‘Svemirski ratovi’ postaju stvarnost

Teško je reći uopće da li postoje već sada sateliti koji imaju na sebi neku vrstu naoružanja i testira li neka zemlja to u ovome trenutku (EPA)

Ljudska rasa ima dugu historiju rješavanja razmirica nasilnim putem, do te mjere da se slogan “bilo kada, bilo gdje” može iskoristiti za opis niza ratova vođenih hiljadama godina širom naše planete. Zahvaljujući napretku tehnologije, tlo Zemlje više nije dovoljno za ratovanje, već će se izgleda buduće bitke voditi u svemiru, ili barem na samoj njegovoj granici.

Tako je američki predsjednik Donald Trump naredio formiranje Svemirskih snaga kao zasebnog roda vojske, brojne zemlje razvijaju tehnologiju za rušenje ali i naoružavanje satelita, pa je i Francuska najavila “militarizaciju svemira”. Sve to, ali i mnogo više, dovelo je do toga da NATO pokuša svemir proglasiti područjem ratovanja.

Naučnofantastične premise o “svemirskim ratovima” svakim danom se sve više približavaju stvarnosti.

Denis Avdagić, sigurnosni analitičar INMS-a, konsultantske kompanije iz Zagreba, govori da već danas veći broj zemalja ima tehniku koja im omogućuje svojevrsno svemirsko ratovanje ili, ako ništa drugo, mogućnost rušenja satelita, što je ujedno i povod novim promišljanjima.

“Naravno, ako postoje zemlje koje mogu napasti svakako se može reći da je svemir već postao potencijalno područje sukoba. Nadajmo se da do toga ipak neće nikada doći jer tako što bi imalo globalne posljedice”, dodao je.

Rušenje satelita

A to svemirsko ratovanje ne mora nužno uključivati direktnu borbu između vojnih satelita ili drugih naprednih svemirskih letjelica. Primjera radi, rušenje GPS navigacijskih satelita bi imalo katastrofalne posljedice ne samo za moderne vojske nego bi to bio i udar na svjetsku ekonomiju, jer je taj sistem danas integriran u tehnologiju koju svakodnevno koristimo.

Naravno, postavlja se i pitanje kakvo oružje se može očekivati na naprednim vojnim satelitima. Američki ljetni filmski hitovi su nam svima napunili glavu moćnim satelitima naoružanim nuklearnim bojevim glavama, preciznim raketama razorne snage ili laserima koji bez velikih problema mogu uništiti gotovo svaku metu na Zemlji.

Avdagić pojašnjava da što se tiče oružja u svemiru, trenutno je barem ono za masovno uništenje pokriveno Ugovorom o svemiru iz 1967. kojim se brani njegova upotreba. Taj ugovor su potpisale najmoćnije sile poput Rusije, Kine i SAD-a, što donekle osigurava njegovu provedbu.

Veličina satelita

Kao rezultat brzog razvoja tehnologije i smanjenja elektroničkih sklopova, visoko-tehnološki proizvodi posljednjih godina postaju sve manjih dimenzija i masa, kaže Stefan Cikota. Osim za svakodnevne uređaje poput računare i mobilne telefone, isto vrijedi i za satelite.

Za razliku od prvih satelita koji su dosezali dimenzije autobusa i često prelazili masu od jedne tone, današnji sateliti jednakih funkcionalnosti smanjili su se na red veličine jednog kubnog metra i 100 kilograma mase, dodaje.

“Trenutno je kod satelita komercijalnih i civilnih namjena vrlo omiljena CubeSat tehnologija koja se temelji na standardiziranim dimenzijama satelita od 10x10x10 cm, te njihovih višekratnika. Takav standardizirani sustav olakšava pakovanje satelita na teretne nosače (platforme) i izbacivače lansirnih sustava. Danas najčešće korišteni sateliti CubeSat tehnologije su 30x10x10 cm, te 30x20x10 cm, i masa između tri i 10 kg”, navodi astrofizičar FER-a.

Što se tiče konvencionalnog oružja, ono sporazumom nije zabranjeno, a čime su naoružani sateliti, nije baš poznato. 

“Teško je reći uopće da li postoje već sada sateliti koji imaju na sebi neku vrstu naoružanja i testira li neka zemlja to u ovome trenutku te u kojem se to smjeru kreće. Kažu da je ‘samo nebo granice’, u svemiru nam može i mašta otići dalje jer uostalom nedavno je francuski ministar obrane slikovito predstavio satelite budućnosti sa strojnicama i laserima…”, dodaje Avdagić.

Laseri i mitraljezi

Francuska ministrica odbrane Florence Parly je nedavno kazala da će njena zemlja opremiti svoje satelite “jakim laserima”, a Pariz, također, planira da opremi svoje satelite “mitraljezima koji mogu da razbiju solarne ploče obližnjeg satelita”, naveli su vladini izvori.

Stoga i ne čude napori NATO-a da svemir proglasi “područjem ratovanja”, a to je jedno od najznačajnijih pitanja u sferi odbrane koje se pojavilo ove godine.

Avdagić pojašnjava da NATO planira širenje prostora odbrane i na svemir, no sve skupa za sad nije definirano. I pitanje je da li će se do kraja godine i definirati ili će se jednostavno donijeti tek načelna odluka o pokrivanju novog prostora u odbrambenom smislu, jer je to izazov koji nije nimalo jednostavan, ne samo u tehničkom smislu nego i u onom pravnom.

“Temelj NATO-a je Sjevernoatlantski ugovor iz 1949. i on precizno utvrđuje što i gdje se smatra napadom na članice Saveza, a u ukratko rečeno, svemir se u tom smislu uopće ne spominje. Taj ugovor ako bi se proširio i na tehniku u vlasništvu članica ili Saveza u svemiru bi se morao mijenjati, a to nikako neće biti lako. Treba reći kako se ova prilagodba radi i kao ustupak američkom predsjedniku Trumpu koji je prvi krenuo s takvom inicijativom”, kaže Avdagić.

Iako golom oku svemir iznad nas djeluje praznim, trenutno se u orbiti oko Zemlje nalazi približno 4.950 satelita od kojih je u ovom trenutku funkcionalno približno njih 1.950, kaže Stefan Cikota, astrofizičar s zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER).

Polovica funkcionalnih satelita spada u satelite za komercijalne i civilne svrhe, a 50 posto za vojne i vladine svrhe, dok se istovremeno broj satelita iz godine u godinu ubrzano povećava.

Sateliti u svemiru

Sve u svemu, meta ne nedostaje. Međutim, pitanje je šta će se desiti ako svjetske sile počnu međusobno rušiti satelite, odnosno hoće li krhotine padati na glave nevinim ljudima na Zemlji.

Srećom, dosadašnja iskustva i fizika ukazuju da bi ljudi trebali biti relativno sigurno, barem kada su krhotine u pitanju.

Astrofizičar Cikota pojašnjava da Zemljina atmosfera nema oštru granicu te da sateliti u niskim orbitama oko Zemlje na visinama između 300 i 600 kilometara nisu u vakuumu nego su i dalje izloženi otporu pojedinih molekula zraka, a taj otpor s molekulama zraka dovoljno je velik da usporava kretanje satelita i ponire njihove orbite.

Zbog toga svaki satelit koji se lansira u orbitu oko Zemlje ima određeni životni vijek, čije trajanje uglavnom ovisi o visinama njihovih orbita. Nakon njihovog životnog vijeka ili završene misije, sateliti kontrolirano ili nekontrolirano padaju na Zemlju, odnosno sagorijevaju u Zemljinoj atmosferi.

Većina manjih satelita ne posjeduju mehanizme za korekcije orbite, pa tako niti za kontrolirano poniranje. Stoga većina satelita sagorijeva u potpuno nekontroliranim uvjetima. U posljednjih 60 godina svemirske ere do sada u Zemljinoj atmosferi nekontrolirano je sagorjelo više od 5.000 satelita.

Manji sateliti reda veličine do 100 kilograma u potpunosti sagore u atmosferi, i na tlo padaju samo sitniji fragmenti koji ne predstavljaju ozbiljnu opasnost za sugrađane. Osim toga, treba znati da je 71 posto Zemljine površine prekriveno okeanima, te da je ispod tri posto Zemljine površine nastanjeno, tako da je statistički vrlo mala vjerojatnost da se sagorijevanje dogodi iznad nastanjenog područja.

Naravno, kod izrazito velikih satelita ili svemirskih stanica za koje postoji rizik padanja većih fragmenata na Zemlju, bacanje u atmosferu najčešće se odvija u kontroliranim uvjetima iznad nenaseljenih područja. Jedno od takvih područja nad kojim je do sada u kontroliranim uvjetima bačeno već više od 250 svemirskih letjelica nalazi se u južnom dijelu Tihog okeana.

Niz problema

Međutim, i dok potencijalne krhotine uništenih satelita u nekim “svemirskim obračunima” vjerovatno ne bi imali direktne fizičke posljedice po stanovnike Zemlje, one bi kaskadno mogle dovesti do niza drugih problema.

Iako ostaci sagorijevanja u atmosferi nefunkcionalnih satelita sami po sebi ne predstavljaju ozbiljnu opasnost za stanovnike naseljenih područja, nefunkcionalni sateliti smatraju se zagađivačima Zemljina okruženja i skupa s ostalim “svemirskim smećem” predstavljaju opasnost za funkcionalne satelite.

U januaru 2019. godine procijenjeno je da se u orbitama oko Zemlje nalazi više od 128 miliona krhotina svemirskog smeća manjih od jednog centimetra, gotovo 900.000 krhotina dimenzija 1–10 centimetara, te gotovo 34.000 krhotina većih od 10 centimetara, ukupne mase 1.900 tona. Radi se uglavnom o krhotinama koje nastaju tokom lansiranja satelita, ali i krhotinama koje nastaju sudarima u orbiti oko Zemlje.

Iako se zbog ogromnog prostranstva čini da su šanse za sudar izuzetno male, pokazalo se da do njih može doći. Većina satelitskih oštećenja uzrokovano je sub-centimetarskim i centimetarskim objektima “svemirskog smeća”, no poznat je i slučaj iz februara 2009. godine kada su se slučajno sudarili funkcionalni američki komunikacijski satelit Iridium-33 mase 560 kilograma i nefunkcionalni ruski vojni komunikacijski satelit Kosmos-2251 mase 950 kilograma. Sudar se dogodio na visini od 789 kilometara pri relativnoj brzini od 11.7 km/s i stvorio je hiljade krhotina svemirskog smeća, od kojih je oko 1.000 veće od 10 centimetara.

Događaj koji je stvorio najveći broj krhotina svemirskog smeća zabilježen je u januaru 2007. godine, kada je Kina testirala kinetički projektil za uništavanje satelita, te pogodila vlastiti meteorološki satelit mase 750 kilograma, na visini od 856 kilometara. Tom prilikom nastalo je 150.000 krhotina, od kojih više od 2.000 krhotina ima promjer veći od pet centimetara, kaže Cikota. Iz tog primjera je lako zaključiti šta bi se desilo kada bi se krenulo s “uništavanjem neprijateljskih” satelita.

Problem ‘svemirskog smeća’ jest što izrazito veliki broj krhotina u orbiti može potaknuti lančanu reakciju sudara i uništiti sve satelite u orbiti, te dovesti u opasnost Međunarodnu svemirsku stanicu – ISS, kaže dodaje astrofizičar FER-a.

Stoga se trenutno veliki napori ulažu u otkrivanje i katalogiziranje svih krhotina promjera većih od pet centimetara pomoću posebnih promatračkih tehnika s optičkim teleskopima i radarima, a postoje već i ideje o svemirskim misijama koje će sakupljati svemirsko smeće i usmjeravati ih prema atmosferi na izgaranje. Uništavanje satelita i stvaranje novih krhotina i “svemirskog smeća” je definitivno nešto što bi se trebalo izbjegavati.

Izvor: Al Jazeera