Oglasi

Sunovrat bosanskog giganta

Tokom 80-ih Krivaja iz Zavidovića je imala više od 12.000 radnika i predstavništva u Americi, Njemačkoj, Francuskoj i Alžiru.
Ovo svjetski respektabilno preduzeće u kontinuitetu je poslovalo od osnivanja u austrougarsko vrijeme do stečaja u post-ratno vrijemeAFP

Piše: Dženan Kulović

Nakon što je kardinal Josip Bozanić u praskozorje stvaranja nezavisne hrvatske države izgovorio sintagmu "grijeh struktura", pogodio je u suštinu društvenih problema cijele regije. Od tada pa do sada izgovorena sintagma predstavlja jednu od najkraćih, ali i najefektnijih dijagnoza stanja društva obilježenog skandalima, divljanjem, kriminalom i pronevjerama.

Put iz samoupravnog socijalizma nekadašnje Jugoslavije prema tržišnom kapitalizmu sadašnjih zemalja zahtijevao je ne samo vlasničku transformaciju, odnosno promjenu vlasničke strukture, nego i personalnu tranziciju, odnosno promjenu načina razmišljanja. Sve je počelo u bivšoj državi na temelju takozvanog Markovićevog zakona. Međutim, nemili događaji na ovim prostorima bili su nedokučiva prepreka provođenju tranzicije koja je zaustavljena početkom rata.

Dok se u drugim zemljama država obračunava s takvim grupama, kod nas su takve grupe uspjele povezati svoje redove sa samim vrhom.

Za razliku od Slovenije, gdje su tranziciju na leđima iznijeli ljudi kontinuiteta, reformisti poput Milana Kučana i Janeza Drnovšeka, u ostalim zemljama bivše Jugoslavije proveden je dublji i radikalniji prevrat.

Poništene privatizacije

Zato danas i imamo afere koje su proteklih godina rezultirale poništenjem izvršenih privatizacija (u Srbiji više od 600, a u Hrvatskoj više od 2.000 poništenih privatizacija).

U Bosni i Hercegovini nije poništena niti jedna, a posljedice brojnih neuspjelih privatizacija su vidljive: desetine hiljada radnika ostale su bez posla, pominje se blizu 700.000 godina neplaćenog radnog staža, prazne fabričke hale i mašine koje više nisu upotrebljive. Rezultat toga su štrajkovi radnika, blokade puteva, napuštanje zemlje i niz drugih oblika iskazivanja nezadovoljstva. Revizija privatizacije mora biti jedan od prioriteta svake buduće vlasti ako računa na konsenzus o teškim reformama koje nas čekaju.

Dosadašnje rezultate vlasti imamo u najočitijim primjerima na ulicama. Jedan od ključnih razloga zbog kojih su pokrenuti aktuelni protesti bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić traži upravo u "pljački i grabežnom umorstvu privrede u Bosni i Hercegovini", proisteklim iz loše provedenog postupka privatizacije.

Da je zaista počinjen "grijeh struktura" može nam za primjer poslužiti preduzeće Krivaja iz Zavidovića. Izjava ondašnjeg federalnog premijera Nedžada Brankovića da "model privatizacije preduzeća Krivaja može poslužiti kao primjer rješavanja problema u Agrokomercu i još nekim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine" pretvorila se u svoju suprotnost.

Ovaj nekadašnji zavidovićki gigant, od kojeg su živjeli grad, regija, i danas predstavlja najcrnji primjer privatizacije. Sve vladajuće strukture, u kontinuitetu i bez izuzetka, činile su grijeh prema ovom preduzeću od strateške važnosti.

Pogledamo li u prošlost, možemo svjedočiti da je ovo svjetski respektabilno preduzeće u kontinuitetu poslovalo - od osnivanja u austrougarsko vrijeme, do stečaja u post-ratno vrijeme. Tokom osamdesetih godina Krivaja je imala više od 12.000 radnika i predstavništva u Americi, Njemačkoj, Francuskoj i Alžiru. Imala je sopstvenu komercijalnu, transportnu i ugostiteljsku liniju.

Revizija privatizacije mora biti jedan od prioriteta svake buduće vlasti ako računa na konsenzus o teškim reformama koje nas čekaju.

Smjenjivale su se uprave i vlasti, ali je ovaj gigant išao ukorak sa zahtjevima vremena i opstajao. Radio je čak i u minulom ratu. Nikada nije bombardovan, a radnici su radili čak i na meti snajpera. Nasuprot tome, pogledamo li u sadašnjost, možemo svjedočiti da je politički usmjeravana praksa privatizacije u znatnoj mjeri pridonijela tajkunizaciji i devastiranju ovog preduzeće, grada, regije i djelatnosti.

Ono što je nekad bilo izvor blagostanja, danas je postalo izvor problema. Uz sve ovo, bliskost vladajuće oligarhije i organizovanog kriminala stvorila je u javnosti osjećaj da se radi o jednom tkivu. Dok se u drugim zemljama, koje stabilno stoje na svojim nogama, država obračunava sa takvim skupinama, kod nas su takve skupine uspjele povezati svoje redove sa samim vrhom i, naravno, to dobro iskoristiti.

Razorni rezultati

Dugoročni rezultati privatizacije u Krivaji su ekonomsko i moralno razorni za radnike i društvo.

Preduzeće je nekoliko puta dolazilo u krive ruke. Vlasnici Krivaje su u nekoliko navrata najavljivali raskid ugovora iz raznih razloga, od pokrenutih sudskih postupaka do neisporučene ugovorene sirovine.

Pokušaj tenderske prodaje 2005. godine proglašen je neuspješnim, nakon čega neposrednom pogodbom Krivaju kupuje Firmpex iz Zavidovića.

Privatizacija ovog preduzeća je kod radnika i sindikata izazivala žestok strah od kapitalizma, a kod lopova i karijerista stvorila nadu da je došlo njihovih pet minuta koje treba brzo iskoristiti.

Da se osigura novac i saniraju svi dugovi, prvi naredni dan poslovanja ovo preduzeće nastavilo bi stvarati gubitak, jer nema jasne strategije izlaska iz krize.

Preduzeće je procijenjeno na oko 160 miliona erura, a prodano je za 2,5 miliona eura, neposrednom pogodbom. Međutim, kupci nisu ispoštovali obaveze iz ugovora, a nisu uspjeli ni registrovati preduzeće.

Planirana proizvodnja u vrijednosti 40 miliona eura, izvoz za druga tržišta, uključujući i američko, partnerstvo sa švedskim gigantom kompanijom Ikea čini se da su bila pusta obećanja.

Kao posljedica toga, topila se imovina preduzeća (vrijednost kapitala u Krivaji danas je nula eura), a s njom se topilo i moralno tkivo društva (broj nezaposlenih u Zavidovićima danas je 50 posto).

Oni koji su ukazivali na nepravde u ovom preduzeću bili su otpušteni i udaljeni iz preduzeća. Bespravno je otpušteno 160 radnika, koji su svoja prava s pravosnažnim presudama tražili od federalne Vlade, pred koju su došli pješice.

Privatizacija ne obuhvata samo ekonomski, već i socijalni aspekt države. Ako svi govore o korupciji, a vlast poduzima tek onoliko koliko joj diktira politički interes, ako su svi svjesni da birokratija od lokalne do državne ima "prste u pekmezu", sklona je lobirati i zalagati se za projekte na kojima se mogu zaraditi politički bodovi i lične provizije.

Uprkos izjavi federalnog premijera Nermina Nikšića kako "Vlada ostaje uz radnike Krivaje" i da je "spremna prihvatiti ulogu medijatora u razgovorima sa stečajnim upravnikom, menadžmentom preduzeća i sindikalnom organizacijom", radnici nisu krili razočarenje.

Koliko, zaista, nadležni nemaju rješenja za Krivaju u prilog nam govori i činjenica da je premijer prije dvije godine tvrdio kako je nemoguće da se problem Krivaje rješava parcijalno, da bi se danas imovina Krivaje prodavala u sedam lotova. Čini se da su svi pokušaji na polju oživljavanja odavno "umrlog pacijenta" uzaludni.

Definitivno umiranje

Slučaj Krivaja po svim manifestacijama koje ga prate (štrajkovi radnika zbog neisplaćenih plata za uredno i kvalitetno obavljen posao, pljačkanje predstavništava u inostranstvu i stavljanje novca u vlastite džepove, sudske tužbe onih koji više i ne razmišljaju da se u nju vrate), nakon što su postrojenja preduzeća zaključana, mogao bi se okončati njenim definitivnim umiranjem - ne samo zavidovićkog giganta, nego i mnogih koji su godinama pružajući joj usluge živjeli od Krivaje.

Svako ko misli da se to urušavanje može spriječiti jednokratnim novčanim isplatama radnika iz federalnog budžeta u velikoj je zabludi i neznanju. Samo je pitanje koja će vlast imati hrabrosti da to konačno ozvaniči i kaže. Riječ je o preduzeću koje već dugo godina pokazuje hronične teškoće i zaostajanje u konkurentnosti. Proistekle su iz akumuliranja gubitka, koji nastaju kao posljedica svih manifestacija koje prate ovakvo stanje.

Ako je Krivaja od strateškog interesa za državu, odnosno Federaciju BiH, ona za njenu sanaciju treba izdvojiti 25 miliona eura svježeg novca. No, ona tih miliona nema i sve što u narednom periodu bude činila u nastojanju da spasi ovu najznačajniju drvoprerađivačku tvornicu u BiH može ličiti na čeprkanje. I da se i to čudo desi pa se osigura novac i saniraju svi dugovi, prvi naredni dan poslovanja ovo preduzeće nastavilo bi stvarati gubitak, jer nema jasne strategije izlaska iz krize.

Zapitajmo se - kada je premijer Nikšić izjavio da "i danas ima ljudi koji vjeruju da Krivaja neće uspjeti" i "da još među radnicima ima jedna grupa ljudi koja misli da se može primati plata, a ne raditi ništa" - na koga je mislio? Ima li tih ljudi i danas? Očito da svoje odgovore traže od premijera ispred zgrade Vlade, pred koju su tek stigli nakon što su se gladni i odlučni pješice uputili prije pune dvije godine.

Uprkos svemu, svjesni smo da je proces privatizacije veoma složen proces, jer stimulišući jedne interesne skupine, automatski destimuliše druge interesne skupine. Povlađujemo li vlasnicima, ugrožavamo radnike. Zato, ko su pobjednici, a ko gubitnici ove privatizacije 20 godina poslije prosudite sami.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.