Svastika na travi, vrhunac splitskog dišpeta

Piše: Damir Petranović

Filonacisti i rasisti novog doba, ovi koji se i danas sasvim ozbiljno pale na zločinačku ideologiju i teorije o supremaciji arijevske rase, obično imaju jedan vrlo plastičan i konkretan problem: svaki put kad bi trebali vizualizirati svoje sklonosti, zapnu na tom prokletom kukastom križu.

Na koju stranu je okrenut, u kojem smjeru se šire njegovi krakovi… Kvragu, puno je to dilema za osobe čiji kvocijent inteligencije najčešće nije veći od broja cipela.

Pa onda po zidovima često gledamo iskrivljene škrabotine čiji autori su spremni do besvijesti objašnjavati da svastika predstavlja drevni simbol istočnjačkih kultura, ali u svom kratkom i tužnom životu još nisu naučili kako je ispravno nacrtati.

No, kukasti križ koji je u petak navečer iscrtan na travnjaku splitskog stadiona na Poljudu daleko je od toga: radi se o savršeno izvedenoj provokaciji i pothvatu zbog kojega autorima treba iskazati respekt, ako ništa onda zbog logističke maštovitosti i poprilične hrabrosti u realizaciji.

Osigurali sve, ali zaboravili na travnjak

Dok je uoči utakmice između Hrvatske i Italije doslovno pola grada bilo u policijskoj blokadi, oko stadiona je uspostavljena blokada signala kako bi se spriječila pojava dronova, na krovovima obližnjih nebodera dežurali su snajperisti, a nije se moglo pristupiti ni ‘otvorenom’ treningu reprezentacije – pa su čak i šestogodišnjaci morali prolaziti detaljan i bizaran pretres horde zaštitara – diverzanti su se nekako provukli u utrobu stadiona i jedan komad trave precizno zalili nekakvom kemikalijom.

Kasnije će se pokazati da se radi o vrlo zanimljivoj intervenciji: kad su se satima kasnije na Poljudu uključile prskalice koje zalijevaju travu, točno uoči utakmice kiselina je reagirala i na njoj iscrtala desetmetarsku svastiku. Preciznu, točno postavljenu i dovoljno vidljivu da vijest o tome u trenutku obiđe cijeli svijet.

Pokazalo se da su Hrvatski nogometni savez i policija cijeli tjedan potrošili kako bi kontrolirali ama baš sve aspekte organizacije, od civilnog života u blizini Poljuda do potencijalnih terorista iz dječjih vrtića – kvragu, čak su u ovom dijelu Splita postavili i proturaketni štit – a samo su jedan detalj zaboravili.

Očito je da za rješenje problema u domaćem nogometu više nema alternative osim klasične i brutalne destrukcije.

Travnjak. Njega čak ni ne pokrivaju nadzorne kamere koje u maniri Big Brothera kontroliraju svaki drugi kutak stadiona. I kad je diverzija uočena već je bilo kasno: slika nacističkog ispada već je obišla svijet i nije bilo tog hortikulturnog stručnjaka koji bi u poluvremenu uspio sanirati situaciju.

Sve je palo u drugi plan – od same igre i rezultata, pa do bizarne činjenice da se sama utakmica igrala u nestvarnom ambijentu, pred praznim tribinama – praznijim čak i od onih koje predstavljaju uobičajeni dekor za hrvatskog prvaka Dinama, modernu verziju povlaštenog državno/partijskog kluba, nešto poput moskovskog CSKA prilagođenog novom dobu.

Finale obračuna 

Uglavnom, bio je to finale velikog obračuna u hrvatskom nogometu u kojemu se više ne biraju sredstva, već se neprijatelja udara najžešćom mogućom artiljerijom, a kolateralne žrtve sve su brojnije i nevinije.

Sada je očito na red došla nacionalna reprezentacija, odnosno ono što je od nje ostalo nakon što je godinama sustavno pretvarana u centralizirani i privatizirani poligon za bogaćenje vrhuške nogometnog saveza, u obični prodajni izlog Zdravka Mamića, gazde hrvatskog prvaka i Voldemorta hrvatskog nogometa.

Da bi se bolje razumjelo situaciju, ovdje je potrebno nabrojati tek nekoliko ključnih činjenica: Hrvatski nogometni savez već je dobro desetljeće organizacija koja je de facto okupirana od strane jednog kluba, koji je opet potpuno protuzakonito okupiran od strane jednog čovjeka. Mamića, dakako.

Redaju se ondje očite nezakonitosti, nepravilnosti, namještanja i bizarni potezi – dovraga, pa u domaćoj ligi pravdu i dalje dijele suci kojima je čak i sudskim putem dokazano uzimanje mita – a sve to skupa dizalo je temperaturu u državi sve do prošlogodišnjeg masovnog prosvjeda na splitskoj Rivi, kada je tridesetak tisuća ljudi izašlo na ulice tražeći doslovno i samo pošten nogomet.

Nacionalna reprezentacija cijelo to vrijeme je nekako ostajala po strani, njegovao se njen kult i poštovalo vrlo solidne rezultate, makar je i ona postupno bivala sve uključenija u domaće razmirice.

Eksplodiralo je prije par godina, kada je situacija postala neizdrživa: valjda ne postoji bolji dokaz od centraliziranosti i besramne okupacije cijelog jednog sporta od činjenice da je najbolja nacionalna vrsta na jedinom pristojnom stadionu u državi u punih osamnaest godina odigrala jednu jedinu službenu utakmicu. I to protiv moćne Gruzije.

Došlo je do toga da su čak i televizijski komentatori u izravnom prijenosu govorili da Hrvatska ‘gostuje’ u Splitu. Jasno da se tu ne radi o slučajnosti, već o sustavnom ignoriranju i maltretiranju cijelog jednog grada i regije, inače kolijevke hrvatskog nogometa, jednako kao što se njen simbol i najveći hrvatski klub Hajduk godinama sustavno maltretira i cipelari od saveza koji u nazivu i dalje optimistično nosi pridjev ‘hrvatski’.

Samo se čekalo kako će izgledati sabotaža

I kad je nakon prosvjeda na Rivi bilo jasno da je tikva pukla, odnosno da se posljedice narodnog bijesa više neće moći tako lako sanirati, pod političkim pritiskom HDZ-a – stranke koja ga de facto kontrolira – Hrvatski nogometni savez – odlučeno je da će se Italija ipak ugostiti na Poljudu.

Onda je samo par sati kasnije stigla vijest o kazni UEFA-e zbog rasističkih ispada na prethodnim susretima, pa je ispalo da će reprezentacija možda zbilja doći na Poljud – ali zbog zatvorenih tribina ne i pred Splićane i Dalmatince. Što je predsjednik saveza Davor Šuker nesumnjivo morao znati ili predvidjeti. I od tog trenutka samo se čekalo kako će izgledati sabotaža.

Sada je, naravno, pokrenuta cijela mašinerija koja uključuje policijsku istragu, medijsku histeriju, zgranute reakcije hrvatske i svjetske javnosti te prigodno zgražanje i osudu od strane političara. A osnovna činjenica je, zapravo, krajnje jasna: Splićani su udarili po HNS-u točno tamo gdje ga najviše boli. ‘Kad nas već maltretirate godinama i kad nam ne date čak ni gledati reprezentaciju, e pa nećete igrati u Europi!’, stav je koji doslovno vrišti s poljudskog travnjaka.

To što je on uobličen u svastici, dakako, nema baš nikakve veze s promocijom nacizma; radi se o očitom vrhuncu splitskog ‘dišpeta’, i to u situaciji kada je očito da za rješenje problema u domaćem nogometu više nema alternative osim klasične i brutalne destrukcije.

Uostalom, to se dalo naslutiti već prije nekoliko mjeseci kada su ujedinjeni hrvatski navijači bakljadom pokušali prekinuti utakmicu protiv Italije u Milanu i već tada izbaciti reprezentaciju iz europskih natjecanja.

Ustaške parole ili veličanstvena atmosfera

Aktualne reakcije na splitski incident očekivano su plošne: političari tradicionalno plošno i politički korektno osuđuju nacističku simboliku, mediji su duboko podijeljeni između onih koji se zgražaju i onih koji ipak imaju nešto dublji uvid, dok Hrvatski nogometni savez autistično poziva na obračun s huliganima – iako je upravo u njegovim redovima njihova prisutnost znatno veća i očitija čak i u odnosu na tribine.

Osuda je stigla od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je atmosferu na utakmici iste te reprezentacije prije nekoliko mjeseci – kada je publika združeno skandirala ustaški ‘Za dom spremni’ – ocijenila veličanstvenom. 

Zgraža se Davor Šuker, koji se još ponosi svojim paradiranjem na grobu notornog Ante Pavelića, i to u društvu osuđenih kriminalaca. Još se nije oglasio Joe Šimunić, nogometaš koji je postao ikona nogometne vrhuške kada je podizao ozračje na stadionu revanjem ustaških slogana preko mikrofona.

Nogometna vrhuška će morati najprije urediti odnose u ovom sportu i provesti čistku brutalnije od one u FIFA-i.

Policija provodi istragu, pa je za nadati se da će ispitati i mogućnost da su upravo neki od spomenutih  izveli intervenciju na travnjaku – kad su već proizveli uvjete za totalni nogometni rat, a svojim izjavama, postupcima i nečinjenjem još i stvorili uvjete rehabilitacije zločinačkih režima u javnom prostoru.

Potpuni efekt

Svastika je iskorištena samo kako bi je svi primijetili i kako bi se osigurao potpuni efekt; da je na travnjaku Poljuda ispisano ‘ušato U’ ili ‘Za dom spremni’, rasprava bi po starom dobrom hrvatskom običaju skrenula na ustaško-partizansku tematiku i nikad raščišćene teme iz mračnog dijela nacionalne prošlosti.

A Splićani, što kažu oni? Pa, u situaciji kada se od nogometne reprezentacije više – manje diglo ruke, pa se njene utakmice čak ni ne gledaju u javnim prostorima, nezainteresiranost je ustupila mjesto sarkazmu.

”Iznajmiš im stadion na četiri dana i ovako te osramote pred cijelim svijetom”, komentar je kojega je kroz uvijeno priopćenje odaslao čak i poslovično neartikulirani gradonačelnik, Ivo Baldasar.

Krivac se naravno zna, a to je HNS, jednako kao što je jasno da problemi neće nestati čak i ako se fizički lociraju zasad nepoznati kosači trave na Poljudu.

Nogometna vrhuška će morati najprije urediti odnose u ovom sportu i provesti čistku brutalnije od one u FIFA-i potom će se morati pojaviti na jugu države i iskreno, na koljenima, moliti Hajduk, Split i Dalmaciju za oprost.

A nakon toga pokupiti svoje prnje i konačno se izgubiti negdje u prošlosti, gdje pripada zajedno sa svim svojim nepoštenim  praksama, trulim cinizmom i licemjerjem, bijednim načinom ponašanja i razmišljanja.
I propalim idelogijama, naravno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera