Šutio sam dok je Bihać granatiran

Na današnji dan, 6. avgusta ‘95 probijena je blokada i oslobođen Bihać koji je pod opsadom bio nevjerovatnih 1201 dan.

Bihać i bihaćka regija, “ugostile” su u proteklom ratu bezmalo 200 hiljada ljudi. Civila. Grad je bio opkoljen sa jedne strane od Vojske SAO Krajine, sa druge strane u obruču ga je držala Vojska Republike Srpske. Bihać je bio u okruženju 3 godine. Bihać je Grad heroj, na Bihać je palo na desetine hiljada granata. Sa svih strana. Izginulo je hiljade civila. Preciznije, područje koje obuhvataju opštine Bihać, Cazin i Velika Kladuša ostalo je bez 5.000 ljudi.

Kako ja to sve znam? Pa ja sam kao mobilisani pripadnik VRS-a, gledao kako se grad drži pod blokadom. Gledao i sramno ćutao.

A, ko su ti vojnici i zašto su granatirali grad? Vidite, na dalekom zapadu, radili su to jedni drugima. Komšijama, najbližim. A, ponajviše su Bišćani granatirali Bišćane. Jer je to sva istina i tragedija!

Kad se raduješ ranjavanju đačkog doma i bolnice

Ruku na srce, bilo je i poštenog srpskog življa, što se odmaklo od vrelih topova i otišlo bestraga, samo da ne gleda silovanje svog grada. A, opet, bilo je i onih, koji su prilježno i odistinski, poput bezumnika skakali od sreće kad bi haubica pogodila đački dom, na primjer. Isti onaj dom u kome su im djeca boravila par mjeseci prije i u kojem je dječačke dane proveo Branko Ćopić.

Djeca su im bila na sigurnom, Ćopića niko više nije čitao, pa je valjda bilo u redu, hiljadama granata počastiti dojučerašnje komšije i sugrađane. Ni rodbina im nije više bila u bolnici, pa je to bio znak da se ista od strane VRS-a granatira. Počesto i mučki precizno.

Ali, nije to sve. Trebalo se na bijedi i muci komšija dojučerašnjih obogatiti. Prodati im vreću brašna za 500 maraka, litru goriva za 10 maraka, litru vode za 10 maraka… Pa ni to, kao da nije bilo dovoljno, trebalo je prodavati oružje i tenkove, najčešće Babinim (trupama Fikteta Abdića op. aut.)

Moja sramota

I sjedio sam kao žutokljunac, mobilisani više Bihaća. Nisam pucao po gradu, nisam imao srca, želuca, nerava… Ali, to me ne amnestira od bilo čega. Mogao sam pobjeći u Srbiju uvijek. Sjedio sam, jeo Ikar i gledao jad. Bilo me je sramota. Koliko tih ljudi dole, toliko i sebe, koji sam dio te perverzne igrarije.

Gledao sam ja kako se poluljudi slade nevoljom ljudskom. Gledao sam kako se bogate upropaštavajući i rušeći SVOJ grad, kako prodaju hranu komšijama po stostruko većim cijenama, e da bi ih potom zasuli kišom granata.

I tako svaki dan. Svaki ubogi dan!

Oluja koju su Srbi Hrvatima namjestili

A, onda je došla “Oluja” u kojoj je Bihać izbavljen iz blokade. Ona je oduvala četvrt miliona Srba iz Hrvatske, a da Srbi nikada ili nisu shvatili, ili im niko objasnio nije da su žrtve svojih totalitarnih režima.

Nego, ima nešto drugo, nešto neljudsko. Puno Srba i dan danas podsjeća kako im je “Oluja” u par dana uništila živote, ponos, domove, najmilije, djetinjstvo, mladost…

Čudno je, kako oni koji kukaju prećute da su u uncu isto tako uništavali 3 godine jednan grad. Bihać i Bišćane. Čudno je, još čudnije, kako se svi ti silni srBski heroji, što su ponad Ripča, vježbali gađanje po nejači bošnjačkoj i prodavali gladnom narodu vreću brašna za čitavo bogatstvo NIKADA ne zapitaju-Kako je moguće da su to isto činili i svom narodu?

Kletva srpskih majki

Jer, stigla ih je brza kletva! Sjećam se vekne hljeba u Drvaru i Bosanskom Petrovcu od 12 maraka. To su Srbi Srbima prodavali. Valjda je to bila cijena srpstva i nesreće? Sjećam se litre goriva od 15 maraka. Sjećam se žena, Srpkinja u koloni na traktorima koje kunu, proklinju, i koje govore da će i ove, bosanske Srbe ista nesreća zadesiti.

I jeste! I Srbi, ništa shvatili nisu! Jer da jesu, ne bi Predsjednik RS-a Milorad Dodik 22 godine poslije govorio kako će RS i Srbija biti jedna država.

“Doći će dan kad će Srpska i Srbija biti jedna država” reče Dodik na obilježavanju godišnjice “Oluje” u Veterniku nadomak Novog Sada.

Da li je to Dodik aludirao da se Srbi, njih milion iseli u Srbiju? Jer, ne zaboravite, tako su i glavaši SAO Krajine Martić i Babić govorili da će Krajina i Srbija biti jedna država, pa im se želja ispunila-Negdje u vojvođanskoj ravnici, sve sa četvrt miliona iseljenih i raseljenih Krajišnika.

To su bili oni vajni “heroji”, što su se kao čičak lijepili za Miloševića, a koji im je prilikom pada Krajine lakonski poručio, da se ubiju.

Doduše, Dodik je iskusio rat, koliko i Bišćani u ratu mir. Dakle NIKAKO. Ali to nije opravdanje. Nema opravdanja!

Nema ALI, nema opravdanja

Nema opravdanja za tri godine opsade Bihaća, za ubijene, ranjene, izgladnjele. Nema opravdanja za sve one koji su se klanjali Miloševiću, Martiću, Babiću, Karadžiću u hramovima smrti pod otvorenim krajiškim nebom. Isto tako nema opravdanja za egzodus 250 hiljada izmanipulisanih i prevarenih Srba iz hrvatske Krajine, koji ovih dana obilježavaju 22 godine propasti jedne zablude.

I na koncu, nema opravdanja za mene, koji je par mjeseci nijemo gledao rodni grad u paklenom okruženju.

Ali, ima nade! Uvijek ima nade. Francuski Predsjednik, Emanuel Makron prije neki dan je u svom državničkom govoru rekao kako je Francuska država EKSPLICITNO sa svojim vlastima u Višiju kriva za pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

Možemo li šta naučiti?

A, šta mi i koga mi to čekamo? Molimo Boga da nam Godo bude predsjednik, pa da nas u vječnosti razriješi naše sopstvene odgovornosti. No, to tako ne ide u stvarnom životu. U stvarnom životu poštene vođe svog naroda, moraju skupiti hrabrosti i u ime baš svog naroda, izviniti se za zlodjela koja su činili pojedinci. Izviniti se i tražiti oproštaj. U nas se namjesto oproštaja, njeguje kultura zaborava, pravdanja i dizanja na pijedestala heroja, čitave kamarile ratnih zločinaca.

Ja sam bio vojnik Vojske Republike Srpske i tražim oproštaj za sva zla koja je neko u moje ime učinio Bihaću i Bišćanima!

A, ti?

Nema ALI!

Nema “ali” za priznavanje krivice nad žrtvama u Srebrenici, Tomašici, Kazanima, Čelebićima, Kravici, Lašvanskoj dolini…

I svako “ali” je relativizacija zločina, jeftino pravdanje i još jeftinije opravdanje. Pokušali smo u ratu koji je završen prije 22 godine romantizirati, pokušali smo nalaziti ono najbolje ono pozitivno, no nikako da priznamo grijehe zvijeri u nama i oko nas. A, to je početak.

Institucionalna osuda ljudi koji su krivi za zločine, namjesto pravdanja i veličanja u heroje.

I ko je kriv za blokadu Bihaća, Cazina i Velike Kladuše? Niko! Eto, zvanično je kriv Slobodan Milošević, koga više nema i indirektno Ratko Mladić. To je sve.

Ali, budimo ljudi! Nismo li svi pomalo krivi? Bar koliko je crno ispod nokta? Pa da krenemo od toga, jer guranje pod tepih nas je 22 godine poslije rata dovelo u termalnu fazu mržnje.

Ozdravimo se, vrijeme je zadnje!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera