Supervojnici ojačani robotiziranim egzoskeletima – stvarnost ili fantazija?

Zamislite sljedeću situaciju: mala specijalna vojna jedinica ima zadatak da pješke prevali udaljenost od 20-ak kilometara po grubom i stjenovitom terenu. Pri tome svaki od vojnika nosi teret od 50 kilograma u vidu municije, oružja, vode, hrane i opreme.

Nakon pristizanja na odredište – recimo, do zgrade koja ima ulaze zaštićene minama – jedinica mora odmah stupiti u borbu, bez prethodnog odmora. Vođa jedinice, obučen od glave do pete u robotizovani oklop otporan na metke i eksploziv, prilazi zgradi, udarcem noge otvara zaključana vrata te prolazi kroz eksplozije mina bez ikakvih problema.

Senzori ugrađeni u njegovoj kacigi pokazuju mu da u prostoriji ispred njega postoji kretanje, tako da se on postavlja tako da primi eventualne metke i zaštiti prostor iza sebe. Za to vrijeme ostatak jedinice ulazi iza njega i raspoređuje se u objektu.

Iako je gornji scenario do sada bilo moguće vidjeti isključivo u naučno-fantastičnim filmovima kao što je Iron Man, on sve više postaje stvarnost. Štaviše, robotizovani egzoskeleti već sada se testiraju i koriste u najnaprednijim vojskama na svijetu upravo za gore opisani prenos teškog tereta, a da vojnici pri tome i dalje budu sposobni za borbu.

Nošenje tereta

Američka vojska je nedavno angažovala kompaniju Lockheed Martin za razvoj baterijski napajanog egzoskeletnog dodatka za noge koji vojnicima omogućava da duže vrijeme nose veliki teret, a da se ne umore. Ovaj egzoskelet se zove Onyx i zasniva se na tehnologiji kanadske kompanije B-TEMIA, koja ga je prvobitno namijenila upotrebi u medicinske svrhe – tačnije, za ljude koji boluju od multiple skleroze. Interesantna stvar je to da, pored senzora koji detektuju kretanje korisnika, Onyx za predviđanje i analiziranje njegovih pokreta koristi i vještačku inteligenciju, a sve kako bi olakšao pokrete korisnika.

Zahvaljujući tome, američki vojnici mogu dugotrajno nositi teret od 40 do 64 kilograma, iako preporučena težina koju bi svaki vojnik trebao nositi ne bi trebala prelaziti 23 kilograma. Stvar je u tome što određena oprema poput naprednih radara i zaštitnih prsluka postaje nezaobilazna na ratištima, a njenim dovlačanjem vojnici se previše umaraju te su samim time manje sposobni za borbu.

Menadžer za egzoskeletne tehnologije u Lockheed Martinu, Keith Maxwell, za Reuters je potvrdio da su ljudi koji su isprobali prototip Onyxa bili mnogo izdržljiviji zahvaljujući njemu.

“Na front stignete svježi. Niste iscrpljeni”, rekao je on.

Naučna fantastika kao stvarnost

Međutim, za razliku od egzoskeleta koji služe samo za nošenje tereta, ono što zaista i djeluje kao ostvaranje ideje supervojnika iz naučno-fantastičnih filmova jesu robotizovana odijela i oklopi, koji se već uveliko razvijaju ili testiraju u raznim dijelovima svijeta.

Jedan od njih je bio američki TALOS – projekat integrisanog oklopnog egzoskeleta koji bi američkom vojniku osim nadljudske snage podario i otpornost na metke, kao i informacije o statusu oklopa i okruženju. Ovaj sistem navodno nije testiran zbog problema sa napajanjem, ali američka vojska planira iskoristiti njegove komponente u drugim projektima – prvenstveno se radi o lakom polietilenskom oklopu, stabilizacijskom sistemu za oružje te o sistemu za poboljšanu realnost, odnosno za dobijanje informacija iz okruženja preko napredne kacige.

