Stvaranje Jugoslavije značio je prekid dominacije stranih carstava i jezika

Regimenta bugarskih vonika (Wikipedia)

Prvi svjetski rat bio je u dotadašnoj historiji čovječanstva najveći vojni sukob u kojem je učestvovalo 36 od 54 postojeće države i u kojem je bilo angažirano približno 70 miliona vojnika. Bio je to najkrvaviji, najbrutalniji i najdestruktivniji sukob poznat u historiji i tek će užasi Drugog svjetskog rata potisnuti iz kolektivnog pamćenja Evrope i svijeta strahote prvog globalnog sukoba nacija.

Okončanjem Prvog svjetskog rata izgled Evrope dupke će biti promijenjen, a svijet koji je u svojoj suštini trajao stoljećima zauvijek će nestati. Novi politički odnosi, nove ideologije i novi državni projekti nastali na ruševinama nestalih carstava činit će temelj onoga što i danas nazivamo „novim svjetskim poretkom“.

Historičarka iz Sarajeva Sonja Dujmović pojašnjava da je s Prvim svjetskim ratom nestao jedan poseban pogled na život a novi koji će biti građen u desetljećima koja su uslijedila nakon okončanja sukoba temeljio se na nekim sasvim novim spoznajama.

Ranjeni britanski vojnici

Moguće da „vječna“ carstva propadnu

„Pored očiglednog dokaza da je moguće da „vječna“ carstva propadnu, to suočavanje pojedinca sa činjenicom da ne može ni na kakav način izbjeći stradanje, uzrokovano ljudskim odlukama, te sa izmjenom sistema vrijednosti u kojima se do tada živjelo imali su za posljedicu nov način formiranja političkih ideja i njihov karakter nakon rata, a što je oblikovalo društveno-politički okvir i osnov daljeg istorijskog, globalnog toka. Ono što nije zauvijek nestalo iz „stare Evrope“ su društvene strukture čiji razvoj nije mogao biti u potpunosti prekinut svjetskim ratom, što je jednakoj mjeri značajno ukoliko se razmatra pitanje njenog istorijskog nasljeđa i značaja za društveno-politički razvoj bilo koje njene pojedine državne zajednice“.

Ipak, ostaje činjenica da je „politička karta“ Evrope fundamentalno izmijenjena i da su okončanjem Prvog svjetskog rata nestala neka „viševjekovna carstva“, bez kojih je politički život Evrope bio nezamisliv, pojašnjava Dujmović.

“Ratom su nestala tri velika viševjekovna carstva – Otomansko, Austro-Ugarsko i Rusko, te nešto mlađe Njemačko. Otomansko Carstvo se svelo na Tursku Republiku, sa izvjesnim zakašnjenjem zbog spoljne intervencije. Rusko Carstvo je izgubilo svoju zapadnu teritoriju na kojoj su bile formirane nove države: Finska, Estonija, Letonija, Litvanija i Poljska, a na najvećem njegovom prostoru je formirana nova, prva socijalistička država na svijetu – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.Na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije stvorene su redukovane Austrija i Mađarska, te Čehoslovačka i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“.  

Tim promjenama biće zahvaćen i prostor jugoistočne Evrope koji će u novim političkim konstalacijama prepoznati priliku za sticanje državne i nacionalne samostalnosti i suverenosti. U svijetu koji je nastajao na ruševinama „stare Evrope“ niknut će i Kraljevina SHS/Jugoslavija kao zemlja koja će u svom političkom okrilju objediniti nekoliko balkanskih nacija.

Ruske trupe u Vladivoskovu

„Pravo naroda na samoopredjeljenje“

Ono što je u vrijeme Austro – Ugarske monarhije bilo tumačeno kao kolektivni disidentizam sada će biti proklamovano kao najviši nacionalni princip samoodređenja. Historičar iz Sarajeva Edin Omerčić kaže da će potvrdu takvog novog principa izgradnje političkog svijeta stvaraoci novih država dobit u čuvenom dokumentu američkog predsjednika Woodrowa Wilsona.

„Nakon donošenja poznatih Wilsonovih ‘’Četranaest tačaka’’, među kojima je za naše prostore Jugoistočne Evrope, od ključne važnosti bilo svojevrsno tumačenje ‘’prava naroda na samoodređenje’’, strukture stare Evrope će biti iz temelja narušene. Time su demokracija, načelo nacionalnosti i narodni suverenitet na jedan način sahranile političku moć carstava, te ponudile mogućnost da se na temelju ideje o ujedinjenju južnoslavenskih naroda u jednu državnu zajednicu stvori Jugoslavija“.

Važnu ulogu, objašnjava Omerčić, u stvaranju nove zemlje igrali su i „mladobosanci“ ali svima mora biti jasno da je stvaranje Jugoslavije bio dugotrajan politički proces a „Principov pucanj“ samo jedna od prijelomnih tačaka.

„Ovime naravno ne mislim da su pucnji Gavrila Principa doveli do stvaranja Jugoslavije. Kada to netko tvrdi znači da zanemaruje čitav niz političkih procesa i diplomatskih napora koji su do stvaranja Jugoslavije doveli. Ključna stvar koju moramo istaći kod ovakvih pokušaja jeste to da, i ako su ‘’Mladobosanci’’ bili nadahnuti modernom umjetnošću (kako to tvrdi Ivan Čolović – jezikom kojeg je utjelovio Ivan Meštrović u svojoj transpoziciji folklore), a ne folklorom koji je nastao na Kosovskom mitu, tekstovima guslara I sl., akcije ‘’Mladobosanaca’’ nisu stvaralačke“.

Osmanski 15. korpus na frontu

Ideologija jugoslovenstva

Najvažniji momenat u odluci za formiranjem Jugoslavije bila je želja političkih i intelektualnih elita da na ideji jugoslovenstva stvore novi politički organizam, kaže Dujmović pojašnjavajući kako su mase onih koji su se vraćali sa frontova bile upoznate sa novim političkim i ideološkim konceptima.

„Zajednička u tom momentu, obzirom na evropsku političku konstelaciju, te značajnu prijetnju od socijalnih potresa i ideološkog (boljševičkog) opredjeljenja brojne demobilisane mase koja se vraćala kući i ugroženosti granica jugoslovenskog prostora, u osnovi u prijetnji od moguće rekonstrukcije Monarhije, bila je volja političkih elita tih zemalja da stvore zajedničku državu,  na ideološkoj osnovi jugoslovenstva, nošenoj dotad snagom tankog sloja intelektualnih i kulturnih slojeva“.

Stvaranje Jugoslavije, zaključuje Dujmović, donijelo je mnogo političke koristi njenim osnivačima i narodima koji su dobrovoljnom participacijom stvorili novu državnu zajednicu.

„Stvaranje Kraljevine SHS/Jugoslavije značio je prekid viševjekovne dominacije carstava dalekih centra i stranog jezika, prekid ratovanja za njihove interese, izglednost boljeg pozicioniranja vlastitih interesa u evropskoj zajednici, mogućnost izgradnje modernog društva, mogućnost razvijanja vlastitih kulturnih vrijednosti i identiteta, mogućnost izgradnje jednog optimalnog državnog okvira u kojem bi se modernizacijskim pomacima i tolerancijom mogao nadrasti partikularizam i time prevazići postojeće razlike, postižući evropske civilizacijske vrijednosti i uključiti se ravnopravno u evropsku zajednicu naroda“.

Izvor: Al Jazeera