Suđenje za zločine u Lovasu: Pravda je spora, a dostižna nije

Prilikom napada na selo Lovas 10. oktobra 1991. u kućama i dvorištima ubijena su 22 civila, a do 18. oktobra još su 23 meštana Lovasa ubijena na različitim lokacijama u selu (Al Jazeera)

“Napad je počeo 10. oktobra 1991, u rano jutro. Prvo su avioni raketirali crkvu, gađali su je par puta u niskom letu. Onda su u selo došli neki, mi smo mislili – vojska, međutim – došli su četnici, sa kokardama na čelu. Ja nikad nisam vidjela kako izgledaju četnici, tada prvi put u životu. Lovili su ljude po Lovasu, ubijali su po ulicama, naš susjed je ubijen, vraćao se iz trgovine gdje je išao kupiti cigarete. Terali su nas van iz kuća, pucnjevima razbijali prozore, ubijali po kućama gde god koga ima, tražili muškarce, mladiće, tukli, mučili, streljali. U narednim danima mnogo je ljudi ubijeno. Ja sam svog oca sakrila. I mene su poslije zatočili. Morali smo nositi bijele trake oko ruku i na hrvatske kuće postavljati bijele plahte. Silovali su žene, protjerivali, ubijali i ubijali. Ja sam prošla taj pakao. Moj otac Marko Filić prvo je ranjen na minskom polju, poslije je umro od batina, od svega je umro….” (Svedočenje lovaščanke Vikice Filić, pred Sudom za ratne zločine u Beogradu, 27. mart 2009.)

“Sve se to događalo u Lovasu gde smo do tada mirno živeli. Nikom nikada dlaka s glave nije falila, zajedno smo išli u crkvu, slavili božiće, imali jedno groblje, nismo ni znali ko su Srbi. Zašto se to dogodilo, zašto? Zato što je došao Ljuban Devetak, odrastao među Hrvatima, došao da ubija susjede. Jako žalosno. A uz njega su bili Milan Devčić i Milan Radojčić, izvršavali su njegova naređenja za likvidacije. Bili su jako veliki sa svojim puškama nad nedužnim, golorukim civilima jer vam život nije bio vredan koliko jedan metak.” (Vikica Filić).

“Naređeno nam je da stanemo jedan pored drugog, držeći se za ruke duž polja deteline. Onda smo pod pretnjom oružjem, krenuli u polje zamahujući nogama s jedne strane na drugu, kao da metemo. Niko nije verovao da tamo ima mina budući da smo znali da ih niko iz sela nije postavljao. Kada smo stigli otprilike do polovine polja čuo sam kako je Ivica Kraljević rekao da je primetio minu i gotovo je istovremeno pao na nju i aktivirao je. Stražari su tog časa s leđa otvorili vatru na nas. Kasnije sam čuo od nekoga koji je bio u sredini našeg reda da je Ivica gurnut na minu. Posle nam je naređeno da mi očistimo polje a jedan vojnik nam je davao upute”. (svedok Đuka Radočaj).

Ovo je samo delić stravičnih svedočenja o zlodelima počinjenim u sremskom mestu Lovas 1991, koji će po bestijalnosti, surovosti i najmračnijih (ne)ljudskih umova ostati zabeleženi u analima ratnih zločina protiv civila. Ali i po mnogim apsurdima koji su pratili i prate suđenje, samu optužnicu, zakone, dugotrajan postupak i njegovo opstruisanje.

Uprkos tome, novinarska soba u sudu pred kojim se proces vodi, godinama je – prazna. Ratni zločini, očito, više nikog ne zanimaju, osim malobrojne preostale rodbine i poneke nevladine organizacije za ljudska prava.

Dugotrajan put do presude

Februar je 2019. Sedim u sudnici broj 2. Pored mene dostojanstvena gospođa u crnom, pomno posmatra iza neprobojnog stakla lica optuženih. Pažljivo ponovo sluša završne reči tužioca, punomoćnicu žrtava i advokate. Okrivljeni još nisu stigli na red. Jelenu Baketu iz Lovasa stigle su osamdeset i dve, pa ipak, poranila je da stigne do sudnice posebnog Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Teret duboke tuge teži je od bremena godina i ona, više od decenije, neumorno dolazi na vrata iza kojih bi trebalo da se deli pravda. Čini se da je više i ne očekuje, ali se još – kaže tihim glasom – nada da će od optuženih ili svedoka, čuti nešto o svom nestalom sinu Goranu (31), odvedenom iz vukovarske bolnice u novembru 1991. Od tada mu se gubi svaki trag. Sina Predraga (25), sahranila je u rodnom Lovasu, poginuo je u septembru te iste strahotne godine u odbrani Tovarnika.

Optuženi u slučaju Lovas

U završnoj reči pred posebnim Odelenjem za ratne zločine u slučaju Lovas, zamenik tužioca za ratne zločine Dušan Knežević zatražio je da se optuženi proglase krivim jer su “dokazane sve tačke optužnice”. Sudijama je predložio da se Milan Devčić i Željko Krnjajić – inače nekadašnji meštani Lovasa – osude na po 10 godina zatvora, a pripadnici protivdiverzionog odreda Valjeva bivše JNA Radovan Vlajković, Darko Perić i Radisav Josipović na pet, odnosno četiri godine zatvora. Ostalo je nejasno zašto četiri godine, što je ispod zakonskog minimum za krivično delo za koje se terete. Za pripadnike paravojne jedinice “Dušan Silni” Jovana Dimitrijevića i Sašu Stojanovića zatraženo je po osam godina zatvora, a za Zorana Kosjera devet. Tužilac je naglasio da u Lovasu nije bilo oružanih sukoba, već su zlodela počinjena u cilju “čišćenja” sela.

Svi optuženi odavno se brane sa slobode, pred sudom nadalje negiraju krivicu proglašavajući celi postupak “farsom” i “hrvatsko-albanskom zaverom”, te “političkim procesom”…

“Željko Krnjajić (optuženi) poručio mi je ranije, po nekom, da dođem i da će mi reći svoja saznanja o Goranu, ali nikad mi nije rekao. A ja, tada, prije 27 godina, ni sanjati nisam mogla šta će nam se dogoditi. Svi smo u selu bili dobri i pomagali se, radila sam za Crveni križ, poznavala i susjede i druge mještane – ili sam mislila da ih poznajem”, seća se s tugom, bez gorčine Jelena.

Od rodbine žrtava uz nju je, na sedištu za publiku, još jedino Pero Lemunović. U lovaškom krvavom piru ubijena mu je majka.

“Sve smo izgubili, život smo morali iznova izgraditi. Što mi presuda može značiti? Utjeha bi neka bila da je za zločin stigla kazna. Ali nije…”, rezignirano kaže, pogleda uprtog na optuženičku klupu. Ostalih bliskih žrtvama u sudnici nema, neki su umrli, a drugi su se, valjda, umorili čekajući sudsku presudu istini.

Suđenje za zločine u selu Lovasu ušlo je u 12. godinu, optužnica protiv 14 okrivljenih podignuta je 2007. Svedoci su potvrdili navode tužilaštva da su “pripadnici lokalne civilno-vojne vlasti, teritorijalne odbrane potčinjene bivšoj JNA i paravojnih dobrovoljačkih jedinica ‘Dušan Silni’ učestvovali u napadima na civilno stanovništvo, iako su znali da u naselju nema hrvatskih oružanih snaga koje bi pružile otpor i branile selo. Pa su, po ulasku u mesto Lovas, nekontrolisano i nasumično pucali, bacali bombe u dvorišta, na kuće, u podrume i druge prostorije, pojedine zatečene civile ubijali, što je imalo za posledicu uništavanje kuća i drugih objekata i smrt civila. Nesrpsko, pretežno hrvatsko stanovništvo, izložili su ponižavajućim, diskriminitorskim postupcima, naređivali protivpravna privođenja, progone, zatvaranja i saslušanja civilnih osoba, pri tome i njihovo mučenje i telesno povređivanje. Stanovnicima hrvatske nacionalnosti naređeno je da nose bele trake oko ruku i da na prozore svojih kuća stave bele čaršave. Najmasovniji stravični zločin u Lovasu počinjen je 18. oktobra 1991. godine, kada su pripadnici TO i paravojne formacije ‘Dušan Silni’, i pripadnici JNA – Protivdiverzantskog odreda, naterali 51 meštana Lovasa, koristeći ih kao ‘živi štit’, da očiste lokalno polje od mina koje je JNA prethodno postavila. Od eksplozije mina stradalo je oko 20 meštana, dok je većina bila ranjena”.

Ubijanje civila

Prilikom napada na selo Lovas 10. oktobra 1991. u kućama i dvorištima ubijena su 22 civila, a do 18. oktobra još su 23 meštana Lovasa ubijena na različitim lokacijama u selu.

Prvobitnom optužnicom bila su obuhvaćena četiri pripadnika nekadašnje JNA, četiri meštanina Lovasa kao i šest pripadnika paravojne jedinice “Dušan Silni”. Nakon četiri godine procesa koji je počeo 2008. i ispitanih 196 svedoka, presudom 26. juna 2012. svi optuženici proglašeni su krivim i osuđeni na kazne zatvora, pojedinačno – u rasponu od četiri do 20 godina zatvora. Ovu presudu dve godine kasnije, ukinuo je Apelacioni sud u Beogradu, obrazloživši da je izreka presude “nerazumljiva i protivrečna”, te da je doneta “uz bitne povrede odredaba krivičnog postupka”.

Usledilo je otezanje novog procesa, iako su u januaru 2016. zakazane završne reči, suđenje je krenulo od početka zbog postavljanja novog predsednika sudskog veća, a potom se opet čekalo da tužilaštvo za ratne zločine dobije novog tužioca. U međuvremenu su preminuli prvooptuženi– Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis , Milan Radojčić i Petronije Stevanović, kojima je optužnica stavila na dušu najviše žrtava.

Stiglo se do 2019. i završnih reči tužioca i odbrane okrivljenih, , koje se nastavljaju krajem marta, ali se ne zna hoće li skora presuda biti i poslednja, jer i na nju je moguće uložiti žalbe.

Nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo, čiji posmatrači prate proces od samog početka, upozorila je da je dugo trajanje postupka kod “porodica žrtava stvorilo nepoverenje u institucije Srbije da će im one ikada omogućiti ostvarivanje pravde za patnje koje su preživele”.

Apsurdi, paradoksi i vojska van zakona

Za 11 godina, upozorio je FHP, broj od 69 žrtava navedenih u optužnici, smanjen je na 28 jer su u međuvremenu petorica optuženih preminula, čime je veliki broj članova porodica ubijenih ostao uskraćen za pravdu. Jer, u slučaju kada optuženi nisu više među živima, obaveza tužilaštva je da precizira optužnicu, u kojoj se mora umanjiti broj žrtava čije se ubistvo preminulim okrivljenicima stavljalo na teret.

Zakonski je – a i životni paradoks, međutim, da se umiranjem optuženih, tokom procesa, u optužnici smanjuje i broj žrtava jer se za njihova ubistva više nema kome suditi. Reč je, zapravo, o selektivnim optužnicama jer njima nisu obuhvaćeni najodgovorniji, poput – u ovom slučaju – starešina bivše JNA, kao ni politički naredbodavci, tako da nema komandne odgovornosti.

“Amnestiranje JNA jeste tragedija ovog suđenja”, ukazala je svojevremeno Nataša Kandić, bivša direktorka FHP, koja je u ime ove organizacije svojevremeno prikupljala dokaze i bodrila svedoke da govore o egzekutorima u Lovasu 1991.

'Očita je izričita politička volja da se štite pripadnici vojske', kaže Kljajić

U sudnici su se čula svedočenja i imena oficira JNA i dobrovoljaca iz Srbije, koji su bili akteri tragičnih događaja, a nisu obuhvaćeni optužnicom, što je odlučujuće doprinelo izostanku pravde za najmanje 30 žrtava.

Napad na Lovas započeo je po naređenju Dušana Lončara, tadašnjeg komandanta Druge proleterske gardijske motorizovane brigade bivše JNA, 10. oktobra 1991. U narednih mesec dana, podivljale paravojne formacije, pripadnici novoformirane srpske TO i milicije iz Lovasa, počinili su masakr nad lokalnim življem, a prve žrtve bile su porodice hrvatskih branitelja.

Naredba za gotovost

“Dušan Lončar, tadašnji komandant Druge pešadijske gardijske motorizovane brigade JNA, dobio je 9. oktobra 1991. godine od svoje divizije naredbu da bude u gotovosti za napad na selo Lovas i Lovas reši sopstvenim snagama, znači bez dobrovoljaca. Kao i da organizaciju napada dostavi nadređenima do 10 oktobra 1991. posle podne. On takav plan nije izložio nego je samostalno izdao pismeno i overeno naređenje u kom se jasno kaže ‘izvršiti čišćenje sela (Lovas) od pripadnika Zbora narodne garde, MUP-a kao i stanovništva koje je neprijateljski nastrojeno’. U Lovasu je tada živelo oko 1.700 stanovnika, 86 odsto hrvatske nacionalnosti, osam odsto Srba, a ostatak drugih nacionalnosti”, kaže Marina Kljaić, punomoćnica rodbine žrtava u ovom, kao i u većini drugih procesa za ratne zločine.

Ona podseća da je tužilaštvo od početka, od istrage, imalo te dokumente ali nikad nisu hteli da pokrenu ništa protiv Lončara. Naime, već je samo izdavanje naređenja da se “očisti stanovništvo koje je neprijateljski nastrojeno” dovreno krivično delo.

“Očita je izričita politička volja da se štite pripadnici vojske. Jer, u optužnici je dugo bilo navedeno da je napad na Lovas izvršen po naređenju Lončara. Međutim, kad je naknadno optužnica precizirana, taj deo je izbačen iako već postoji krivična prijava protiv Lončara kao komandanta, koju je podneo FHP pravo i oštećeni koje ja zastupam”, kaže naša sagovornica.

Na pitanje zašto se napadu na Lovas priključila paravojna formacija “Dušan Silni” i dobrovoljci, teritorijalci i milicija iz Tovarnika, Lončar je u svojstvu svedoka rekao da “nije imao dovoljno vlastitih snaga”, pa je uključio pripadnike novoouspostavljene lokalne srpske vlasti iz Tovarnika.

Stravični zločini

“Umesto da je da je od nadređene komande zatražio pojačanje i umesto da vojska zaštiti stanovništvo, uz njenu pasivnost i kršenje Ženevskih konvencija, u Lovasu su počinjeni stravični zločini nad civilima”, ističe Marina Kljajić.

Ona dodaje da bi “suđenja za ratne zločine išla glatko kad bi postojala politička volja, taj problem postoji gotovo na svim suđenjima jer takva volja “nikad nije u potpunosti i do kraja ni bila izražena”.

Setimo se, veli Marina Kljajić, “velikog legaliste” Vojislava Koštunice. Kad je bilo u pitanju suđenje “vukovarskoj trojki”, on je tražio od tadašnjeg tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića da pokrene postupak pred domaćim sudom. A kad je odbio, Koštunica je zahtevao da ga Skupština razreši jer je hteo da im se sudi pred domaćim sudom, a ne u Haškom tribunalu.

Ili je, recimo, tužioca Vukčevića, kada je iskopavana jedna od masovnih grobnica ex predsednik Srbije Tomislav Nikolić upozorio “da pripazi šta to kopa”. O čemu onda da pričamo?”, pita Kljaić.

Zašto se, iako te vojske odavno nema, i dalje uporno štite njeni oficiri i starešine?

“S jedne strane, tako se umanjuje uloga Srbije u ratu. Ovde postoji narativ da ‘Srbija nije učestvovala’ u tom ratu, sem na Kosovu, a u Hrvatskoj i Bosni je bila samo ‘tampon zona’ i ništa drugo. S druge strane, pošto se tvrdi da je Srbija pravni sledbenik one Jugoslavije, ukoliko bismo priznali odgovornost pripadnika tadašnje JNA – to bi značilo davanje mogućnosti žrtvama da tuže državu za ratnu odštetu. Tako da je to dvostruk razlog da se ne procesuiraju pripadnici vojske iako postoje jasni dokazi”, objašnjava naša sagovornica.

Tužiteljsko interesiranje

Optužnicom za zlodela u Lovasu iz redova vojske obuhvaćeni su Miodrag Dimitrijević, potpukovnik, do sada najviši po činu iz JNA koji je procesuiram, (sada mu se ne sudi iz zdravstvenih razloga). Terete se i Darko Perić, Radoslav Vlajković i Radisav Josipović, koji su bili pripadnici Protivdiverzantskog odreda TO Valjevo, koji je, dolaskom u Hrvatsku pretpočinjen 2. pešadijskoj motorizovanoj brigadi.

Izvan tužiteljskog interesovanja, iz nekog razloga, ostalo je i prisilno iseljavanje hrvatskog stanovništva sa područja pod kontrolom JNA, a nisu navedena ni silovanja razularenih paravojnih jedinica nad stanovnicama Lovasa o kojima se svedočilo.

Lovas, međutim, nije jedinstven po tužilačkoj zaštiti ili minimiziranju uloge komandanata i pripadnika ex jugoslovenske vojske. Na suđenju za zločine na Ovčari kraj Vukovara gde je streljano oko 200 hrvatskih zarobljenika, odgovarali su neposredni egzekutori, pripadnici lokalne TO i paravojnih jedinica. Na optužnici nije bilo nikoga iz tadašnje JNA koja se, umesto zaštite ratnih zarobljenika, povukla i prepustila ih neregularnim formacijama.

Žrtve opštine Lovas

Opština Lovas objavila je knjigu “Krvava istina”, svojevrsni in memoriam svojim sugrađanima ubijenim, poginulim i stradalim u minskom polju 1991. godine. Uz popis žrtava, njihove podatke i fotografije, deo knjige čine i svedočanstva Lovašana o stradanjima njihovih srodnika i komšija.

Pred Haškim tribunalom, podsetimo, za ta je i druga nedela, optužena tzv. vukovarska trojka – Veselin Šljivančanin, Milan Mrkšić i Miroslav Radić.

Izuzev neodgovornosti u procesuiranju, suđenjima za Lovas i Ovčaru, zajedničko je i proceduralno opstruisanje, odugovlačenje i razvlačenje postupka, što je pokazalo koliko se “limitira pravda”, posebno prema i u odnosu na žrtve.

Podsećanja radi, za zločine na Ovčari od ukupno 24 optužena, pravosnažno je osuđeno samo njih 11, dva optužena su preminula, dvojica su dobila status svedoka saradnika, a njih devet je oslobođeno optužbi. Mnogi članovi porodica nisu dočekali okončanje tog procesa, dugog 14 godina.

Protok vremena

“A onda imamo primere da se protek vremena od izvršenja dela uzima kao olakšavajuća okolnost. I sad zamislite takav apsurd – da neko 20 godina nakon rata nije procesuiran, dakle, dobio je tih 20 godina mirnog života – da rađa decu, da ih podiže, da dobije unuke, a potom ga država za svoj nerad i nefikasnost u procesuiranju – još i “časti”, računajući protek vremena kao olakšavajuću okolnost. To je, recimo, uzeto u obzir i u prvostepenom postupku u slučaju Lovasa”, ukazuje Marina Kljaić.

“Slična je stvar i da su porodične imovinske prilike često olakšavajuća okolnost. Dakle, optuženi ima decu pa se to uzima u obzir. A šta ćemo sa svom onom decom koju je ubio ili decom ubijenih? I činjenicom da ona nisu jedine žrtve nego i njihovo moguće potomstvo. Ubijanje dece je satiranje budućih generacija. Sve su to paradoksi, ali – koliko god ukazivali na njih, ništa se ne menja”, konstatuje Kljaić..

Ona kaže kako “činjenica da ratni zločini ne zastarevaju nije činjenica zbog koje treba uvek da budemo spokojni zato što je ljudski vek ograničen”.

“Tako smo u situaciji da, kako vreme prolazi, gubimo optužene , one koji bi mogli procesuirati, ali i svedoke. A moramo imati u vidu da su ratni zločini specifična krivična dela gde su svedočenja često jedini dokaz. S druge strane, visoko rangirani u vojsci, recimo, čije se procesuiranje traži, već u vreme izvršenja dela nisu mogli biti mladi, a protekom decenija pitanje je ko je od njih još procesno sposoban”, navodi advokatica Kljaić, komentarišući posledice čestih prolongiranja suđenja za ratne zločine.

Na žalost, posledice izbegavanja ozbiljnog suočenja sa prošlošću i nekažnjenih zločina, duboke su, zloćudne i mučne i izvan sudnica. I biće sve gore, do god osuđeni ratni zločinci sede u skupštinskim klupama ili su predavači i počasni gosti na političkim tribinama. Neki uopšte nisu ni dospeli na optuženičku klupu, a sve uz pokriće države i vlasti. Bilo gde i bilo kad.

Neljudi čine zločine, a ljudi ponekad pravdu čine sporom. Ali, kako nazvati one koje pravdu učine nedostižnom? I kako to objasniti porodicama žrtava, koje decenijama posle rata umiru na rate, iščekujući da zrnom istine zamene kamen tuge sa srca.

Izvor: Al Jazeera