Svaki turski izbori – novi korak za politički sistem

Piše: Muhamed Jusić

Republika Turska se nalazi usred još jednih “historijskim” i “presudnih” izbora, kakvi su bili, barem su tako predstavljali u vladajućoj Partiji pravde i razvoja (AK Partija, ili AKP), svi od 2002. godine, kada je ova stranka došla na vlast. AKP, osnovan 2001. godine, dobio je šest izbora zaredom i svaki od njih su predstavljeni kao “historijski” i “presudni”. Glavni razlog za ovu “presudnost” krije se u tome što je u svakim izborima AKP, koji predvodi Recep Tayyip Erdogan, uspijevao nametnuti po jedan veliki iskorak na putu stvaranja onoga što stratezi stranke nazivaju “Novom Turskom”.

Svaki izbori su bili veliki korak za turski politički sistem. Na jednima je stranka s islamskim korijenima potvrđivala svoje prisustvo na političkoj sceni; na drugima prkosila vojsci, koja je do tada slične stranke svrgavala sa vlasti; opet na nekim sljedećim su mijenjali politički sistem i ograničavali ovlasti vojske, razračunavali s paralelnim sistemima utjecaja i bivšom ideološkom bazom; pa naposljetku po prvi put direktno birali predsjednika. Ali, uvijek je u pozadini svakih izbora bilo jedno veliko pitanje koje se trebalo rješavati.

Možda je to i dio strategije koja je do sada donosila dobre rezultate i uspijevala mobilizirati, prije svega, AKP bazu, ali i širok krug onih koji su željeli praviti velike korake na reformskom putu Turske ka funkcionalnijem političkom sistemu.

‘Juriš’ na Ustav

I ovaj put je AKP uspio od parlamentarnih izbora koji će biti održani u nedjelju napraviti historijske izbore turskog naroda. Od rezultata ovih izbora će zavisiti da li će predsjednik Erdogan u Parlamentu imati dovoljno podrške za provođenje njegove ideje reforme političkog ustrojstva iz parlamentarnog u (polu)predsjednički sistem.

Prema sadašnjem odnosu snaga u Parlamentu, vladajući AKP nema “dovoljno ruku” kako bi izglasao ustavni amandman kojim bi se omogućilo uvođenje nekog oblika predsjedničkog sistema.

Prema važećim odredbama Ustava Republike Turske, amandman te vrste zahtijeva dvotrećinsku podršku u Parlamentu, preciznije – najmanje 367 od ukupno 550 glasova parlamentaraca. Tek nakon što bude usvojen u Parlamentu, predsjednik države može ga ratificirati ili pozvati na referendum o ovom pitanju. Ta brojka je, ustvari, i cilj koji je AKP sebi postavio na ovim izborima i sve ispod nje će se smatrati nekom vrstom poraza. Kako sada stvari stoje, AKP je ubjedljivi favorit izbora i nije pitanje hoće li pobijediti, već da li će sam imati dovoljno zastupnika u Parlamentu za provođenje planiranih ustavnih reformi.

Do sada je AKP uspijevao progutati sve velike zalogaje koje je zagrizao, sada ćemo vidjeti hoće li i ovaj novi.

Oponenata ideji uvođenja predsjedničkog sistema je jako puno. Uzalud Erdogan tvrdi kako mu cilj od ove reforme nije da, kako ga optužuju kritičari, uvede diktaturu ili da sebe proglasi sultanom. Mnogi koji ukazuju na njegovo sve veće autokratsko vođenje države i stranke ne žele čuti njegove argumente kako mu cilj nije povećati sebi ovlasti, nego državnu vlast učini efikasnijom, jer  bi se odluke lakše donosile.

To što bi se ovim izmjenama smanjila administracija, jer bi se ukinulo mjesto državnih sekretara i smanjio broj ministarstava, nije dovoljan argument kritičarima, koji tvrde da Erdogan pomjera centar moći i odlučivanja sa sobom, pa je tako premijerska pozicija bila ključna u državi kad ju je on obnašao, a sad bi da marginalizira premijera i vladu i da od protokolarne predsjedničke pozicije napravi najmoćniju u državi.

