Oglasi

Sud za ljudska prava bez nikaba

Kad se prosuđuje je li neko ograničavanje ljudskog prava opravdano primjenjuje se metoda testiranja razmjernosti.
Francuska je zemlja u kojoj je sekularizam naglašeniji nego u drugim evropskim državamaGetty

Piše: Davor Gjenero

Kad je riječ o obrani ljudskih prava, jednim od najutjecajnijih novovjekih zagovora tih prava smatra se godišnje obraćanje Kongresu u siječnju 1941. najvećega prošlostoljetnoga američkog predsjednika Franklina Delano Roosevelta, neposredno nakon potpisivanja Atlantske povelje, u kojem je proglasio četiri slobode: prva je sloboda govora i izražavanja, druga sloboda vjeroispovijesti svake osobe po vlastitoj volji, treća sloboda od oskudice i ekonomska sloboda, a četvrta je sloboda od straha.

Roosevelt je svoj slavni govor o četirima slobodama održao kao pledoaje za prestanak politike američke neutralnosti u već početom ratnom sukobu i za angažman u zaštiti europskih demokracija. Četiri njegove slobode u temeljima su euroatlantizma, dakle, suvremenog poretka zapadnoga svijeta. Atlantskom poveljom Churchill i Roosevelt definirali su viziju svijeta nakon poraza fašizma, a svojim slavnim govorom o četirima slobodama Roosevelt je dodatno precizirao tu sliku.

Novi zamah

Nakon poraza fašizma u Europi, koncept europske integracije - povezivanja država koje se oslanjaju na skupne vrijednosti i demokratske standarde - dobio je nov zamah, a Europski pokret, inicijalno definiran kao međunarodna nevladina organizacija, transformirao se u političku integraciju Vijeće Europe, koje uz pomoć Parlamentarne skupštine i Europskoga suda za ljudska prava uspostavlja zajedničke standarde demokracije za zaštitu sloboda u svim zemljama članicama Vijeća Europe.

Europski sud za ljudska prava svojim presudama uspostavlja presedane na osnovi kojih se u zemljama članicama gradi sustav zaštite ljudskih prava, a iako ne postoji čvrst mehanizam za nametanje tih standarda, autoritet Suda takav je da zemlje članice Vijeća Europe uglavnom ne pokušavaju izigrati njegove odluke, nego ih ugrađuju u svoje zakonodavstvo, kako se u tijelima Vijeća Europe ne bi našle izolirane i pod prijetnjom sankcija.

Europski sud za ljudska prava zato je snažno oruđe državljanima zemalja članica u borbi za svoja individualna ljudska prava, ali još više onda kad pokušavaju ostvariti neka svoja politička uvjerenja i izboriti neko pravo, ne samo za sebe nego za sve koji su u društvu zainteresirani za ostvarivanje tog prava.

Tako je pred Europskim sudom za ljudska prava 24-godišnja francuska državljanka, pripadnica muslimanske vjerske zajednice, pokušala osporiti francuski zakon, usvojen u vrijeme konzervativne administracije predsjednika Sarkozyja, kojim se zabranjuje pojavljivanje prekrivena lica na javnom mjestu. Nošenje nikaba i hidžaba, odnosno vela u javnosti za tužiteljicu, francusku državljanku pakistanskog porijekla, pitanje je ostvarivanja vjerskih sloboda žena islamske vjeroispovijesti u europskim državama, a francuski zakonodavni okvir, prema njenom mišljenju, onemogućuje, ponajprije, ostvarivanje jedne od četiriju sloboda, što ih je Roosevelt 1941. proklamirao kao vrijednosti zapadnoga, euroatlantskoga, slobodnog svijeta – slobode vjeroispovijesti svake osobe prema njenoj vlastitoj volji.

Međutim, još su dvije od Rooseveltovih proglašenih sloboda zapravo dovedene u pitanje: sloboda izražavanja i sloboda od straha.

Neugodno iznenađenje

Za zagovornike ljudskih prava u Europi, lobističke organizacije i organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Amnesty Internationala, odluka Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava da je tužba francuske državljanke islamske vjeroispovijesti neosnovana, predstavljala je neugodno iznenađenje.

Nitko ne osporava da je država jedina institucija s pravom na suverenu upotrebu sile i pravom da u korist javnog dobra ograničava neka ljudska prava. Kad se prosuđuje je li neko ograničavanje ljudskog prava bilo opravdano, primjenjuje se metoda testiranja razmjernosti – je li uporabljena sila bila razmjerna prijetnji, odnosno je li netko pojedinačno ograničeno pravo razmjerno javnoj svrsi koju se htjelo postići.

Francuska je zemlja u kojoj je sekularizam naglašeniji nego u drugim europskim državama i tradicija sekularizma dio je nacionalne političke povijesti, baštinjen iz Francuske građanske revolucije. Francuski obrazovni sustav, tako, ne tolerira isticanje bilo kakvih vjerskih obilježja u školama. Još 1989. rasprave o položaju muslimanskih vjernica u francuskom školskom sustavu počele su nakon zabrane nošenja marame (hidžaba) kad su tri studentice zbog toga bile udaljene s nastave.

Budući da francuski školski sustav obilježja svih religijskih zajednica tretira jednako, dakle, ne radi se o licemjernom preferiranju jednoga, a potiskivanju drugih vjerskih obilježja, ovoj nesretnoj odluci nije moguće unaprijed pripisati karakter odluke koja ugrožava prava jedne pojedinačne zajednice. Ipak, i ova odluka teško može izdržati test razmjernosti – je li ustezanje prava na obrazovanje u javnom školskom sustavu razmjerno javno deklariranoj vrednoti sekularizma koja je odjevnom praksom tih triju studentica dovedena u pitanje. S pozicije društvene integracije teško je povjerovati u to da bi se moglo raditi o razmjernom odgovoru društva, jer su obrazovanje i javni obrazovni sustav jedan od ključnih mehanizama socijalizacije i integracije manjina i useljeničkih skupina u neko društvo.

Odbačena tužba

Test razmjernosti još će teže izdržati Sarkozyjevo zakonodavno rješenje o zabrani pojavljivanja žena prekrivena lica na javnim mjestima i kažnjavanje onih koje prekrše tu zakonsku odredbu. Kad se raspravlja o razmjernosti mjere propisane da bi ograničila neko individualno ljudsko pravo, treba razmišljati i o motivima zakonodavca za donošenje takvih odluka.

Francusko zakonodavno rješenje o ograničavanju prava na izražavanje vjerske pripadnosti u javnosti teško može izdržati ovaj test. Teško je povjerovati u vjerodostojnost argumenta da svojim odijevanjem pripadnice jedne vjerske zajednice narušavaju prava ostalih pripadnika društva, a argumentacija o sprečavanju eventualnog terorizma govori o dvjema stvarima: s jedne strane da je u društvu pravo na slobodu od straha institucionalno dovedeno u pitanje, a s druge da se predrasudama i stereotipima o nekoj zajednici daje prednost pred konceptom društvene integracije.

Europski sud za ljudska prava, međutim, u svom je Velikom vijeću prihvatio argumentaciju „nacionalne sigurnosti“ i odbacio tužbu mlade francuske muslimanke.

Nažalost, time se, zapravo, iz Francuske na cijeli europski politički prostor, kao legitimno, širi načelo ograničavanja slobode koje će dugoročno otežati političku integraciju manjinske vjerske zajednice u društvo, a pritom se u drugi plan potiskuju sloboda vjeroispovijesti, sloboda javnog izražavanja, pa i izgradnja društava slobodnih od straha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.