Sunitima u Iraku rat je nametnut

Nema sumnje da su dešavanja u Iraku nakon američke okupacije povezana i s nesposobnošću nekih političkih lidera iračkih sunita (EPA)

Piše: Yasser Zaatreh

Potezi Islamske države Irak i Levant u Iraku bi se slobodno mogli nazvati obmanjivanjem javnosti. Istina je da je ISIL trenutno najjača i najutjecajnija militantna grupa. Međutim, za ono što se u Iraku dešava nisu dovoljne stotine, pa ni hiljade ISIL-ovih militanata, jer, u suprotnom, režim Nourija al-Malikija ne bi govorio o potrebi za milionima dobrovoljaca, iako posjeduje i kopnene i zračne snage. Uz to će Iran (vjerovatno i SAD) Malikiju sigurno pružiti raznovrsnu pomoć. (Hoće li Iran Malikija opskrbiti bespilotnim letjelicama?)

Ono što se u Iraku posljednjih dana – ali i posljednjih mjeseci – dešava jest javno negodovanje sunitskog stanovništva i izraz njegovog nezadovoljstva političkim procesom u zemlji. Oni u trenutnim dešavanjima vide mogućnost da se, nakon američke okupacije, konačno izbore za dostojan i ravnopravan položaj u svojoj zemlji, iako su upravo oni američkoj okupaciji Iraka pružili najveći otpor.

Trenutna dešavanja u Iraku su, zapravo, pobuna jednog od glavnih elemenata iračkog društva protiv nepravde, marginalizacije i isključenosti iz političkog života, i to nakon što se na sve druge načine pokušao izboriti za razuman i ravnopravan položaj s ostalim komponentama iračkog društva.

Trenutna dešavanja u Iraku su, zapravo, pobuna jednog od glavnih elemenata iračkog društva protiv nepravde, marginalizacije i isključenosti iz političkog života.

Politički lideri iračkih sunita i njihovi plemenski poglavari već godinama bezuspješno pokušavaju od Malikija iznuditi barem neko formalno uvažavanje kojim bi sačuvali obraz pred svojim biračkim tijelom.

Zbog toga je jedan dio njih formirao tzv. sahwe (milicije), koje su se s dosta uspjeha borile protiv ISIL-a. Nakon toga su ušli u izbore, na kojima su im izgledi bili veliki. No, Iran se umiješao i zbio šiitske redove. Tako je Maliki ostao na premijerskoj poziciji, ne odustajući od svoje isključive politike i marginalizacije, koje nisu bile pošteđene ni neke šiitske grupe.

Izjave Muqtada al-Sadra protiv Malikija ponajbolje govore o ogorčenju jednog dijela šiitske populacije prema njegovoj politici. No, Maliki, koji se stavio na raspolaganje iranskim interesima, na sve to se nije obazirao i ostao je ustrajan u svojim stavovima.

Kako je vrijeme prolazilo, irački suniti su sve više bili zgroženi političkim procesom koji se odvijao u njihovoj zemlji. Dolaskom Arapskog proljeća, odlučili su mirnim demonstracijama ukazati na nepravdu i marginalizaciju, ali im je Maliki i na to odgovorio hapšenjima i ubistvima. Za njih je situacija postajala bezizlazna.

Konstantna nepravda

Kada su se irački suniti sukobili s Malikijevom vojskom u Al-Anbaru i Falujji, odgovorio im je kandidaturom za novi mandat, bez obzira na te sukobe. Jedan dio sunita je izbore bojkotirao, što je, zapravo, bio njihov bojkot postojećeg političkog procesa.

Drugi dio njih nije ni mogao izaći, zbog ratnih okolnosti u područjima u kojima žive. To je rezultiralo dvostruko slabijim rezultatom sunita na posljednjim u odnosu na prethodne izbore, što je za njih ujedno i najlošiji rezultat ikad.

Kao reakcija na te konstantne nepravde, irački suniti su stali na stranu ISIL-a, pokreta koji je imao najradikalnije stavove prema njihovim neprijateljima.

Kada je ISIL prije nekoliko godina počeo slabiti u Iraku, pisao sam da to mora biti povezano s političkim procesom i onim što će on ponuditi iračkim sunitima. Pisao sam i da će ogorčenje sunita političkim procesom ISIL-u dati veću narodnu podršku, zbog čega će on postati još jači. Upravo to se i desilo.

U posljednjim osvajanjima iračkih gradova ISIL nije bio sam (iako jeste bio najjača grupa). U osvajanjima su učestvovale i neke druge grupe, od kojih su svakako najvažnije vojne snage sunitskih plemena. A relativna radost koja je viđena na ulicama Mosula, sunitskog grada koji je prošao s najmanje nasilja, zapravo samo govori do koje mjere su suniti bili nezadovoljni političkim procesom.

Šiitski političari i vjerski autoriteti se ne libe koristiti ratnu retoriku, zbog toga što računaju na podršku Irana, koji podržava Malikija zbog njegove sektaške pripadnosti.

