Šuman: ‘Dobri učenici’ uglavnom vrše nasilje

Bosna i Hercegovina nema adekvatan odgovor za uspješno sankcioniranje prestupništva i nasilja mladih, a dodatne probleme predstavljaju iskrivljena percepcija društvenih vrijednosti i nedovoljna komunikacija odraslih s djecom.

Međutim, čak i oni koji na prvi pogled djeluju kao “dobra djeca” zbog dobrog vladanja i ocjena u školi često znaju biti oni koji vrše nasilje nad vršnjacima, kaže Mirela Šuman, savjetovateljica realitetne psihoterapije i zamjenica direktora Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH te autorica knjige “Agresivnost i vršnjačko nasilje kod učenika u osnovnim školama”.

• Koliko je prisutno vršnjačko nasilje u BiH i koliki problem ono predstavlja? 

– Vršnjačko nasilje i agresivnost, kao oblici poremećaja u ponašanju, problemi su prisutni u cijelom svijetu, a ne samo u Bosni i Hercegovini. Međutim, oblici manifestacije nasilja i agresije kod učenika, koji postaju sve brutalniji, kao i učestalost nasilnog ponašanja kojem su učenici osnovnih škola izloženi ili u kojima učestvuju, sve više zabrinjavaju društvenu zajednicu.

Problem vršnjačkog nasilja i agresivnosti kod učenika osnovnih škola u Bosni i Hercegovini dodatno komplikuje i cjelokupna društvena situacija, jer, prema većini istraživača i teoretičara koji se bave problemom nasilja i agresivnosti kod djece i adolescenata, cjelokupni odnosi društva se, prema principu učenja po modelu, preslikavaju na interakciju koju ostvaruju djeca i adolescenti sa svojom okolinom.

Kako se do sada pokazalo, Bosna i Hercegovina nema adekvatan odgovor za uspješno sankcionisanje prestupništva i nasilja, mladi to koriste te se poistovjećuju s “negativnim herojima” i to dovodi do povećane stope agresivnosti i nasilja. Uslijed toga, djeca i adolescenti stvaraju iskrivljenu percepciju društvenih vrijednosti i svoj društveni položaj i priznanja traže kroz ispoljavanje agresivnosti i nasilja.

• Koje vrste nasilja su najprisutnije kod osnovaca i postoji li razlika u vrsti nasilja ovisno o spolu djece?

– Istraživanje koje sam uradila u osnovnim školama na uzorku od oko 700 učenika (od šestog do devetog razreda) dalo je jasne podatke da je najizraženiji oblik agresivnog ponašanja kod učenika verbalna agresivnost.

Fizička agresivnost je znatno izraženija kod dječaka nego kod djevojčica, dok je hostilnost značajno izraženija kod djevojčica. Također, razlika koju sam opazila u izraženosti verbalne agresivnosti pokazala se statistički značajnom – verbalna agresivnost je znatno izraženija kod djevojčica nego kod dječaka

Rezultati istraživanja su pokazali da je najčešće prepoznati oblik vršnjačkog nasilja fizičko nasilje, čak 89, 2 posto učenika prepoznaje te oblike nasilja kao vršnjačko nasilje. Tek nešto niži postotak, 81,3 posto učenika percipira seksualno nasilje kao vršnjačko. Treći najčešće prepoznati oblik vršnjačkog nasilja, koji su prepoznali učenici, jeste psihološko nasilje koje prepoznaje 74,6 posto učenika kao vid vršnjačkog nasilja. Nešto više od polovice ispitanih prepoznaje socijalno i elektronsko nasilje kao vršnjačko, koji su i najzastupljeniji u školama.

Ono što je karakteristično jeste da djevojčice u većoj mjeri prepoznaju sve vrste nasilja. Čak 92,8 posto djevojčica prepoznaje fizičko nasilje kao vršnjačko naspram 86 posto dječaka. Psihološko nasilje, također, češće prepoznaju djevojčice (79,6 posto) naspram dječaka (70,1 posto). Zanimljivo je da veći postotak dječaka (12,2 posto) situacije koje ne predstavljaju nasilno ponašanje percipiraju kao takve, za razliku od djevojčica (devet posto). Najveća razlika prevladava u percepciji seksualnog nasilja. Čak 92 posto djevojčica prepoznaje seksualno nasilje, naspram 71,1 posto dječaka koji to ne čine.

• Koliko utjecaja na vršnjačko nasilje ima sve veća prisutnost digitalnih tehnologija i društvenih mreža?

– Elektronsko nasilje, internetsko nasilje, digitalno i online nasilje, ovi termini jasno govore da je povezano s modernim dostignućima informatičkih tehnologija, pojavom digitalne televizije, interneta, mobitela i drugih elektronskih sredstava.

Kakva je i kolika uloga elektronskog nasilja u uslovima savremenog života djece, govori mišljenje mnogih teoretičara u opisu elektronskog nasilja. Javlja se sve više vrsta ovog tipa nasilja: elektronske poruke koje sadrže vulgarnosti i uvrede, slanje prijetećih poruka, ocrnjivanje i optuživanje drugog, slanjem glasina i laži, da bi se nekome uništila reputacija ili pokvarili odnosi s drugima, lažno predstavljanje: nasilnici se predstavljaju kao druga osoba (koristeći njen nadimak, šifru i slično), čineći stvari koje toj osobi uništavaju ugled i dovode je u sukob s drugima, namjerno izbacivanje nekoga iz online grupe (foruma, diskusionih lista i slično) koje je sve zastupljenije, indiskrecija – otkrivanje nečijih tajni, podataka i slika koji nisu namijenjeni javnosti.

Bitna činjenica u ovom kontekstu je ta da roditelji trebaju razgovarati sa djecom, kontrolisati elektronski prostor koji djeca koriste. Iako internet pruža velike mogućnosti, nosi i veliki rizik nasilja nad djecom, najčešće ugrožavajući privatnost djeteta. Posljedice nasilja putem interneta katkad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzrokovanih međuvršnjačkim nasiljem u realnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao podsticaj i daje slobodu da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerovatno ne bi bila nasilna.

• Može li se vršnjačko nasilje korištenjem digitalnih tehnologija porediti s fizičkim nasiljem među djecom?

– Rekla bih da se vršnjačko nasilje putem digitalnih tehnologija i društvenih mreža ne može porediti sa dosadašnjom pojavom fizičkih i psihičkog nasilja, baš zbog toga što ne možemo vidjeti razmjere i masovnost osoba uključenih u digitalno nasilje. Zato je potrebno kontinuirano raditi edukacije i informisanje roditelja, nastavnika i svih odraslih osoba o važnosti, koristi i rizicima digitalnih medija, naročito o pojmu i načinu prevencije i suočavanja sa vršnjačkim nasiljem u digitalnom okruženju.

• Koliko su svjesni odrasli kakvom nasilju su izložena djeca, kako nastavno osoblje, tako i roditelji? I koliko odrasli doprinose vršnjačkom nasilju zanemarivanje djece, “guranjem” tableta u ruke, kako bi se što manje vremena provelo s djecom…

– Mislim da roditelji nisu svjesni kakvom nasilju su izložena djeca. Polazeći od  pretpostavke da je fizičko nasilje najprisutnije kod djece kao oblik vršnjačkog nasilja te dokazivanje suprotnog, da fizičko nasilje nije najprisutnije kod djece osnovnoškolske dobi, ustvari nam samo dokazuje prisustvo stereotipa da je vršnjačko nasilje isključivo fizičko, dok nam drugi vidovi nasilja za koje ne iskazujemo interes dominiraju i sve su prisutniji među školskom djecom (socijalno i elektronsko nasilje).

Roditelji, pa i školsko osoblje veću pažnju pridaju manifestnim oblicima ponašanja, onim oblicima koji su vidljivi, dok nasilja koja se ne “vide” odmah, ne prepoznaju se, ne reaguje se blagovremeno na njih.

Teško je reći da roditelji guraju djeci tablet u ruke. Tableti, pametni telefoni, korištenje interneta je sada svakodnevnica i napredna tehnologija kojoj mi kao društvo težimo i usmjeravamo našu djecu.

Internet ima puno pozitivnih strana i dostupan je svima pa zbog toga se na internetu nalazi puno korisnika. Digitalni mediji omogućavaju da uvijek budeš u toku i stalno prisutan. Ono što je veoma bitno jeste da se roditelji informišu o načinima rukovanja i korištenja svih oblika digitalnih i informacijskih medija i na taj način onda mogu kontrolisati aktivnosti svoje djece u elektronskim medijima, u korištenju interneta, pametnih telefona, da razgovaraju, da na vrijeme reaguju.

Djeci ne treba zabraniti korištenje tableta, mobitela, internet, već trebamo raditi na edukaciji djece i mladih o koristima interneta, načinu korištenja, kako da digitalna tehnologija služi svojoj svrsi.

• Koliko samo društvo doprinosi vršnjačkom nasilju? Prije svega zbog poremećaja vrijednosti nakon sukoba devedesetih godina prošlog stoljeća.

– Naše društvo u velikoj mjeri doprinosi vršnjačkom nasilju, samim ne prepoznavanjem te pojave. Često se vršnjačko nasilje poistovjećuje ili čak mijenja sa nasiljem nad djecom, što su dvije različite pojave.

Vršnjačko nasilje je nešto što može da se dešava, a i u isto vrijeme da društvo tom nasilju daje opravdanje kao npr. sve je to dječija igra. Činjenica jeste da su se u BiH nakon rata desile ozbiljne promjene društva, a između ostalog i poremećaj vrijednosti u kojoj mjeri i na koji način, to ne znamo jer ne postoje istraživanja koja bi nam dala jasnu sliku. Laički svaki pojedinac može zaključiti da se društvo promijenilo i sigurno da se to odražava na najmlađe.

