korištenje prekomjerne sile kako bi povratili svoju percepciju nepobjedive sile, posebno nakon poraza kojeg su pretrpjeli ovog ljeta u Gazi. To ne umanjuje otpor Palestinaca.

Pozivi na palestinsku borbu, koji imaju najbolju strategiju, dolaze sa ulice.

Zastrašujuće slike 16-godišnjeg Mohammeda Abu Khdaira, kojeg je grupa izraelskih doseljenika 2. juna otela i živog spalila, odmah su izazvale „Jerusalemsku intifadu“. Samo su zastrašujući izraelski napadi na Gazu uspjeli preusmjeriti gnjev i proteste u Jerusalemu, Zapadnoj obali, i Galileji. Protesti su se intenzivirali odmah nakon masakra pošto je Izrael najavio pravljenje još naselja i oduzimanje 400 hektara palestinske zemlje u okupiranom Jerusalemu.

Treća intifada?

Nije ni čudo što jedan od poznatijih slogana na protestima u Jerusalemu glasi: „Pređite na Zapadnu obalu za Boga milog!“ Iako se desetine protesta na Zapadnoj obali zahuktavaju, prava treća intifada tek treba da eksplodira.

Jedan od razloga je to što se demonstranti na Zapadnoj obali, pored izraelske represije, suočavaju sa policijskim snagama Palestinske samouprave (PA), koja zabranjuju proteste na područjima pod njihovom kontrolom kao dio „sigurnosne koordinacije“ sa Izraelom. Druga prepreka je nedostatak ujedinjenog političkog vodstva.

Predsjednik Palestinske samouprave, Mahmoud Abbas, u nekoliko navrata je govorio protiv treće intifade. Palestinske političke stranke do sada nisu pokazale dovoljnu odgovornost da oforme nacionalnu strategiju otpora, koja bi izvukla političku korist žrtava intifade. Nakon prve intifade, koja je za posljedicu imala sporazum iz Osla, i druge intifade, koja je dovela do jačanja neoliberalnih i proameričkih struja u Palestinskoj samoupravi, Palestinci su sa pravom skeptični o mogućem političkom ishodu još jedne intifade bez potrebnog vodstva.

Pozivi na palestinsku borbu, koji imaju najbolju strategiju, dolaze sa ulice: Podrška otporu i pravima palestinskog naroda u Jerusalemu, potpisivanje Rimskog statuta kako bi izraelski ratni zločinci bili izvedeni pred lice pravde, i kraj „sigurnosne koordinacije“ između PA i Izraela. Oni koji su odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti moraju biti pozvani na odgovornost.

Čini se da ovaj jednostavni cilj od tri tačke, koji se razvija na ulicama Palestine, ima više potencijala da razbije trenutni zastoj i izgradi solidnu bazu za neizbježno izbijanje treće intifade, nego diplomatski projekti palestinskih i svjetskih lidera.

Vrijeme je da svi mi, u Palestini i širom svijeta, kažemo: „Svi smo mi stanovnici Jerusalema“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera