Sumorne američke ratne igre na Bliskom istoku

Ako su jemenski Husi sposobni nanijeti tako bolne udarce Kraljevstvu, kako bi izgledao saudijski sukob s Iranom? (EPA)

Stanje na Bliskom istoku je napeto. Koliko je ova izjava anakrona toliko je i permanentna. No, takvo stanje je odraz determiniranog kaosa u kojemu su Izrael i Saudijska Arabija premoćni ako se Turska čvrsto drži u NATO-u, Iran pod sankcijama, arapske zemlje pod vojnim diktaturama, a petromonarhije u uskoj povezanosti s Rijadom, kroz Vijeće za zaljevsku suradnju (GCC). Tako determiniran kaos je sada nepostojeći: Turska se sve više udaljava od NATO-a, Iran prkosi američko-izraelsko-saudijskoj ideji o Bliskom istoku unatoč sankcijama, arapske zemlje doživljavaju snažne narodne pokrete, a GCC je praktično neučinkovit, ako ne i pred raspadom.

U tom kontekstu, valja promatrati trenutačne odnose nastale nakon bombardiranja naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji, uz što se može promatrati pozicija prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana u zemlji i van nje, očigledni neuspjeh izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ostvari jasnu pobjedu na izborima u Izraelu, kao i odlazak brkatog kauboja Johna Boltona, čovjeka čija se geopolitička teorija može svesti na bombardiranje svake zemlje koja se ne slaže s Washingtonom kako bi se stvorio Pax Americana.

Sve su to nervoze i napetosti koje su dovele do sadašnjeg stanja. Nakon napada na dvije naftne rafinerije u vlasništvu Aramcoa, Saudijci i Amerikanci raspravljaju moguće odgovore. Pokret Husija, Ansarallah, u Jemenu preuzeo je odgovornost za ovaj napad, ali Rijad tuži Iran za izravan napad.

Saudijska nastojanja za ukazivanjem kako se radi o sofisticiranom napadu su pomalo čudna. Skupina od desetak primitivnih i malih bespilotnih dronova, opremljenih ručnim bombama, preletjela je nekoliko stotina kilometara i pogodila desetine naftnih polja oko dva saudijska grada Al-Khurais i Abqaiq. U blizini prvog grada nalazi se drugo najveće svjetsko nalazište nafte, a u blizini drugoga je najveća rafinerija nafte na planeti. Takvi dronovi su odmah paralizirali do 50 posto proizvodnje nafte, značajno smanjili izvoz sirovina i poremetili rad nekoliko saudijskih rafinerija.

Napadi na naftnu infrastrukturu pokazali su nam neke važne i zanimljive stvari na koje moramo paziti. Ovo nije prvi napad dronova u posljednjih nekoliko godina, ali je sigurno jedan od najuspješnijih. To pokazuje koliko se rat promijenio u novom stoljeću. Skupina malih bespilotnih dronova vrijednih desetak tisuća dolara oštetila je milijarde dolara, paralizirala pet posto svjetske proizvodnje nafte i urušila (iako nakratko) burze.

Nejasna američka pozicija

Udari na rafinerije i druge objekte saudijskog energetskog giganta Saudi Aramco remete planove princa Mohammeda bin Salmana da ostvari svoje ambiciozne, pomalo fantastične ciljeve zacrtane strategijom Vision 2030. U prošloj godini princ Mohammed i njegove pristaše pokušavali su napraviti svoju prvu prodaju u Aramcu, što će kraljevstvu omogućiti da zaradi do dva trilijuna dolara. Međutim, uspješni udari na postrojenja tvrtke smanjili su vrijednost njegovih dionica, tvrtke za koju je vezana cjelokupna naftna industrija kraljevstva i čija je vrijednost danas zalog za budućnost prestolonasljednika i političke elite Rijada.

Napad bespilotnih letjelica također pokazuje koliko skup i katastrofalan može biti potencijalni rat između Saudijske Arabije i Irana. Ako su jemenski Husi sposobni nanijeti tako bolne udarce kraljevstvu, kako bi izgledao saudijski sukob s Iranom?

Napadi bespilotnih letjelica ponovno su pokrenuli pitanje rizika od regionalnog ratovanja na Bliskom Istoku na koji se stranke pripremaju posljednjih pet godina. Nakon unilateralnog povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz nuklearnog dogovora s Iranom u svibnju 2018. i nastavka sankcija protiv Irana, regionalna situacija na Bliskom istoku naglo se pogoršala. I iranski napadi na američke bespilotne letjelica iznad Hormuškog tjesnaca u lipnju umalo su izazvali izravni vojni sukob Washingtona i Teherana.

U tom je kontekstu važno da se položaj Sjedinjenih Američkih Država nakon napada dronova ne čini jasnim. Isprva svi priznaju da su jemenski Husi izvršili napade, a kasnije Michael Pompeo javno optužuje Iran za navodno lansiranje desetaka krstarećih raketa s njegova teritorija (ili Iraka, prema saudijskim medijima). I već neko vrijeme Donald Trump izvještava da ne želi rat s Iranom, već nekako „reagira“ na udare protiv Saudijaca, unatoč činjenici da, prema njegovim riječima, Amerikancima „ne treba bliskoistočna nafta“.

Dvije mogućnosti za rješenje situacije

Dio američkih institucija vjeruje da bi Sjedinjene Države trebale postići mir s Teheranom: ili ponovno potpisati “nuklearni sporazum” ili se vratiti svojoj verziji iz 2015. godine. S njihove strane, javno mnijenje ih podržava – većina Amerikanaca ne želi rat s Irancima. Drugi dio institucija – uključujući i velike tvrtke, iako podržava plan administracije u vezi sankcioniranja Irana, uopće ne želi rat. Dovoljno im je da Irance izbace sa svjetskog tržišta energije.

Nije posljednji argument ovih skupina da će još jedan rat uoči predsjedničkih izbora 2020. godine, rat kojem se uvijek protivio Donald Trump, umanjiti njegove mogućnosti za drugi mandat. Međutim, postoji mala, ali agresivna i mobilna skupina republikanskih tvrdolinijaša koji danas dominiraju Trumpovom Bijelom kućom. Oni iskreno vjeruju u ideju „snažnog rješenja“ iranskog pitanja – stalnim pritiskom, izazivanjem oružanih sukoba i puča u Teheranu, do raspada zemlje. Ova skupina uključuje Johna Boltona (bivšeg savjetnika predsjednika američke nacionalne sigurnosti), njegove savjetnike za Bliski Istok i američkog državnog tajnika Michaela Pompea.

Za prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana to je pitanje prestiža, ugleda u očima stanovništva i vlastite kraljevske obitelji, gdje je on dvosmislen (čak i u napetosti s vlastitim ocem, kraljem Salmanom). Za američkog predsjednika Donalda Trumpa to je također pitanje njegovog osobnog imidža i učinkovitosti njegove iranske politike. I evo dvije mogućnosti kako se sve ovo može rasplesti.

Prva opcija je ojačati sankcije i eskalirati kao odgovor na eskalaciju, povećavajući tako napetosti i izazivajući oružane sukobe s Iranom u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu. To može uključivati ​​ograničene vojne udare na Husije u Jemenu (koji su bombardirani četiri godine, ali što očito nema učinka) i teritorij Irana. Druga opcija je krenuti ka oštrom porastu retorike, ali onda se odjednom uključuje deeskalacija. Saudijska Arabija napokon izlazi iz Jemena, sklopivši privremeni međunarodni sporazum o prekidu vatre, a Sjedinjene Države pokušavaju ponovno potpisati “nuklearni sporazum” pod novim (čak i ako su kozmetički modificirani) uvjetima koji će omogućiti svima da formalno spase svoje lice. Službena potvrda Trumpove administracije da drži diskretne razgovore s jemenskim pobunjenicima pokazuje da je Washington shvatio da je njegova vojna intervencija u Jemenu nezamisliva katastrofa koja zahtijeva izlazak.

Washington suočen s porazom u Jemenu

Kad su Ujedinjeni Arapski Emirati – drugi glavni koalicijski partner Rijada – prije mjesec dana objavili da su smanjili svoje sudjelovanje u Jemenu, bio je to potez koji je morao uzdrmati Washington i Rijad te im poručiti da je rat doista uzaludan. Poraz je dodatno kompliciran otvorenim sukobom koji je proteklih tjedana izbio između suparničkih militanata pod pokroviteljstvom Saudijaca i Emirata u južnom lučkom gradu Adenu. Postoje izvještaji o ratnim avionima UAE-a koji napadaju saudijske militante i nagomilavanju saudijskih snaga. Između Rijada i Abu Dabija izbio je rat riječi. Postoji velika mogućnost da bi suparničke frakcije mogle povesti proxy rat između Saudijske Arabije i UAE, navodnih saveznika koalicije.

Washington je nesumnjivo primio na znanje nezaustavljivu katastrofu u Jemenu i kako je njegov položaj neizreciv i neizvediv. Poput mnogih drugih opscenih američkih ratova kroz desetljeća, Washington je suočen sa još jednim sramotnim porazom u Jemenu.

Kad Sjedinjene Američke Države počnu govoriti o ‘okončanju rata’, zabrinutosti zbog ‘zajedničkog mira’, tada znate da je sumorna igra napokon gotova. No, koju će opciju izabrati strane – vrijeme će pokazati. Ali o tome će ovisiti sudbina milijuna ljudi i sam Bliski Istok.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera