Sve što imaju, sestre podijele sa životinjama

Zimi ih bude po 15, sve pojedu šta god im se ostavi, kaže Ašida Leto (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nedaleko od Baščaršije, na „sunčanoj strani“ Sarajeva, ima jedna stara, bosanska kuća u kojoj žive sestre Leto i brinu se za one koji nemaju ništa.

One su otvorile svoja srca i svoju baštu onima koji mnogima neopravdano smetaju, a koji zaista nemaju ništa, osim svoga života – napuštenim psima i mačkama. Bilo ljeto ili zima, sestre Ašida i Umihana Leto pripremaju barem jedan obrok dnevno za gladne ‘goste’.

„Majka je, dok smo još bile djeca, prenijela na nas da je dobro djelo nahraniti životinju, jadnike koji nemaju ništa“, kaže Ašida.

Žele svima pomoći

Ni njih dvije nemaju mnogo. Nijedna nije stalno zaposlena – Ašida je sudski tumač, orijentalista i kada ima potrebe za njenim uslugama dobije poziv. Slično je i sa Umihanom, doktoricom, specijalistkinjom internističke medicine.

One se ne žale i žele svima pomoći.

„Uvijek kapa ta nafaka, uvijek se rukovodim onim da šta imam – trebam i da podijelim. Svi ljudi trebaju da dijele, oni koji imaju puno – trebaju dati puno, oni koji imaju malo, trebaju dati malo. Pa, čak i oni koji se hrane u javnoj kuhinji mogu podijeliti. Ostane tu neka kost, korica hljeba“, ističe Ašida.

Govori kako su njena sestra i ona mnogo toga naučile od majke koja je bila hafiza, žena koja je znala Kur'an napamet i da im je vjera velika vodilja u životu:

„Svi ljudi imaju neki smještaj, a za životinju se ne zna. Vodeći se hadisom (onim što je poslanik Muhammed govorio, radio i preporučivao) – sadaka je podijeliti nešto. Naša rahmetli majka je znala reći kako ljudi znaju biti nepokorni uzvišenom Bogu, a životinje nikada nisu nepokorne i time smo se rukovodili.“

Spremanje obroka

Ašida nastavlja kako je sve krenulo sa nekoliko njihovih, domaćih mačaka.

„Sa macama smo krenuli, naše su mace kastrirane i tako kontrolišemo broj. Iznesemo im u dvorište da jedu, pa onda dođu ulične i one nešto pojedu. Na kraju, predveče, dođu cuke i pojedu sve što je ostalo. Do ujutro, ništa ne ostane, sve bude čisto.“

Jednog dana, kroz rupu u ogradi je došla jedna mala pseća porodica.

„Jedna je došla sa mladima i ostala kod nas duže vremena. Zbog svega toga, ostavila sam namjerno jednu rupu na ogradi da mogu ući i izaći. Neki se zadržavaju duže, ja ih ne tjeram jer znam da nemaju gdje. Zimi ih bude po 15, sve pojedu šta god im se ostavi“, govori naša sagovornica.

Sestre hranu ne ostavljaju samo u svom dvorištu, već na još nekoliko lokacija u okolini. 

Za hranu se, kažu, snalaze na razne načine.

„Odemo do Velepekare, tamo nam daju onaj hljeb što vraćaju iz dućana. Potopimo to u vodu i uspemo malo mlijeka kako bi se omekšalo. Nekada nam iz javne kuhinje daju šta im ostane, pa i time natopimo hljeb“, ističe Ašida, te dodaje kako su najbolji krekeri koje kupuju na akcijama u prodajnim centrima od svojih skromnih prihoda.

Bez pomoći Dogs Trusta

Ukazuju kako je najveći problem to što lutalice nisu sterilizirane i tako im se broj nekontrolirano uvećava. Pomoć su, kažu, tražile i od nevladinih organizacija

„Ti psi su bez ičije brige. Zvali smo i slali mailove Dogs Trustu, naročito kada su javljali da vrše akcije sterilizacije. Samo smo tražili da dođu i da ih sterilišu, psi bi bili mirniji. Iz Dogs Trusta se uvijek kulturno zahvale na našem pozivu, ali nikada nisu došli“, navodi Ašida.

Ponavlja još jednom kako su njih dvije od ove organizacije tražile samo sterilizaciju jer to same ne mogu uraditi – niti uhvatiti pse, niti transportovati ih do veterinara, a ni platiti sve te troškove.

Život i tužna sudbina

„Oni [Dogs Trust] rade sterilizaciju vlasničkih pasa i to je lijepo, ali ovdje imamo problem koji se treba urgentno riješiti.“

Kontaktirali smo i Dogs Trust, poslali upit da nam kažu da li su im se javljale sestre Leto i hoće li im pomoći, ali odgovor nismo dobili.

No, kako god Dogs Trust odlučio, sigurno je da sestre Leto neće prestati sa svojom humanom misijom pomaganja onima koji zaista, sem svog života i tužne sudbine, nemaju više ništa.

Izvor: Al Jazeera