Sve dileme protesta u Srbiji

"Ovo je protest protiv toga kako naprednjaci razumeju demokratiju i kako razumeju sistem koji imamo", smatra Dušan Spasojević (Tanjug)

Protesti građana ili opozicije, kako najčešće zovu subotnja masovna okupljanja i šetnje u Beogradu, ušli su u drugi mesec, Beograđanima se polako pridružuju i nezadovoljni u drugim gradovima Srbije, ali u komentarima i polemikama na društvenim mrežama, preko kojih su se, kako tvrde, povezali njihovi koordinatori, odnosno organizatori, mogu se uočiti mnoge dileme koje ih prate i utiču na odluku o učešću, odnosno neučešću u ovom obliku izražavanja nezadovoljstva.

Već kod ove poslednje reči, postavlja se pitanje čime su nezadovoljni građani Srbije koji protestuju ili podržavaju proteste (na društvenim mrežama) – da li samo aktuelnom vlašću ili društvenim sistemom koji ta vlast trenutno personifikuje.

Pobuna protiv Vučića ili protiv sistema?

“Ovo je protest protiv toga kako naprednjaci razumeju demokratiju i kako razumeju sistem koji imamo i u tom smislu je protest i jedno i drugo”, kaže za Al Jazeeru Dušan Spasojević, docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

“Mislim da je i jedno i drugo u pitanju, s tim što je preduslov za promenu sistema da se prvo promeni vlast. U tom smislu, ne mislim da se demonstrantima ne sviđa sam Vučić, kao takav, koliko sistem koji je napravio, dakle ta partijska država koju sada imamo”, smatra Boban Stojanović, doktorand Fakulteta političkih nauka i istraživač u Centru za demokratiju na ovom fakultetu.

Ipak, i oko pitanja sistema postoji dilema da li ga je stvorio Vučić ili ga je samo nasledio i razradio do nivoa koji mu omogućava stepen vlasti koji njegova stranka ima.

“To je pitanje i za birače i deo onih koji vode Savez za Srbiju. Za birače, da li će odlučiti da, uslovno rečeno, glasaju za “manje zlo” i koliko su, u stvari, zaboravili za poslednjih šest godina vlasti SNS-a, šta se pre dešavalo. Jer, zaista, ni prethodna vlast Demokratske stranke nije zadovoljavala neke demokratske kriterijume i krenula je u stvaranje neke partijske države, da bi ovo sad otišlo toliko daleko, da više mnogim biračima nije bitno šta je bilo pre, već samo da ograniče ovu vlast, a onda da se krene iz početka. Naravno, pitanje je i da li bi Savez za Srbiju dobio podršku svih ovih što sada protestuju i generalno ne podržavaju aktuelnu vlast, baš zbog toga što imaju svoje političke repove iz perioda pre 2012. godine”, objašnjava Stojanović.

Ko su organizatori protesta?

Polemiše se i o tome ko su stvarni organizatori protesta. Dilema je počela već sa drugim protestom u Beogradu (nakon prvog koji je zakazao Savez za Srbiju zbog prebijanja lidera Levice Srbije Borka Stefanovića), koji su organizovali široj javnosti nepoznati mladi ljudi.  Oni su proteste predstavili kao građanske, veći deo opozicije ih je podržao, ali je ostalo pitanje da li je podrška samo logistička, odnosno obezbeđivanje redara, kao što je to u emisiji Kontrasti za Al Jazeeru rekao Vuk Jeremić, lider Narodne stranke (jedne od članica SzS) ili su veze sa strankama mnogo jače.

Dileme pojačavaju i snimci koje po društvenim mrežama šeruju i tviteraši za koje se baš ne bi moglo reći da su naklonjeni režimu Aleksandra Vučića. Na jednom od njih vidi se jedna od organizatorki protesta, Jelena Anasonović, kako gostujući nedavno na jednoj televiziji, na pitanje novinara da li je u nekoj stranci, odgovara negativno, a na taj snimak “lepi” se jedan raniji, gde nastupa u ime Levice Srbije, stranke koja je u Savezu za Srbiju.  Kad se na to doda i kopija izborne liste Dragana Đilasa na beogradskim izborima gde na 77. mestu stoji ime Jelene Anasonović, koja se takođe “šeruje”, onda provladini tabloidi dobijaju municiju da opoziciju prikažu kao nekoga kome ne treba verovati čak ni kada govori da ne stoji iza organizacije protesta.

Na dileme da nije jasno tko stoji iza protesta, mnogi na društvenim mrežama odgovaraju da to i nije bitno, koliko je važno da svi koji nisu zadovoljni postojećim stanjem u zemlji izađu i to pokažu

Nasuprot dežurnim „nevernim Tomama“ stoje brojni tviteraši koji tvrde da, na kraju krajeva, i nije bitno ko stoji iza organizacije protesta, koliko je važno da svi koji nisu zadovoljni postojećim stanjem u zemlji izađu i pokažu to nezadovoljstvo. Nije mali broj onih koji se slažu sa takvim stavom, ali uz napomenu da je važno i ono što dolazi posle promene vlasti.

Slične dileme oko organizatora postoje i u vezi tek započetih protesta u Nišu. Prve je posredstvom medija zakazao niški lekar Saša Živić, nekadašnji funkcioner Demokratske stranke i član Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, a sada član Nove stranke Zorana Živkovića. Živić je protest 5. januara, održan u isto vreme kada i beogradski, predstavio kao lični izraz nezadovoljstva, pre svega, besperspektivnošću mladih generacija u Srbiji.

Međutim, protest je za 11. januar, zakazao i do sada nepoznati Pokret mladih „Niš bez straha“, koji sebe takođe naziva nestranačkom organizacijom. Njegovi predstavnici priznaju da su u vezi protesta razgovarali sa lokalnim ograncima opozicionih stranaka, ali tvrde  da će skup biti građanski i da na njemu neće govoriti političari.

Nestranački protest održan je 5. januara i u Kragujevcu, ali je i tu došlo do zbrke oko  organizacije, nakon što je glumac Sergej Trifunović najpre na Twitteru objavio da ga je organizovao “izvesni novinar Šerifović, inače Vučićev čovek”, da bi se sutradan na istoj mreži izvinio pomenutom novinaru i građanima Kragujevca, uz objašnjenje da su ga zvale “kolege” tog novinara i rekle da on radi na “Vučićevoj” televiziji, a on im poverovao. U situaciji kada ne stoji jedna organizacija iza protesta, već može da ih zakaže bilo ko, ne treba isključiti nove slične slučajeve i u drugim gradovima, pa i nove spinove o organizatorima, koji mogu uticati na broj okupljenih.

Ko je alternativa?

„Otklon od stranaka“, koji je primetan na protestima, bivši predsednik Srbije i Demokratske stranke Boris Tadić smatra izrazom „nezrelosti političkog društva“. „Bez političke artikulacije i preuzimanja političke odgovornosti građanski protesti vode u anarhiju“, napisao je Tadić na Twitteru. U više navrata je ponovio da ne mogu glumci i ljudi iz kulture (koji su do sada uglavnom govorili na protestima u Beogradu – prim. M.V.) da donose zakone, kontrolišu izbore ili definišu ciljeve političkog protesta, već da to treba da rade političari.

Neki opozicioni lideri smatraju da bi proteste trebalo da artikulišu političari, a ne glumci i ljudi iz kulture

Nije, čini se, nebitno koji političari – da li oni koji su do 2012. bili u vrhu vlasti, pa izgubili izbore, a i danas se nalaze u vrhu većine opozicionih stranaka ili neki novi ljudi. Prve aktuelni režim i dalje gotovo svakodnevno proziva za loše stanje u zemlji, što redovno prenose brojni, vlastima naklonjeni mediji, koji opoziciji uglavnom ne nude priliku da odgovori na takve optužbe.

Dragan Đilas, jedan od lidera Saveza za Srbiju, koji mnogi smatraju trenutno najozbiljnijim protivnikom aktuelnoj vlasti, sklon je da prizna i izvini se za greške iz prošlosti, uz napomenu da se on i njegove kolege iz SzS trude da budu bolji i da su za ranije greške već kažnjeni. Problem sa ovim priznanjem je što je taj adut Aleksandar Vučić već iskoristio pre šest godina kada se borio da dođe na vlast, tvrdeći da je svestan svojih grešaka iz prošlosti, pre svega devedesetih godina, i da će biti drugačiji i bolji od tadašnje vlasti.

I bez obzira na tezu o kratkom pamćenju birača, neće biti lako ubediti građane da ponovo  progutaju isto izvinjenje i obećanje onih koji su već bili u prilici da ga ostvare, naročito ako se ima u vidu kako šest godina kasnije izgledaju borba protiv korupcije, nezavisnost pravosuđa, sloboda medija, radnička prava, parlamentarne debate, izborni uslovi i sve ono što je Vučić zamerao demokratama dok je bio u opoziciji.

S druge strane, nije zanemarljiv broj onih koji bi umesto Vučića i postojeće opozicije radije videli neka nova lica. Problem je što nedavna iskustva sa nepotrošenim, novim ljudima i strankama za sada ne obećavaju, o čemu svedoče primeri  Saše Jankovića, koji se nepune dve godine nakon osvojenog  drugog mesta na predsedničkim izborima u Srbiji povukao iz politike i Saše Radulovića, čiji se pokret Dosta je bilo raspao nakon ulaska u parlament.

Zahtjevi protesta nisu isti u svim gradovima u kojima se održavaju

Otklon od stranaka, koji pominje Tadić, pokušavaju da iskoriste i zvaničnici režima, nastojeći da naprave distancu između nezadovoljnih građana i opozicije. Tako najpre Vučić poručuje da je spreman da sasluša nezadovoljne građane, ali ne i da podlegne pritiscima “lažova” iz opozicije, da bi ministarka saobraćaja Zorana Mihajlović krajem ove nedelje poručila da ne spori „da građani koji protestuju nisu zadovoljni politikom Vlade Srbije“, ali i da ne žele ni lidere Saveza za Srbiju, što, kako je napisala na Facebooku, pokazuje činjenica da im organizatori protesta „ne daju ni da se obrate okupljenima, a kamoli da im dozvole da ih predvode”. Ipak, ovakve izjave su u suprotnosti sa tvrdnjama, koje su takođe iznosili predstavnici vlasti i provladini mediji, da upravo lideri Saveza za Srbiju stoje iza protesta, te da tako pokušavaju da smene Vučića bez izbora.

“Protesti će sigurno doprineti popularizaciji opozicije, ali ne u toj meri da oni srednjoročno gledano mogu da dobiju parlamentarnu većinu. To je neka vrsta igre. Što više građani budu videli naprednjake kao nedemokratske i autoritarne, to će opozicija izgledati privlačnije”, ocenjuje Spasojević.

Vesna Pešić, koja je devedesetih, sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem predvodila tromesečne demonstracije, ocenila je da u ovom trenutku ne bi bilo dobro da opozicija preuzme proteste, jer još nije dovoljno popularna. Ona smatra da protest mora da izbaci nekoliko političara koji bi bili suprotstavljeni Vučiću i zamenili sadašnji režim, te da njih treba čuti, a ne glumce, kako je napisala na Twitteru.

Slično je i mišljenje Bobana Stojanovića, koji  smatra da iz ovih protesta mora izaći neka politička ličnost ili grupacija koja će ili pregovarati s Vučićem ili se boriti protiv njega na izborima.

“Bilo bi izuzetno značajno da protesti proizvedu neke nove ljude koje ćemo prepoznati i da pomognu opoziciji da se, na neki način konstituiše. Ali to su sve veliki zahtevi za nešto što do sada deluje prilično spontano, difuzno i heterogeno unutar samog sebe”, dodaje Dušan Spasojević.

Ko donosi odluke u vezi protesta?

Trenutno stanje je takvo da nije baš najjasnije ni ko, na primer, donosi odluku o tome ko će govoriti na protestu, a ko i zašto ne može, koji će biti zahtevi protesta, ali i ko će procenjivati da li su ti zahtevi ispunjeni potpuno, delimično ili nisu ispunjeni uopšte. Tim pre što zahtevi protesta nisu isti u svim gradovima, iako su svi upućeni vlastima.

Na primer, neki od zahteva protesta u Nišu, zakazanog za 11. januar, više su lokalnog karaktera, poput onog da se obezbede svi pružni prelazi u Nišu (nakon teške saobraćajne nesreće kada je voz udario u autobus u blizini ovog grada) ili da se niški aerodrom vrati gradu na upravu i rasvetle svi slučajevi paljenja automobila u Nišu. Ima i socijalnih, poput onih da se socijalno ugroženim građanima ne isključuje struja zbog neplaćenih računa, kao i da izvršitelji ne postupaju u sporovima koji se vode protiv njih.

Iz ovih protesta mora izaći neka politička ličnost ili grupacija koja će ili pregovarati s Vučićem ili se boriti protiv njega na izborima, smatra Boban Stojanović

Ne traži se ostavka ministra policije kao u Beogradu, ali se traži da je podnesu ministarka saobraćaja Zorana Mihajlović i gradonačelnik Niša Darko Bulatović. Zajednički sa beogradskim je zahtev za oslobađanjem medija, iako drugačije formulisan.

Zahtev za oslobađanjem medija istakao je i veliki deo opozicije u svom dokumentu o zajedničkim uslovima za slobodne i fer izbore, ali se ostali uslovi iz tog proglasa za sada ne pominju među zahtevima protesta.

„Zahtevi protesta u Beogradu su jasni, ali mislim da su usko specifikovani.  Teoretski, može se desiti da zahtevi koje je protest izbacio mogu da se reše u jednom danu. Da se uhapse osobe koje su naručile i izvršile ubistvo Olivera Ivanovića, da se osude napadači na Borka Stefanovića u Kruševcu, da protesti dobiju ne pet, nego 15 minuta na RTS-u, pa čak i da ministar policije Nebojša Stefanović bude smenjen, a da se opet postavi pitanje šta ste uradili, odnosno dobili“, kaže Boban Stojanović.

„U suštini problem sa zahtevima ovog protesta je što oni traže više demokratije, a definisati demokratiju i popisati sve njene dimenzije, nije tako lako i zbog toga je ta lista zahteva, u odnosu na ovako organizovan protest, konstantno otvorena i ona se ne može zatvoriti. I tu je zapravo i jedan od ključnih problema, na koji način gledamo šta su snage i šta su mogućnosti protesta i da li će on uspeti ili neće. Ako poredimo sa protestima 1996-97. godine, tada je osnovni zahtev bio da se priznaju rezultati lokalnih izbora i znalo se šta je cilj protesta. Danas je to mnogo složenije, ali je i problem sa kojim se suočavamo mnogo složeniji“, smatra Dušan Spasojević, odgovarajući na pitanje jesu li zahtevi protesta realni i treba li postojećim dodavati nove iz nedelje u nedelju.

Boban Stojanović smatra da organizatori protesta moraju zahteve da postave što šire, jer “mislim da je negde cilj protesta da se na kraju dobije prilika da građani glasaju na slobodnim i fer izborima,  to je trenutno najveći problem koji imamo u Srbiji”.

Ipak, da bi sadašnji protesti doveli do slobodnih izbora, logično bi bilo da se bar neki od njihovih zahteva odnose i na izborne uslove. Ali o tome za sada priča samo opozicija, koja se deklarisala kao “fan” i učesnik protesta, ne i njihov organizator.

Izvor: Al Jazeera