Suze političara uglavnom su PR-edstava

Nakon što se na obilježavanju 20-te godišnjice početka NATO-napada na Srbiju, na komemoraciji u Nišu, rasplakao predsjednik Aleksandar Vučić, ovih dana, za posjeta Vukovaru, ni hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije mogla suspregnuti emocije, gledajući u suzama grad s povijesnog Vodotornja, simbola obrane grada. Bez obzira koliko teško i traumatično bilo prisjećanje na dramatične trenutke i ljudske tragedije početkom ili krajem ‘90-ih godina prošlog stoljeća… Imaju li „pravo“ i političari nekad biti ljudi i pokazati emocije? Ili je to znak slabosti koji ne bi trebali pokazivati jer se od njih očekuje da svemu pristupaju hladne glave?

Političari bi trebali biti autentični, pružati sigurnost i povjerenje biraču, ali i imati nešto sa čim se birači mogu poistovjetiti, smatra komunikacijska i politička savjetnica Ankica Lamešić iz zagrebačke agencije fakat.

„Svi smo ljudi od krvi i mesa, s manama i vrlinama, pa ne vidim razlog zašto bi to bilo suprotno s političarima. U moru lažnih profila i filtera, ljudi više nego ikad vole vidjeti da je netko, unatoč funkciji, stvarna osoba“, kaže.

Podsjeća i kako su „povijesno ljudi voljeli birati uspješnije od sebe, školovane ljude u odijelima, finog govora i fraza koje ne razumiju“, dok se „danas stvari mijenjaju i sve se više teži nekome tko će se u svakoj situaciji znati ponašati primjereno“.

„Uz liderstvo i snagu, političari bi trebali reagirati prirodno i emotivno kada je situacija teška. Samim tim ne vidim problem u suzama, posebno onima u Vukovaru. Naravno, kod Vučića su suze nešto teatralnije, češće i malo više izazvane nečim drugim, a ne iskrenim emocijama, ali ostavljam mu za pravo voditi svakodnevnu izbornu kampanju. Mnogi bi političari, kad se radi o izbornim strategijama i kampanjama, trebali učiti od njega“, navodi Lamešić.

Problem je, po njezinim riječima, „u pretjeranom iskazivanju emocija ako je to jedino po čemu se navedeni političari ističu i ako ne rade ono za sto su izabrani“. „Političari često odu u krajnost, pa tako i u pokazivanju i pretjerivanju s emocijama kako bi se prilagodili situaciji, što su i Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović nekoliko puta pokazali. Treba naći dobar balans i rekla bih, imati ukusa, jer se lažne emocije primijete“, napominje.

Ponašanje političara uvijek na ispitu

No, da privatno ponašanje političara nije moguće saznati, pa publici ostaje na volju da im vjeruje ili ne vjeruje, ukazuje magistar komunikologije Borislav Vukojević s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.

S druge strane, dodaje, „moramo biti svjesni da su mediji od politike napravili odlično tlo za pseudo-događaje, jer efektivni odnosi s javnošću u politici ništa ne prepuštaju slučaju“. I on se osvrće na suze Grabar-Kitarović u Vukovaru, ali i primjećuje kako su „tih dana takođe emitovani prilozi sa proslave njenog rođendana, odnosno djeca koja joj pjevaju, iznosi se torta i sl“.

„Dakle, ovo drugo je sigurno pseudo-događaj zato što znamo da se ta djeca nisu spontano organizovala. Ipak, događaj sa suzama je drugačijeg karaktera, jer je atmosfera takva da mi ne možemo analizirati ‘motive’ iza suza“, napominje.

Suze političara, pogotovo onih važnijih, nastavlja Vukojević, „uvijek će biti propitivane zbog jednostavnog razloga: oni imaju (ne)zaslužen publicitet zbog funkcija koje obavljaju, pa javnost s pravom ima mogućnost da sumnja u njihovu iskrenost, odnosno spontanost“.

„To svakako ne znači da je uvijek slučaj da su one inscenirane, one svakako mogu biti akt ljudske emotivnosti. Međutim, sa psihološke strane posmatrano, kritičari bi rekli da te iste osobe sigurno nisu prvi put saznale za neki događaj – primjer Vučića i NATO bombardovanja – pa se postavlja pitanje da li važni političari ‘plaču’ samo kada ih snima kamera? Da li plaču privatno, u svoja četiri zida? Mislim da od odgovora na ovo pitanje najviše zavisi, jer iskrene suze ne čekaju kameru da se ispolje“, objašnjava Vukojević.

Na djelu je ‘amaterokratija’

Nadežda Gaće, glavna i odgovorna urednica Novog magazina, konstatira kako „političari koji ‘krase’ balkanski prostor, a slična je situacija i u svetu, previše počinju da insistiraju na takozvanim emocijama jer misle da će se tako bolje dodvoriti svom biračkom telu“. Smatra to nepristojnim.