Nema sumnje da su dešavanja u Iraku nakon američke okupacije – pored Malikijeve sektaške pripadnosti – u dobroj mjeri povezana i s nesposobnošću nekih političkih lidera iračkih sunita.

Maliki je sve vrijeme uspijevao manipulirati tim liderima, dajući im neke neznatne ustupke i privilegije, dok je on kontrolirao vojsku, sigurnosni aparat i civilne institucije.

Čak je i očigledno bio umiješan u rat u Siriji i stao na stranu Bashara al-Assada. To je izazivalo sve veće ogorčenje iračkih sunita, koji su se saosjećali s većinskim sunitskim stanovništvom Sirije. Na političkoj sceni u današnjem Iraku gotovo da i nema sunitskih političara, i ono malo što ih ima stidljivo nastupa u javnosti.

S druge strane, šiitski političari i vjerski autoriteti se ne libe koristiti ratnu retoriku, zbog toga što računaju na podršku Irana, koji podržava Malikija zbog njegove sektaške pripadnosti.

Iz istog razloga Iran podržava i ubijanje sirijskog naroda, i to radi tako arogantno i bezosjećajno da je bilo za očekivati da se tome stane ukraj oružanim putem i u Siriji i u Iraku.

Još nekoliko pitanja je od izuzetnog značaja: Da li će trenutna dešavanja imati posljedice po jedinstvo Iraka, posebno u kontekstu očekivanog oportunističkog ponašanja iračkih Kurda, koji će od Malikija pokušati iznuditi određene ustupke u Kirkuku, veće prihode od naftnih resursa ili drugačiji odnos prema centralnoj vlasti? Da li će možda neki od njih htjeti i više od toga i proglasiti potpunu nezavisnost, nakon što se otcijepe neki drugi dijelovi Iraka?

Također, sve je više zahtjeva za otcjepljenjem (ponekad potpunim otcjepljenjem, a ponekad stvaranjem federalne jedinice) i među iračkim sunitima. Možda će se kasnije i neke šiitske frakcije, umjesto stalne borbe, odlučiti za tu opciju, naročito zbog toga što se danas većina njima dostupnih prirodnih bogatstava nalazi na jugu, budući da kurdski sjever praktično uživa samostalnost i sam izvozi naftu preko Turske.

Pitanja bez odgovora

Teško je dati odgovore na sva ova pitanja. Razvoj situacije u Iraku ovisit će i o nekim zbivanjima u regiji koja su usko povezana s iračkom krizom. Čini se da je kriza u cjelokupnoj regiji posljedica iranske želje za ekspanzijom, koja je narasla do mjere u kojoj je susjedne zemlje (arapski svijet i Turska) regije više ne mogu tolerirati. Čak i kada bi državni zvaničnici tih zemalja to tolerirali, njihovi narodi ne bi. Jedan dokaz za tu tvrdnju je situacija u Iraku, a drugi rat u Siriji.

Opcija podjele Iraka djeluje jako opasno i mogla bi zahvatiti i neke susjedne zemlje, uključujući i Iran, koji i sam ima problema s manjinama u zemlji (na konferenciji ahwazskih Arapa održanoj u Hagu zaključeno je da bi na tu kartu mogle igrati neke susjedne države).

Također, to bi na Iran i Tursku utjecalo i tako što bi bio oživljen projekat o zajedničkoj državi Kurda. Zbog svega navedenog, ta opcija se ne čini izglednom u bližoj budućnosti. Vjerovatnijim se čini nastavak sukoba u Siriji i Iraku, i to na način na koji će iscrpiti mogućnosti Irana i na kraju ga primorati da prihvati dijalog o spomenutim pitanjima i rješenja koja će zadovoljiti i Tursku i arapski svijet.

Čini se da je kriza u cjelokupnoj regiji posljedica iranske želje za ekspanzijom, koja je narasla do mjere u kojoj je susjedne zemlje regije više ne mogu tolerirati.

To će ovisiti i o iranskom dijalogu sa SAD-om i Zapadom u vezi s nuklearnim programom, kao i o unutrašnjoj borbi za prevlast između reformista i konzervativaca, jer su ovi prvi manje zainteresirani za nastavak sukoba s arapskim svijetom, a više okrenuti unutrašnjim problemima, što je, uostalom, i razlog pobjede Hassana Rouhanija.

Dakle, priča počinje i završava s Iranom. Ukoliko Iran ne postane svjestan svojih mogućnosti i granica svog utjecaja i ne prestane potcjenjivati ostatak islamskog svijeta, u regiji neće biti mira i mogli bi je zahvatiti novi sukobi, krvavi i preskupi za sve, kakvi samo sektaški ratovi znaju biti.

Sigurno je da sunitska većina rat nije odabrala, nego joj je nametnut. Ona je svoje probleme pokušala riješiti Arapskim proljećem, koje su u Siriji na nož dočekali Iran i ostali protivnici sunita, koji su na listu svojih prioriteta stavili borbu protiv Arapskog proljeća i sunitskog političkog islama. To je učinilo da se Iran ponaša još arogantnije i samovoljnije, naročito nakon što je Egipat napustio taj sunitski krug poslije vojnog udara.

Stavovi izraženi u  ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera