Suci odgovaraju narodu, ali se pretvaraju u automate

Još 41 osoba, od kojih njih 28 u odsutnosti, osuđeno je na doživotnu kaznu zatvora (Ilustracija)

Nije rijetkost da novinarima u Hrvatskoj političari i drugi akteri javne scene ‘čitaju lekcije’. Rade to tako ponekad i suci.

U dva je navrata ove godine to učinila sutkinja Maja Šupe čija je prva, a pogotovo druga nepravomoćna presuda Tomislavu Horvatinčiću – kojom ga je zbog sinkope oslobodila krivnje za izazivanje pomorske nesreće u kojoj je poginuo talijanski bračni par – zbog niza kontroverzi izazvala buru i ogorčenje u hrvatskoj javnosti.

Šupe je na prvom suđenju novinarima u sudnici poručila da nisu dovoljno pravno educirani da bi procjenjivali njezine odluke, a na drugom povišenim tonom dodala i kako ona ne odgovara narodu, već pravosudnim institucijama.

HND: Nedopustivi napadi

To je bio odgovor na priopćenja u kojima je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) upozorilo na njezino ponašanje prema novinarima, poručivši da je, osim nadređenim pravosudnim instancama, odgovorna i javnosti.

“Hrvatsko novinarsko društvo je dva puta reagiralo na izjave sutkinje Šupe u sudnici, u kojima je ona napala novinare – nemam blaži izraz – tvrdeći kako je novinari optužuju da je korumpirana, da je neprofesionalna itd. Međutim ona nikad navela nijedan konkretan slučaj, nego je govorila generalno i to je potpuno nedopustivo. A nedopustivo je, čak i da je navodila konkretne slučajeve, da to radi u sudnici”, kaže predsjednik HND-a Saša Leković, ističući kako nije istinita njezina tvrdnja da je HND nju napao.

HND nezadovoljan udrugom sudaca

Leković kaže kako u HND-u nisu zadovoljni priopćenjem UHS-a rekavši da u njemu ponašanje sutkinje, kao što su oni tražili, nisu osudili nego su načelno branili suce i pravosuđe tvrdeći da se ona doista napada bez razloga i da se nisu osvrnuli na njezino nedopustivo ponašanje.

“Ona je reagirala, ali na način da je opet branila načelno konkretno sutkinju i sve suce koje nije nitko napadao i to oni stalno rade – svaki put imaju taj problem da kad god novinari imaju neku konkretnu primjedbu, oni to zanemare i uvijek zapravo drže stranu sucima bez obzira da li su suci u pravu ili nisu u tim ‘raspravama’ s novinarima”.

Kontrec kaže da su, ako se priopćenje želi dobronamjerno pročitati, rekli da nije korektno da se cijelo pravosuđe gleda kroz prizmu jedne nepravomoćne odluke, neovisno o tome je li ona dobra ili nije dobra – jer o tome ne može govoriti. Ističući da je od 247.000 odluka i rješenja ove i stotina tisuća tijekom svake godine, bez izvanparničnih i ovršnih postupaka, velik broj njih bio pravilan, zakonit i bez poništavanja viših sudova, kaže da UHS nikome ne priječi pravo da komentira bilo koju sudsku odluku ili ponašanje suca.

“To priopćenje nije išlo ni u jednom svom dijelu protiv bilo kojeg medija. Mediji nisu neprijatelji sudaca, mi smatramo da mediji trebaju samo korektno prenositi ono što je vijest interesantna za širu javnost”.

Ističe kako postoje novinari koji neprofesionalno obavljaju svoj posao, no tada treba ukazati na odgovarajući i zakonom predviđen način na konkretne slučajeve, kao što bi novinari trebali trebali činiti kada su u pitanju, primjerice, suci.

Argumente o needuciranosti odbacuje – novinarstvo, kaže, treba preispitivati sve i o tome izvještavati poštujući etička i profesionalna načela, a tu su i jasne zakonske odredbe u kojoj fazi i na koji način novinari mogu preispitivati neku sudsku odluku.

“Ta tvrdnja, generalna, bez ikakvih konkretnih dokaza da novinari koji izvještavaju o suđenjima nisu stručni je prije svega besmislena zato ima niz novinara koji godinama i desetljećima izvještavaju sa suđenja, a drugo, po toj istoj izvrnutoj logici onda bismo mi mogli pitati suce otkad su oni stručni za novinarski posao da mogu dijeliti lekcije”.

Kregar: Suci nisu automati

Načelo djelovanja sudstva, kaže Josip Kregar s Pravnog fakulteta u Zagrebu, je javnost i tajnog sudovanja nema, osim ako se radi o maloljetnicima i državnim tajnama.

Novinari kao produžetak interesa javnosti, navodi, imaju pravo i dužnost izvještavati o djelovanju suda, što omogućava odgovornost sudova prema javnosti kao otvorenost javne kritike, a pritom se suci, ističe, ne mogu pozivati na to da drugi ne razumiju ono što je njihovo znanje.

“Oni vrlo rado i vrlo često ulaze u područja interesa i znanja drugih struka, radilo se o medicini ili sociologiji. Suci se ustručavaju toga da budu kritizirani od strane nekoga tko nije pravnik, ali zato bez ikakve ograde tumače i provode istraživanje javnog mijenja”, kaže Kregar.

Ideja da je bilo koji posao ‘sveto područje’ u koje nitko drugi ne može ući, kaže, obilježje je predmoderne administracije, a ovakve sudačke reakcije shvaća kao potrebu birokracije da se ogradi od vanjskog djelovanja i odgovornosti.

“Namjerno sam upotrijebio riječ birokracija jer se radi o tome da se sudski procesi sve više birokratiziraju – traži se da u zakonu piše već ono što treba procijeniti, u čemu postoji nekakva slobodna ljudska, a i sudska volja da se razmotre svi elementi pojedine situacije. Sudstvo mora biti svjesno da je pod izoštrenom lupom javnosti zbog toga što se radi o ljudima i ljudskim interesima – oni nisu automati u koje se ubacuju činjenice i pravni propisi, a ispadaju odluke. Oni su organizacija koja treba imati i odgovornost i fleksibilnost prilagodbe onome što je i smisao i svrha prava, a to je uređenje dobrog društva”.

‘Slabost sudstva’

Iako se postiglo jačanje neovisnosti pravosuđa, negativna posljedica je, kaže, nedostatak odgovornosti, nadzora i preispitivanja odluka, rutinski birokratski aparat sudova, moguće i promoviranje ili zagovaranje interesa koji nisu zakoniti, zatvaranje pravosudne vlasti u odnosu na efekte odluka.

“Zbog toga se suci moraju suočiti sa činjenicom da već u velikoj mjeri počinju gubiti svoj ugled i utjecaj, osobito u predvidivim gospodarskim sporovima – sve češće se ugovara arbitraža, sve češće njihove odluke ovise o tehničkom ili vještačkom mišljenju, liječničkom stavu i slično, a oni imaju dojam da na kraju zapravo samo rutinski proglašavaju nešto što izvorno nije njihov stav. Tako da oslanjanje na eksperte znači zapravo jednu slabost sudstva”.

Suci, kaže, imaju pravo kada kažu da sve završava institucionalno, no ističe da su pozvani voditi računa o vjerodostojnosti i povjerenju u sudstvo – jer kome bi drugome, kaže, odgovarali nego narodu.

“Ustav RH se temelji na suverenoj volji naroda, pa ona izriče presude u ime RH. To je narod, to nije ime zapisano na papiru jer Ustav je zapravo jedna ekspresija, izraz volje naroda. Zato ovako bahato i oholo reći ‘ja ne odgovaram narodu’ niti je pravno niti je stvarno točno”.

Kontrec: Sudac govori u presudi

Prema kodeksu sudačke etike koji vrijedi za sve suce, ne samo za članove Udruge hrvatskih sudaca (UHS) koja okuplja otprilike dvije trećine hrvatskih sudaca, ističe njezin predsjednik, inače sudac Vrhovnog suda Damir Kontrec, on ne može komentirati predmete koji su u tijeku, poput ovoga gdje je izrečena tek nepravomoćna presuda.

No, kao predsjednik UHS-a, kaže kako nije dopustivo u sudnici s pozicije suca dijeliti bilo kome lekcije jer sudac ono što treba reći, mora reći u svojoj presudi.

Kontrec: Nedostaje komunikacija s medijima

Kontrec kaže da je, kada je preuzeo čelno mjesto UHS-a, istaknuo da i UHS-u i pravosuđe u najširem smislu, prvenstveno sudstvu, nedostaje komunikacija s medijima – u medije, kaže, u pravilu dolaze ‘skandali’, ali ne i ono što je dobro učinjeno. Na tome, ističe, moraju poraditi jer bez dobre komunikacijske strategije pravosuđa prema javnosti neće imati uspjeha – iako je problem povjerenja javnosti u u sudstvo i pravosuđe, kaže, više ili manje izražen i u drugim europskim zemljama.

“Na nivou Mreže sudbenih vijeća EU-a trenutno je jedan projekt u tijeku koji govori o ‘image of justice and public confidence’, dakle o ugledu pravosuđa u cjelini i povjerenju javnosti prema tom pravosuđu, na čemu ćemo sasvim sigurno i mi graditi neke naše buduće akcije”.

Navodi i kako ne može govoriti da možda ponekad i nema nakakvih utjecaja sa strane u pravosuđu te ističe da postoje druge institucije koje se time trebaju baviti, ako netko ima takva saznanja.

“U presudi je mjesto gdje će sudac izraziti svoj pravni stav o nekakvom pravnom pitanju, pravnom problemu, ako se radi o građanskom postupku ili ako se radi o kaznenom postupku – je li netko kriv ili nije kriv, ako je kriv, zašto je kriv, ako nije kriv, zašto nije kriv. Poruke koje idu u pravcu upućivanja prema medijima čak bih rekao da su i protivne kodeksu jer prema našem kodeksu i to točci 12, gdje se između ostaloga govori o odnosu suca prema javnosti, izrijekom stoji da sudac treba izbjegavati isticanje svoje osobe te izražavanje svojih stavova i mišljenja tijekom i u povodu postupka, osobito putem medija”, objašnjava Kontrec stav UHS-a.

Ukazuje pritom i na problem česte promjene zakona i poziciju sudaca – niz zakona se, kaže, mijenja na gotovo godišnjoj razini.

“Primjerice, ovršni zakon se mijenjao 22 puta od 1995. I sad kad imate taj ovršni zakon i kad ga netko treba primijeniti u praksi, uvijek mora gledati od prijelaznih i završnih odredba koju varijantu tog ovršnog zakona treba primijeniti u određenom konkretnom slučaju. To s jedne strane izaziva pravnu nesigurnost i nema stabilne sudske prakse”.

U zemljama poput Njemačke ili Austrije, kaže, temeljni i ključni zakoni se ne mijenjaju svako malo – da se pojavi problem pa se brzo mijenja zakon da se taj slučaj riješi u praksi.

‘Ima sudaca koji ne bi trebali obavljati taj posao’

“Kod nas nastane nekakav problem, netko krivo primijeni nekakvu odredbu, odmah se to mijenja ili se uvode nekakve stvari gdje se suce pokušava pretvoriti u strojeve ili birokrate koji će samo nešto morati potpisati. Imate situaciju – elektronska javna dražba u ovrsi koju provodi Financijska agencija, sud na taj dio postupka ovrhe nema nikakvog utjecaja niti to može na bilo koji način kontrolirati. Dakle, uvedeno je nešto gdje sud mora potvrditi da je netko drugi nešto dobro napravio, a to nije u nadležnosti suda”.

Vrlo često, ističe, kada suci ukažu da se neke odredbe neće moći u praksi dobro primijeniti, primjedbe nisu prihvaćene jer se time, kako kaže, ne postiže ono što bi politika htjela.

Godišnje, kaže, ima  prosječno do 30-ak slučajeva kad Državno sudbeno vijeće (DSV) provodi stegovne postupke zbog teže povrede obavljanja sudačke dužnosti pa je nedavno jedna sutkinja ostala bez posla. Tu je i uloga predsjednika sudova i ministra pravosuđa kada sudac posao ne radi dobro ili nepravedno.

A neki se suci u svemu i ne snalaze najbolje.

“Jednako kao što ima sjajnih i vrhunskih liječnika, profesora i nastavnika, jednako tako imate vrhunskih sudaca, imate onih koji nisu tako vrhunski, a imate i onih koji na žalost možda i ne bi trebali taj posao obavljati”, zaključuje Kontrec.

Izvor: Al Jazeera