„Oni jesu ljudi kao i drugi, ali bi morali da nauče da drže emocije pod kontrolom i zatajene, jer su birani da budu odgovorni, racionalni i da nude rešenja, a ne da na osnovu emotivnih iskaza i ispoljavanja, ne samo suza, nego i drugih emocija, pokreta ili govora tela, tako pokazuju da su oni bliski sa narodom. Oni moraju da razumeju narod, ali i tom bi narodu, kao zreli političari, morali da objašnjavaju zašto je do nečega došlo i pokušaju određeni događaj staviti u kontekst“, ukazuje.

Smatra i da su suze, ali i svako iskazivanje emocija vrlo često „čin populizma“. Pri tome, upotrebljava izraz koji je, nedavno za Novi magazin izrekao politolog Dejan Jović, a to je – „amaterokracija“.

„Političari se često ponašaju kao amateri, a to nije njihova uloga. Ako smo ih već izabrali i ako već imaju pravo da budu predstavnici naroda, a fotelja u kojoj sede ih jako obavezuje, onda se moraju pristojno, zrelo i odgovorno ponašati“, konstatira Gaće.

Predstava za narod

Dobro je da političari pokažu da su ljudi i da imaju emocije, posebno u, za narod, teškim situacijama jer se na taj način identificiraju s narodom i narod s njima, smatra Predrag Vujović, PR ekspert i predsjednik agencije P.R.A. Međutim, dodaje, „često zbog toga političari glume emocije, pa onda to djeluje neiskreno“.

„Pojačane emocije, od ljubljenja i grljenja i poluzagrljaja, preko suza, pa čak i ljutnje i bijesa… Gledamo često u skupštinama kako se političari svađaju, pa čak i vrijeđaju pred TV kamerama, a u restoranu nakon toga zajedno piju i nazdravljaju jedan drugom. Sve je to predstava za narod“, primjećuje Vujović.

Prisjeća se i jednog od svojih prvih klijenata, posljednjeg premijera SFRJ Ante Markovića. Kada je, krajem davne 1989. godine, pokazivao prvi konvertibilni dinar u Saveznoj skupštini bio je uzbuđen, pokazao emociju i zadovoljstvo te se od srca nasmijao, prepričava Vujović. Primjećuje i kako je Marković „to uradio tako iskreno da i danas svi pamte njegov srdačan osmjeh“.

„Isto tako se pamte i gafovi drugih političara, mnogo više nego njihove riječi. TV je medij koji jako dobro prenosi izraze lice, gestikulacije, jednom riječju neverbalne ekspresije emocija […] Na žalost, danas je sve više onih koji to vježbaju kako bi bili efikasni pred kamerama i fotoreporterima. Sve se danas pretvorilo u PR i ja bih trebalo da budem sretan, kao rodonačelnik PR-a u regionu, ali nisam. Duboko sam nesretan zbog današnje, u farsu pretvorene komunikacije sa narodom“, navodi Vujović.

‘Često volimo biti veći Englezi od Engleza’

I svjetski političari znaju zaplakati (Barack Obama, Vladimir Putin, Justin Trudeau), no čini se – pogotovo na primjeru novozelandske premijerke Jacinde Ardern – da oni, čak i u teškim trenucima, ipak pokazuju iskrenu emociju, empatiju, ujedno i liderstvo i snagu. Doduše, lako se može primijetiti, da smo spremni razumjeti suze tuđih političara, a kritizirati „naše“ jer im ne vjerujemo ili, kako primjećuje Lamešić, „često volimo biti veći Englezi od Engleza“.

„Karakteristika koja krasi naše narode je jal i zavist. Super nam je kad Obama digne noge na ‘glavni’ stol na svijetu i vidimo behind the scenes zagrljaje obitelji i suzne oči, ali kad to napravi netko naš onda to okarakteriziramo kao umjetno i neprimjereno“, konstatira Lamešić.

Na pitanje, postavljeno i drugim sugovornicima, hlape li suze naših političara brže nego stranih Vujović odgovara da je „uvijek pitanje: ko je akter i da li mu se vjeruje“.

„Izgraditi povjerenje je ključno u političkoj komunikaciji. Ako vas je neko više puta prevario, folirao, glumio, onda mu se unaprijed ne vjeruje. Često to djeluje ‘folirantski’, kao dio neke predstave za narod. Na žalost narod mahom nema razvijenu sposobnost za kritičko posmatranje političara i njihovih poruka. Vjerovatno bi i imali da postoji više nezavisnih medija, koji bi unijeli objektivnost i analitičnost, a time i edukovali narod da drugačije gleda na stvari“, kaže.

„Danas se sve pretvorilo u predstavu, ja bih rekao PR-edstavu. I kod nas i u svijetu. I te suze, ne samo naše, već i one strane, često su dio predstave za narod. Dakle, plačite političari, ali iskreno, kad vam je zaista teško. Budite veseli i radosni kada je zaista radost u vama i to želite podijeliti sa drugima“, zaključuje Vujović.

Izvor: Al Jazeera