“TALOS je bio više od Iron Man električnog oklopa; bio je to skup podsistema”, objasnio je potpukovnik u američkoj mornarici i glasnogovornik Zapovjedništva za specijalne operacije SAD-a, Tim Hawkins, za internet portal posvećen američkoj vojsci i odbrambenoj industriji Task & Purpose. “Neke od tih podsistema proizašlih iz TALOSA – tamo gdje je tehnologija bila dovoljno zrela, gdje je bila u stanju ispuniti zahtjeve specijalnih jedinica i gdje je bilo očigledno na koji se način ona može iskoristiti i razviti – nastavit ćemo razvijati”, dodaje on.

Za razliku od vojske SAD-a, ruska vojska tvrdi da je već testirala sličan sistem koji se sastoji od integrisanog oklopa i baterijski napajanog titanijumskog egzoskeleta po imenu Ratnik 3. Između ostalog, ovaj ruski sistem vojnicima omogućava da pogode mete držeći automatsku pušku samo jednom rukom.

Također ima i naprednu kacigu koja na zaštitnim naočalama vojniku prikazuje informacije iz okruženja, termalnu sliku, zdravstvene podatke, vanjsku i unutrašnju temperaturu te informacije o meti. Proizvođač Ratnik 3 sistema, institut za razvoj oružja TsNiiTochMash, tvrdi da je on već testiran u borbi (možda u Siriji?), a za širu upotrebu bi trebao biti spreman do 2025. godine.

Prema nekim procjenama, Rusija trenutno prednjači u oblasti vojnih egzoskeleta, a Ratnik 3 sistem djeluje kao dokaz za to.

Trka između Rusije i SAD-a

Tenzije između svjetskih sila koje su na uzlaznoj putanji zadnjih godina popraćene su vijestima o pojačanom naoružavanju i razvoju novih vojnih tehnologija. Neke od najbitnijih su one vezane za vještačku inteligenciju, robote te poboljšanu izdržljivost, zaštitu i informisanje vojnika.

Pored javno nedokumentovanog testa Ratnik 3 egzoskeletnog odijela, ruska vojska testirala je i pasivni egzoskelet EO-1, što je dokumentovano fotografijama. Radi se o pasivnom egzoskeletu bez baterije i senzora koji vojnicima omogućava da nose dodatnih 50 kilograma tereta bez bojazni da će se iscrpiti. Testirali su ga ruski demineri u Palmiri u Siriji, koji su morali manipulisati centralom za kontrolisanje Uran-6 deminerskog robota, koja je teška 20 kilograma.

S druge strane, XOS2 egzoskelet na kojem za američku vojsku rade kompanije za razvoj vojne tehnologije i robotskih sistema, Raytheon i Sarcos, omogućava korisnicima da dugo nose objekte od čak 90 kilograma. Pored toga, XOS2 im omogućava da rukom probiju sloj drveta debeo više od sedam centimetara. Ideja je da ovaj uređaj vojnicima pored nadljudske snage omogući i vrlo agilno kretanje, kao što je trčanje po stepenicama i šutanje predmeta.

Već živimo u svijetu u kojem ljudi koriste egzoskelete kako bi prevazišli svoje fizičke nedostatke ili radili posao kojeg inače ne bi mogli raditi. Jedan od primjera je EksoVest egzoskelet kojeg koriste zaposlenici u Fordovim fabrikama kako bi mogli bez zamora dugo vremena provesti s rukama u zraku, radeći na sastavljanju automobila.

Drugi, upečatljiviji primjer je uspješan eksperiment biomedicinskog centra Clinatec u Grenobleu u Francuskoj, u okviru kojeg je demonstrirana kontrola egzoskeleta mislima kako bi se paralizovanom pacijentu omogućilo da hoda i kontroliše ruke. Bilo bi lijepo kada bi se resursi država mogli usmjeriti na razvoj ove i sličnih tehnologija isključivo za civilne svrhe. 

Izvor: Al Jazeera