Sve više prigovora savjesti u Hrvatskoj

Piše: Miroslav Filipović

Kada je nedavno spiker Hrvatskog radija Željko Tomac, pozivajući se na prigovor savjesti, odbio pročitati tekst kritički intoniranog eseja filozofa Borislava Mikulića o prosvjedu ratnih veterana pred Ministarstvom branitelja u Zagrebu, mnogi su u Hrvatskoj ostali zbunjeni.

Naime, javnosti je do sada bilo poznato da su pravo na prigovor savjesti prilikom obavljanja svojih poslova uglavnom konzumirali vojnici i liječnici. Ovo je bio prvi javno poznati slučaj u kom je jedan spiker iz svjetonazorskih razloga odbio obaviti svoj posao. Sâm esej nije čitan uživo, već je sniman, a spiker je odustao nakon što je, pročitavši par stranica teksta, shvatio da se ne slaže sa stavovima autora.

Kada se doznalo za slučaj, Hrvatska radiotelevizija potvrdila je da se njihov spiker pozvao na prigovor savjesti. Budući da se radilo o presedanu i unutar same televizijske kuće, s HRT-a je poručeno da će „razmotriti mogućnost izrade procedure za postupanje u sličnim situacijama“.

Drugim riječima, prigovor savjesti ondje uopće nije bio ni predviđen, a kamoli reguliran ikakvim pravilnikom, pa je zatečenost gestom njihovog djelatnika vjerojatno bila tim veća.

Ginekolozi odbijaju raditi pobačaje

U Hrvatskoj se prigovor savjesti posljednjih godina poprilično raširio. Početkom 2000-tih, kada se počelo govoriti o ukidanju obaveznog vojnog roka (ukinutom 2008. godine) zavladala je prava navala prigovora savjesti među budućim novacima koji su tada masovno birali mogućnost civilnog služenja vojnog roka, uglavnom u uredima državne uprave ili civilnim udrugama.

Kada je 2003. godine Zakonom o liječništvu prigovor savjesti omogućen i liječnicima, vremenom je rastao broj onih koji su odbijali obavljati prekide trudnoće, umjetnu oplodnju i neke druge zahvate, uglavnom iz područja reproduktivne medicine. Danas je navodno oko 55 posto ginekologa u Hrvatskoj koji pozivajući se na prigovor savjesti, ne obavljaju pobačaje.

No, najviše prašine zasad je podigao slučaj primalje Jage Stojak iz bolnice u Kninu, koja je 2013. odbila asistirati pri jednom pobačaju također se pozvavši na prigovor savjesti. Zbog toga je isprva dobila otkaz, no nakon medijske pompe i podrške Katoličke crkve te pozivanja na Etički kodeks primalja u kojem stoji pravo na prigovor savjesti („ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijentice“ te „o svojoj odluci pravovremeno obavijesti“) Stojak je vraćena na posao.

Prošle godine, pak, doznalo se kako su čitavi timovi ginekoloških odjela u nekoliko hrvatskih bolnica odlučili iz istih razloga više ne obavljati pobačaje. Najveća među njima je zagrebačka Klinička bolnica Sveti Duh odakle se pacijentice koje zatraže prekid trudnoće (na što im pravo do desetog tjedna od začeća omogućava zakon koji datira iz 1978. godine) upućuju u susjednu Kliničku bolnicu Sestara milosrdnica, što je pak izazvalo revolt tamošnjih liječnika.

Također, bilo je i nekoliko slučajeva u kojima su ljekarnici odbili izdati pacijentima tzv. pilule za dan poslije, lijekove koji nakon nezaštićenog spolnog odnosa sprječavaju oplodnju i trudnoću.

Ustav daje pravo, ali ne određuje način

Sve učestaliji slučajevi izazivaju zbrku u kojoj se miješaju različita tumačenja prava i zakona. Naročito nakon slučaja sa spikerom Hrvatskog radija, ovdašnja javnost još nije na čistu tko sve ima pravo pozvati se na prigovor savjesti.

„Prema Ustavu Republike Hrvatske svatko ima slobodu savjesti odnosno pravo na prigovor savjesti“, izričit je zagrebački odvjetnik Veljko Miljević. Napominje kako je jedina mjerodavna odredba članak 40. Ustava koji kratko i jasno kaže da se jamči sloboda savjesti i vjeroispovijesti.

„Ustav pritom jamči i slobodno javno očitovanje toga. To znači ne samo da čovjek ima unutarnju slobodu savjesti, nego i slobodno javno očitovanje vjere ili bilo kojeg drugog uvjerenja“, objašnjava Miljević.

No, Miljević upozorava da Ustav ne rješava pitanje same tehnike pozivanja na prigovor ili, kako se u Hrvatskoj još kaže – priziv savjesti.

„Kada čovjek dođe u situaciju u kojoj mora obaviti određeni posao koji se kosi s njegovim uvjerenjima, on tada, pozivajući se na slobodu savjesti, može reći da tako neće postupiti. Dalje od toga Ustav ne ide i ne razrađuje tehničke stvari u tom pogledu. To mora biti propisano podzakonskim aktima“, kaže Miljević.

Kada liječnici iz svojih uvjerenja odbijaju obavljati pobačaje, problem postaje što se tada komešaju prava i obveze iz Ustava, Zakona o liječništvu i Hipokratove zakletve. Osim toga, sudaraju se i ustavna prava liječnika i pacijenata.

„Nije dobro ako se liječnik poziva na slobodu savjesti i očitovanja svojih uvjerenja dok mu pacijent umire. Svatko, dakle, tko se želi pozivati na slobodu savjesti i svoja uvjerenja, mora na prikladan način i na vrijeme reći koji su njegovi stavovi. Konkretno, mora se znati koliko koja zdravstvena ustanova ima liječnika koji ne žele obavljati pobačaje kako bi se moglo angažirati ljude iz druge bolnice ili čak druge države“, pojašnjava Miljević.

Oko prigovora savjesti među liječnicima, ponajprije ginekolozima koji odbijaju obavljati prekide trudnoće, u Hrvatskoj se povela i javna rasprava koja je, kao i u nizu drugih pitanja, izbacila na površinu teško pomirljive svjetonazorske stavove. Linija njihovog razdvajanja obično vodi između toga trebaju li se liječnici voditi znanstvenim ili religijskim načelima.

Prava liječnika i pacijenata u sukobu

Ističući kako je pravo na prigovor savjesti sastavni dio slobode mišljenja, jednog od osnovnih proklamiranih ljudskih prava, Jasenka Markeljević u svom je nedavnom predavanju „Savjest i priziv savjesti“ u organizaciji Hrvatskog katoličkog liječničkog društva ustvrdila kako su u današnjoj zapadnoj misli duhovno i materijalno odvojeni jedno od drugoga, te da je potisnuta religijska dimenzija života.

„U svjetlu takvih okolnosti znanstvenici i liječnici, čija zvanja ujedinjuju najviša etička i moralna načela naše civilizacije, pridonose realizaciji uzvišene uloge svakog pojedinca da potiče autentični izričaj savjesti, služi zajednici i štiti dostojanstvo ljudskog bića“, kazala je Markeljević.

Uz to je citirala i papu Franju koji je liječnicima poručio: „Ako vas Hipokratova zakletva obvezuje da uvijek služite životu, Evanđelje vas još više potiče, da ga uvijek i posvuda volite, ponajviše kada mu je potrebna osobita skrb. Vjernost Evanđelju i poštovanje ljudskoga života ponekad traži hrabri izbor, a u nekim okolnostima i prigovor savjesti“.

S druge strane, umirovljena liječnica Gorjana Gjurić, angažirana u Inicijativi za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, ističe kako je problem u tome što se pravo na prigovor savjesti razmatra i regulira uglavnom kroz prizmu prava liječnika, dok se prava pacijenata pritom zanemaruju.

„Pravo na priziv savjesti liječnika i drugih zdravstvenih radnika sukobljava se s mnogim pravima pacijenata. Priziv savjesti liječnika prihvatljiv je onda kada je autentičan i kada postoji regulirani postupak da pacijent bez teškoća i pravodobno dobije potrebni medicinski tretman od drugog liječnika istih kvalifikacija koji nema priziv savjesti“, kaže Gjurić.

Ona napominje kako nadležna tijela u Hrvatskoj ništa ne poduzimaju kako bi riješila ovaj problem, pa predlaže donošenje posebnog zakona koji će regulirati pravo na priziv savjesti svih zdravstvenih radnika u cjelokupnoj medicini.

Nedovoljno regulirano pravo

Iako su kirurški pobačaji najčešći povodi prigovoru savjesti među liječnicima, nisu i jedini. To pravo neki koriste i prilikom propisivanja hormonskih terapija, hitnih postkoitalnih kontracepcija ili dobrovoljne sterilizacije. Dr. Gjurić kaže kako neki prizivači savjesti također odbijaju većinu zahvata vantjelesne oplodnje u liječenju neplodnosti, kao i prenatalnu dijagnostiku bolesti fetusa.

Izvan reproduktivne medicine, pravo na prigovor savjesti najviše se koristi pri terminalnoj sedaciji pacijenta te asistiranom suicidu i eutanaziji u zemljama gdje su isti dozvoljeni, ali i u preventivnoj medicini kada je u pitanju informiranje i educiranje o kontracepciji, spolnim bolestima, AIDS-u… Neki liječnici odbijaju i cijepiti pacijente pozivajući se na slobodu savjesti.

„Jedna od posljedica nedovoljno reguliranog prava na priziv savjesti liječnika jeste i diskriminacija pacijenata. Poznati su primjeri odbijanja pružanja određenih oblika zdravstvene zaštite homoseksualcima, ali i adolescentima i osobama koje nisu u braku“, zaključuje Gjurić.

Unatoč tvrdnjama da se radi o praksi svojstvenoj totalitarnim režimima, neke europske zemlje poput Švedske, Finske, Islanda, Češke i Bugarske, zabranile su prigovor savjesti u medicini.

Izvor: Al Jazeera