U određenim situacijama nasilje se prihvata kao “normalno”, zato je često nevidljivo. Ne pridaje se važnost kada se daju nadimci, zadaju udarci, govore pogrdne riječi, a u mnogim slučajevima, nasilje uključuje različite situacije: ismijavanje načina govora, boje kože, fizičkih nedostataka i slično.

Nasilje se hrani šutnjom svih: onih koji ga provode, onih koji ga trpe i onih koji ga vide, a ne reaguju i ne sprečavaju.

Za zdravu zajednicu potrebno je uključivanje svih njenih subjekata. Škola, kao jedan od njih, ima najveći zadatak. Razgovorom o vršnjačkom nasilju, aktivnim djelovanjem na prepoznavanju uzroka nastanka i praktičnim radom sa djecom, nastavnicima i roditeljima, ti uzroci mogu biti spriječeni. Vršnjačko nasilje je multidisciplinarni problem i potrebno ga je rješavati koristeći multidisciplinaran i praktičan pristup.

• Postoji li način da se ograniči ili čak u potpunosti iskorijeni vršnjačko nasilje?

– Poznato je da je jedini način zaustavljanja nasilja među vršnjacima – prepoznavanje postupaka i osjećanja, te zajednički (otvoreni) razgovor o onome šta se dešava. Važno je tražiti uzroke koji su doveli do takvog ponašanja, jer baveći se samo njegovim posljedicama, ne rješavamo problem nasilnog ponašanja. Ako govorimo o uzrocima, otvaramo mogućnost da nam se pomogne u razmišljanjima o načinima sprečavanja nasilja. Otvorena komunikacija o vršnjačkom nasilju u školi daje mogućnost nasilniku i žrtvi da prepoznaju svoje ponašanje i u skladu s tim da ga mijenjaju.

Kontinuirani rad sa učenicima u razvijanju životnih vještina, empatije, kritičkog mišljenja, nenasilne komunikacije, aktivnog slušanja, omogućava prepoznavanje uzroka i posljedica koje nastaju ugrožavanjem drugoga.

Za zdravu zajednicu potrebno je uključivanje svih njenih subjekata. Škola, kao jedan od njih, ima najveći zadatak. Razgovorom o vršnjačkom nasilju, aktivnim djelovanjem na prepoznavanju uzroka nastanka i praktičnim radom sa djecom, nastavnicima i roditeljima, ti uzroci mogu biti spriječeni.

Kao što je u knjizi navedeno, vršnjačko nasilje je multidisciplinarni problem i potrebno ga je rješavati koristeći multidisciplinaran i praktičan pristup. Zato se nadam da će ova knjiga naći svoje mjesto kod onih koji su na prvoj liniji u suočavanju sa problemom vršnjačkog nasilja. Sve što nije rečeno, kao da se nije ni desilo!

Ono što sam željela istražiti i što je prikazano u knjizi je utvrđivanje stepena prisutnosti agresivnosti i vršnjačkog nasilja, kao i njihovih oblika ispoljavanja kod učenika osnovnih škola, te je to postavljeno kao glavni cilj.

• Da li ste tokom istraživanja za knjigu došli do nekih neočekivanih otkrića?

– Ispitujući efekat drugih sociodemografskih karakteristika učenika osnovnih škola i njihovo ispoljavanje agresivnih i nasilnih oblika ponašanja, utvrđeno je nekoliko neočekivanih i veoma zanimljivih pojava.

Učenici s malim brojem neopravdanih časova (1-10) u pravilu su bili najagresivniji, te su, također, oni bili ti koji najčešće primjenjuju vršnjačko nasilje. Ovi rezultati su ključni za dalji rad i razumijevanje agresije i vršnjačkog nasilja u školskom okruženju. Podjednako je važno za nastavnike, kao i za roditelje, da razumiju da učenikovo vladanje i uspjeh u školi nisu nužno u vezi s ispoljavanjem patoloških oblika ponašanja. Često su upravo “dobri učenici” ti koji u najvećoj mjeri vrše nasilje.

Ovo još jednom vodi do zaključka o važnosti edukacije, prvenstveno roditelja, o efektima agresivnosti u školi i vršnjačkog nasilja. Vrlo često roditelj neće i ne želi identifikovati svoje dijete kao nasilnika, posebno ako ono ima dobre ocjene i vladanje. Još jednom smo dobili dokaz o krucijalnoj važnosti saradnje roditelja i osoblja škole, da bi uopšte bilo moguće preventivno djelovati na agresivnost i vršnjačko nasilje među djecom. Roditelji moraju naučiti da saslušaju svoje dijete bez prekidanja i da ga uvjeravaju da je učinilo pravu stvar, rekavši im o problemima s kojima se suočava.

Saradnja s drugim roditeljima i uspostavljanje otvorene međusobne komunikacije je sljedeći ključni korak.

Izvor: Al Jazeera