I država, i narod

Po prvi put se čuju kritičari i iz reda onih koji podržavaju predsjednika, a koji upozoravaju da on, čini se, ne misli na to kako će na takvoj jednoj moćnoj poziciji jednoga dana sjediti možda neko drugi umjesto njega, možda neko ko neće blagonaklono gledati na vrijednosti koje AKP baza smatra svetim.

I pored svega, Erdogan ostaje pri svom naumu, pa je u jednom od nedavnih govora izjavio: “Ne želimo predsjednika koji predstavlja samo državu, već predsjedništvo, koje, uz državu, predstavlja i njen narod.”

Hoće li to tako biti odlučit će građani Turske.

Ali, osim ovog presudnog pitanja, koje će indirektno obilježiti ovaj izborni ciklus, u Turskoj postoje još neke nijanse u čitavom procesu koje vrijedi primijetiti.

Pa tako: ovo su prvi parlamentarni izbori koje formalno, nakon 12 godina skoro neupitnog liderstva Erdogana, vodi sadašnji predsjednik stranke AKP i trenutni premijer Ahmet Davutoglu. Iako je aktuelni predsjednik Turske itekako involviran u predizbornu kampanju, što mu njegovi kritičari ozbiljno zamjeraju, i iako mnogi analitičari u Turskoj i van nje ove izbore doživljavaju kako još jedan referendum o podršci Erdoganovoj politici, oni su, prije svega, test premijeru Davutoglu i evaluacija njegovog predvođenja stranke i države. Od rezultata izbora će zavisiti i njegova pozicija u stranci i njenoj budućnosti.

Osim toga, dok se Turska priprema za izbore i dok se vodi oštra borba među tamošnjim strankama, brojni opozicioni listovi u zemlji, kao i mnogi na Zapadu, među kojima i The Wall Street Journal u izdanju od 29. maja 2015. godine, pišu o tome kako trinaestogodišnja vladavina AKP-a ima novi problem s kojim se mora suočiti – gubljenje povjerenja u stabilan ekonomski rast turske privrede i ukupne ekonomije, što je bio zaštitni znak vladavine AKP-a i njen najjače oružje.

AKP je došao na vlast nakon teške ekonomske krize i zadivljujući ekonomski rast i uspješna ekonomska politika bili su glavni adut njene vladavine, što je stranci privuklo i one birače koji se nisu poistovjećivali s njenim konzervativnim korijenima. Ta snaga turske privrede je omogućila i proaktivnu vanjsku politiku, na kojoj AKP gradi svoj ugled u svijetu, naročito onom muslimanskom.

Samo su glasači mjerodavni

Međutim, danas, piše The Wall Street Journal, pogođena kombinacijom stagnacije ekonomskog rasta i slabljenja povjerenja investitora, AKP izlazi na izbore u vrijeme kada većina glasača smatra kako se ekonomija slabo vodi. Ovo bi sada moglo pokazati da li AKP među svojim glasačima ima više onih koji su ga podržavali samo radi uspjeha na polju ekonomije, ili onih koji za partiju glasaju zbog nekih drugih uvjerenja.

Istraživanje koje su u aprilu objavili Metropoll Strategic i Research Center pokazuje da 57 posto glasača ne odobrava način na koji Vlada upravlja turskom ekonomijom od 800 milijardi dolara. Prema istom istraživanju, postotak onih koji takvu politiku podržava je dostigao svoj najniži nivo i iznosi tek 34 posto.

U maju je potrošačko povjerenje palo na najniži nivo još od 2009. godine, kada je svjetska ekonomska kriza gurnula Tursku u recesiju. Nezaposlenost je dosegla najviši nivo u posljednjih pet godina i iznosi 11 posto.

U AKP-u ove tvrdnje doživljavaju samo kao nastavak kampanje onih koji u Turskoj, ali svijetu, ne žele vidjeti Tursku “jakom i utjecajnom”. Na isti način oni odbacuju i optužbe o tome da stranka, a naročito njen predsjednik, ograničavaju medijske slobode i da se preko sudstva, na koje imaju politički utjecaj, obračunavaju s neistomišljenicima i onima koji ne podržavaju zvanične politike. 

Za AKP je samo jedan stav relevantan, a to je stav glasača na izborima u nedjelju – oni će dati konačan sud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera