Sve je otišlo u Honduras, pa i Venecuela

Venecuela je upala u nestašice, kriminal, glad, samoegzodus, haos, masovne proteste na ulicama i inflaciju od par miliona posto (EPA)

Naš Đorđe Balašević nije mogao ni da pretpostavi koliko je u pravu, i lokalno i globalno, kada je davne 1986. godine komponovao pesmu i predvideo da “sve odlazi u Honduras”. Ne samo da su krvavi prizori, nasilje, pucanje i strah u našoj raspadnutoj domovini (Jugoslavija) već posle tri godine zaličili na one koji se vidjaju na honduraškom terenu.

Danas, šest godina posle državnog udara i zavođenja desničarskog režima, Honduras je miljenik Vašingtona. Iako su u ovoj srednjeameričkoj državi više nego ikad procvetali svi krvavi cvetovi, pa su ubistva, kriminal, narkomafijaška tortura i obračun sa protestantima sastavni deo turobne svakodnevice, američkog predsednika Donalda Trampa nimalo ne brine režim u Hondurasu. On se obrušio se na karavane migranata iz centralne Amerike, a najbrojniji je sastavljen od stanovnika Hondurasa, Gvatemale i Salvadora, i zahteva da se oni vrate u svoje zemlje. Režim honduraskog autokrate mu ne smeta, iako je njegov brat nedavno optužen u SAD-u da je uvozio kokain u Honduras i izvozio ga u Severnu Ameriku.

U skladu sa proklamovanom teorijom Džona Boltona o “tiraniji trojke”, u koje, po Vašingtonu, spadaju samo levičarske autokratije, predsednik SAD-a je sve svoje (ne)diplomatske, ekonomske, a vojne pretnje usmerio ka Karakasu i posustalom lideru Nikolasu Maduru. Dok novo venecuelansko žarište preti da se pretvori u veliki požar, jer ga samozvani vatrogasci, od Trampa do ruskog predsednika Vladimira Putina, preko nekoliko najjačih lidera zemalja Evropske unije, dodatno potpaljuju, Latinska Amerika suočava se u ovom trenutku sa još jednom izgubljenom iluzijom. Model bolivarskog socijalizma za 21. vek, skovan u Venecueli sa dolaskom harizmatičnog lidera Uga Čavesa, sahranjen je bez ikakvih počasti.

Veliki povratak ‘Velikog brata’

Vreme za teoriju o demokratskom višestranačkom socijalizmu, društvenoj solidarnosti, besplatnoj zdravstvenoj pomoći, pravu na obrazovanje, muzičke škole, podizanje obespravljenih… poništila je surova stvarnost. Iz sna o pravednom društvu, Venecuela je upala u nestašice, kriminal, glad, samoegzodus, haos, masovne proteste na ulicama i inflaciju od par miliona odsto. Teško da se može zamisliti bolji scenario za veliki povratak “Velikog brata”, i to u vidu Donalda Trampa.

Nema mnogo toga novog u sledu događaja u Venecueli. Tokom istorije Sedinjene Američke Države su na Latinsku Ameriku gledale kao na svoje strateško i prilično zapušteno dvorište. Preuređivale su ga više prema svojim nego prema lokalnim potrebama, pri čemu im je glavni cilj bio i ostao da se u njemu ne izrodi neka levičarska revolucija koja bi im poremetila red koje su zavodile, a koji je podrazumevao kontrolisani nered. U okviru Doktrine o nacionalnoj bezbednosti, likvidirani su u začetku pokušaji bitnijih odstupanja od vašingtonskih smernica, koje su stabilokratiju nametale kao važniju od demokratije, i diktatore, kao pouzdanije aktere od izabranih lidera.

Moglo bi se reći da su dirigovani procesi iz Vašingtona prema Latinskoj Americi prilično ličili na postupke bivšeg SSSR-a prema Istočnoj Evropi. U oba hladnoratovska slučaja, mada u različitim dozama, bili su antidemokratski i sa sistematskim proganjanjem neistomišljenika, a pogotovo kritičara nametanja modela ponašanja iz nadnacionalnih centara. Rezultati serije pučeva ili manje vidljivog spoljnog instaliranja vladara u Latinskoj Americi bili su tada uverljiviji od onih u demokratskim epizodama. Delom i zbog ukorenjivanja lokalne oligarhije, kojoj je bila važnija podrška Vašingtona nego modernizacija društva, za više socijalne pravde i vladavinu zakona, a delom i zbog olakog populizma.

Prisećam se i jednog karakterističnog dijaloga. Kada je jedan američki funkcioner zapitao visokog gosta iz Latinske Amerike zašto tamo ima, a u Vašingtonu nema pučeva, ovaj je odgovorio: “Zato što u Vašingtonu nema ambasade SAD-a.” I u toj dosetki, kao i u svakoj šali, bilo je zrnce istine.

Što nije deja vu?

Huan Gvaido (35), od početka januara predsednik Skupštine Venecuele, proglasio se za šefa države i prelazne Vlade na masovnim antivladinim protestima u Karakasu. Simultano sa odlukom Gvaida da sebe, uz klicanje demonstranata, proglasi za šefa države, priznao ga je Tramp, a za njim, u do sada neviđenom jednoglasju, novog predsednika inaugurisalo je horski još 12 najjačih zemalja Južne Amerike, od Panamskog kanala do Ognjene zemlje. Kao da zaista kriza u ovoj zemlji može da se svede na izbor između diktature i demokratije, slobode ili robovanja, dobra i zla, a da najveće rezerve nafte na svetu ispod njenog tla nemaju sa tim nikakve veze, vrhovni presuditelji su se sukobili oko naizgled visoko moralnih kategorija.

Predsednik Tramp povezao se sa mnogim autokratama širom sveta, uživa u crvenom tepihu koji mu oni prostiru, podržao je dolazak svog latino dvojnika Žaira Bolsonara, predsednika Brazila, koji žali “što vojna diktatura nije pobila više ljudi umesto što ih je samo mučila”. Čvrsto je namerio da za basnoslovne novce izgradi “Veliki zid”, kako bi sprečio ulazak “hordi kriminalaca narkomana, sve u svemu loših momaka”, ali je istovremeno toliko zabrinut za sudbinu Venecuelanaca da je spreman da potegne silu kako bi ih spasao iz čeljusti zlog levičarskog lidera. I… donosi im slobodu i demokratiju, dva pojma koja u Trampovoj Americi, kako tvrde mediji, polako iščezavaju.

Trampova čvrsta podrška “novom predsedniku”, pružila je priliku “starom predsedniku” Nikolasu Maduru da proglasi Gvaida, neiskusnog opozicionog lidera, lutkom na koncu “gringo imperije”. “Novom predsedniku” nije učinjena velika usluga, ali će ostati zadužen neotplativom sumom kod “Velikog brata”. Hiljade ljudi, među kojima su razočarani čavisti, radnici bez posla i kupovne moći, srednja klasa i studenti, podržavaju ga, ali milioni Venecuelanaca i naroda širom latinoameričkog sveta spremni su da zahtevaju ono što su tražili i tokom druge polovine 20. veka. A to je samo jedna poruka “jenkijima”: popakujte svoje licemerne pridike o slobodi, demokratiji i ljudskim pravima i otputujte kući.

Otvorene vene Latinske Amerike

Venecuelanci, pa ni Latinoamerikanci, ne bi smeli da računaju ni na Putina. Maduro se sa Putinom sreo krajem decembra i ovaj mu je, u znak prijateljstva, isporučio u bolivarsku republiku dva ruska bombardera Tupoljev 160, sposobna da nose nuklearne i konvencionalne rakete. Ali, bombe se ne mažu na hleb, a Venecuela je, kako procenjuju svi izvori, gladna, iako leži na najvećim svetskim rezervama nafte. Moskva i Vašington tretiraju Bolivarovu glavu kao loptu kojom se međusobno gađaju. Pritom, dvojica venecuelanskih predsednika služe kao rezervni igrači, kojima se bolivarska lopta nikad neće dobaciti.

Eh, na šta se sveo san o socijalizmu u 21. veku… A samo do pre desetak godina rodonačelnik ove ideje Ugo Čaves umeo je da zapali čak i oguglalu američku čitateljsku publiku. Barak Obama tek je bio izabran za predsednika SAD-a i otputovao je na Peti samit Organizacije Američkih Država. Tamo ga je presreo Čaves i zbunjenom Obami poklonio knjigu urugvajskog književnika levičarske orijentacije Eduarda Galeana.

Galeanov esej Otvorene vene Latinske Amerike iz 1971. godine, gde, kroz primere i dokaze, govori o petovekovnoj eksploataciji latinoameričkog kontinenta, poznat kao Biblija latinoameričke levice, čitali su mnogi Evropljani , ali za “gringose” je ova knjiga do tog momenta bila potpuna nepoznanica. Čaves je preporučio novom predsedniku Amerike da pročita ovu knjigu kako bi bolje razumeo koliko je bogatstva SAD izneo iz Latinske Amerike i koliko ju je unazadio svojom svesrdnom podrškom vojnim diktaturama. Ne zna se da li je Obama ikada pročitao “latinoameričku Bibliju”. Međutim, Otvorene vene Latinske Amerike posle toga su se preko noći sa 60.000 mesta vinule među deset najprodavanijih knjiga u SAD-u.

Novo poprište Hladnog rata

Galeano je do kraja života ostao socijalista, ali nikad nije bio dogmata. Smejao se kada su ga zvali na sahranu kapitalizma. “Znamo da će sistem koji privatizuje zaradu, ali velikodušno socijalizuje svoje gubitke, i još nas pri tome ubeđuje da je to filantropija, živeti sedam života”, rekao mi je u intervjuu koji sam sa njim napravila u prepunoj knjižari u Vašingtonu pre nešto manje od deset godina.

Nema više ni Čavesa, ni Galeana, a ni Obame u Beloj kući. Latinskom Amerikom zavladala je epidemija trampizacije, kako je to konstatovao pre nekoliko meseci časopis Foreign Policy, navodeći da su i pre Trampa Čileom, Argentinom i Brazilom zavladali milijarderi rođeni sa zlatnom kašikom. Titulom tropskog Trampa ponosi se novoizabrani predsednik Brazila, koji je, samo se po sebi razume, bez sekunde razmišljanja, priznao Gvaida za šefa naftonosne Venecuele. Jasno je da u takvim okolnostima ni Maduro, ni Gvaido, nijedan od ove dvojice, neće moći da novo poprište Hladnog rata, koji se sa Bliskog istoka preselilo u tropski američki pojas, vrati socijalizam.

Sve je, dakle, otišlo u Honduras, kako reče naš promućurni Balašević.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera