Sudbina prevođenja: Andrića su Francuzi počeli čitati tek u ratu

U pravilu potcijenjena i nevidljiva vještina umjetničkog prevođenja ključna je za prelaženje granica jezika i književnosti. Bez tog umijeća, koje je bilo izuzetno cijenjeno čak i u antičkoj Grčkoj, ne bi bilo razvoja kulture ni danas poznatog historijskog razvoja čovječanstva.

U moderno vrijeme važnost prevođenja osviješćena je do mjere da je “život” književnosti gotovo nemoguće zamisliti bez tog neophodnog posredničkog alata.

No, ono što je u zemljama velikih evropskih jezika postalo uobičajena spoznajna stvar u Bosni i Hercegovini još je stvar rasprava i suštinskog nerazumijevanja.

Germanist iz Sarajeva Naser Šećerović nedvosmislen je kad kaže da je prevođenje način da se druga kultura “upozna iznutra”, što znači da se upozna “drugu kulturu, drugi način mišljenja, drugi način života, ali samim tim omogućava i spoznavanje sebe i vlastite kulture”.

Kultura je nezamisliva bez prevođenja

“Bilo kakva kultura nezamisliva je bez prevođenja. Nemoguće je zamisliti evropsku kulturu koja ne poznaje Platona, Shakespearea, Dostojevskog, Kafku, to je zapravo ono što je čini, njen sastavni dio. Bez prevođenja to ne bi postojalo. Bez toga ne bi postojala ni naša književnost, a samim tim ni kultura. Zatvorena kultura i zatvorena književnost jednostavno ne postoje. A prevođenje je ono što omogućava otvaranje prema drugom. Zato je prevođenje jedan od najplemenitijih, ali istovremeno i najpotcjenjenijih zanimanja koja postoje.”

Književnica i prevoditeljica Jasna Šamić kaže da ne postoji drugi način na koji bi se književnost jednog jezika prenijela u drugi osim prevođenjem, ističući da je privilegija biti u mogućnosti čitati književnost na originalnom jeziku. Svi ostali moraju se osloniti na talent i kreativnost prevodioca kako bi bili u stanju uživati u lijepoj književnosti pisanoj na nematernjem jeziku.

I pored toga, samouvjereno tvrdi da je prevođenje necijenjeno zanimanje u Bosni i Hercegovini, a prevodilac u pravilu marginalizirana osoba.

“Inače, prevođenje je težak posao i on je kod nas omalovažen. A uspjeh svake knjige u inostranstvu zavisi od kvaliteta prevoda. Naši prevodioci su jako malo plaćeni, njihova imena nekad zaborave staviti čak u knjigu, a nikad ih ne stavljaju na korice knjige, kako to čine Francuzi. Tako moje ime na koricama Proklete avlije, koju sam prevela na francuski, stoji odmah pokraj autorovog, Ive Andrića. U Bosni mi se dešavalo da urednik zaboravi staviti da sam ja prevodilac neke knjige ili s kojeg sam jezika knjigu prevela; to se ne može nigdje drugdje desiti. Uz to, rijetko koji kritičar, pišući o prevedenoj knjizi, stavi u svom tekstu i ime prevodioca nego govori samo o autoru i njegovom djelu.”

Različiti slučajevi

Iskustvo dvoje prevodilaca koji su govorili o iskustvu svog posla za Al Jazeeru suprotno je. Šećerović objašnjava da su bosanskohercegovačka književnost i kultura “itekako prisutni” u njemačkoj kulturi, navodeći i razloge takvog stanja.

“Moraju biti uzmemo li u obzir koliko ljudi iz Bosne i Hercegovine živi u Njemačkoj. Tako je, recimo, bosanska kuhinja itekako cijenjena u Njemačkoj. Ali i književnost. Veoma prestižnu Njemačku književnu nagradu za 2019. dobio je Saša Stanišić za svoju knjigu Porijeklo, koja se trenutno prevodi na naš jezik. Stanišić je porijeklom iz Višegrada i njegov glas već niz godina nemoguće je prečuti na njemačkoj književnoj sceni. Postoje i drugi autori porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji pišu na njemačkom jeziku i koji su dosta cijenjeni, recimo, Tijan Sila. Ali, prevodi se i čita se i književnost iz Bosne i Hercegovine, prije svega Dževad Karahasan, koji je u Njemačkoj nesumnjivo mnogo više čitan nego u Bosni i Hercegovini. To pokazuje i broj nagrada koje je dobio u Njemačkoj. Međutim, prevode se i čitaju i druge bosanskohercegovačke autorice i autori, kako klasici, tako i savremeni autori.”

Mjesto bosanskohercegovačke književnosti i kulture u Francuskoj sasvim je drugačije, kaže Šamić, uz tvrdnju da bi najispravnije bilo reći da “nisu uopšte prisutni”. Promocija bosanskohercegovačke književnosti svedena je na ličnu inicijativu, kaže Šamić, navodeći nekoliko primjera koji ilustriraju način na koji se bosanskohercegovačka književna tradicija tretira u francuskoj kulturi.

“Ja sam 90-ih godina 20. vijeka objavila u francuskoj Enciklopediji za književnost nekoliko tekstova o našim piscima, npr., o Maku Dizdaru i Samokovliji, koji su nepoznati u Francuskoj. Ivo Andrić postao je poznat s izbijanjem rata, kad su ga počeli čitati kao “profetu” čija su djela naslutila sve zlo i kad su Srbi objavili knjigu njegovih zapisa o Jevrejima, a Francuzi preveli, gdje čitamo u ‘Pismu iz 1920.’ da je ‘Bosna zemlja mržnje i straha’. Otad je postao naročito poznat. Meša Selimović je davno preveden i poznat određenom krugu čitalaca koji se zanimaju za naše krajeve. Preveden je, i to ne tako davno, i Isak Samokovlija. Danas ima nekoliko pisaca koji su porijeklom iz Bosne, kao što su Velibor Čolić ili Jakuta Alikavazović, koji pišu izričito na francuskom, pa su oni francuski iako su im teme najviše Bosna. Ne znam da li bi se za moglo reći da su poznati, široj publici nisu, iako su oni danas gotovo jedini predstavnici bosanske književnosti u Francuskoj. Za ostale, i one koji su prevedeni za vrijeme rata, kad su se Francuzi nešto više zanimali i za našu književnost, niti se čitaju niti za njih znaju.”

Nedovoljno novca

Strategijsko razmišljanje u promociji kulture još je nepoznanica u Bosni i Hercegovini, a činjenica da takva strategija nedostaje u oba prevoditeljska smjera zabrinjava više od oskudnih podataka koji govore da se knjige pisane na bosanskom jeziku sasvim rijetko prevode na strane jezike. Tako, kaže Šećerović, ostajemo uskraćeni za stvari za koje i ne znamo da smo uskraćeni.

“Zahvaljujući tome, u duhovnom smislu zaostajemo za svim što se dešava izvan našeg jezika, a to je strašno, posljedice su nesagledive, a mi ih gledamo svaki dan. Kultura, ali i nauka tako postaju stvar entuzijazma pojedinca i predstavljaju zapravo incident, što je nedopustivo. Takve stvari koje su od suštinskog značaja za cijelo društvo trebale bi biti sistemski riješene. Jedna od ključnih stvari za napredak našeg društva u cjelini bila bi upravo strategija prevođenja temeljnih, dosad neprevedenih djela s drugih jezika na naš jezik.”

I Šamić je sličnog mišljenja kad govori o strategijskom prevođenju i promociji bosanskohercegovačke kulture, a kao najveći problem navodi nedostatak sredstava za takve aktivnosti.

“Koliko mi je poznato, ne postoji nikakva strategija za to, za što bi se trebao odvojiti pristojan budžet, a bosanske vlasti ne daju novce, ili premalo za kulturu. Turci, npr., odvajaju ogromne svote za promovisanje vlastite kulture, kao i Francuzi. Nedavno sam bila u Arlesu, gdje postoji ogroman prevodilački centar, u koji su tokom cijele godine pozvani prevodioci iz cijelog svijeta, desetak njih, koji prevode knjige francuskih pisaca. Oni imaju stipendiju najmanje na mjesec, najviše na dva mjeseca, i besplatan boravak u zgradi, koja je nekad bila bolnica, gdje je ležao i Van Gogh, pa se danas i zove po njemu, ‘Espace Van Gogh’.”

Izvor: Al Jazeera