Studio B – simbol Beograda u kontejneru

Studio B se oduvijek smatrao simbolom Beograda (Getty Images)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Aleksandar Vučić je svoju novinarsku karijeru neslavno završio početkom bosanskog rata na “S kanalu” na Palama. Kažu da je ta neostvarena žurnalistička ambicija od Vučića stvorila ljutog novinarskog neprijatelja – kad god je bio na vlasti, mediji su nestajali na najraznovrsnije načine.

Najpre ih je “brisao” svojeručno kao ministar informisanja u Miloševićevoj vladi. O toj “maestralnoj” epizodi zna se uglavnom sve. E sad, ono što nije mogao da “dotuče” sofisticiranom represijom u radikalskom poimanju “patriotske” slobode medija, nestalo je ili polako nestaje danas, u vreme Vučićeve najveće političke moći “uglednog proevropskog lidera”. S tom razlikom što Vučić sada nonšanlatno može da pokaže obe šake i uzvikne: “Vidi ruke! Čiste su! Nemam ja ništa s tim! To ti je, buraz, čist kapitalizam!”

Vidi ruke! Čiste su! Nemam ja ništa s tim! To ti je, buraz, čist kapitalizam!

To što je Radio B92, neodlikovani prvoborac demokratskih promena u Srbiji, od pre nekoliko meseci, odlukom grčkog vlasnika, preimenovan u Radio Play, jeste, ruku na srce, tipična posledica liberalnog kapitalizma.

Grčka Antena M, vlasnik B92, shvatila je da od tog radija nema nikakve vajde, pa ga je reformisala u stanicu koja se sluša po frizerskim salonima, jer je novi koncept pravljen po sistemu: hitovi dok ne pocrkamo od hitova. I može da je pravi svaki “uduvani” srednjoškolac koji ume da naređa pesme prethodno skinute sa torrenta u svoj Windows media player. Ta stanica, naime, “pušta” samo muziku – ljudski glas, posebno ljudski glas, koji čita sveže vesti iz politike, ono što je bio zaštitni znak tog radija, niko na toj frekvenciji nije čuo još od avgusta.

Ali, to je bio samo početak.

Heroj nacije

Pre neki dan slavni košarkaš Žarko Paspalj postao je heroj nacije, iako odavno ne igra basket, jer je otkriveno da je iz nekog kontejnera u beogradskom predgrađu Borča “spasao” 1.500 ploča koje su novi vlasnici tek privatizovane Radio-televizije Studio B bacili u đubre. Paspalj, naravno, nije postao prosjak koji kopa po kontejnerima. Naprosto, dobio je “dojavu” da neko iz magacina Studija B ploče ubacuje u kontejnere, pa mu je, kao duševnom čoveku, bilo žao te je otišao na lice mesta i u gepek automobila natovario sve što se spasti može.

Dobro, reći će neko, ploče danas ionako niko ne sluša, novim generacijama to čudo liči na neki ne baš aerodinamični frizbi, ali je suština bila u poruci: sve je izgledalo k'o kada bi neko ušao u arheološko nalazište i pobacao praistorijska dleta, kao i ostali alat, jer danas postoje brusilice, a tu zastarelu tehnologiju niko živ ne koristi.

Žarko Paspalj je iz nekog kontejnera ‘spasao’ 1.500 ploča koje su novi vlasnici Studija B bacili u đubre.

Studio B se, naime, oduvek smatrao simbolom Beograda, poput statue Pobednika ili Kalemegdana, čuvarom “beogradskog duha”, a u pojedinim periodima i fenjerom u političkim mrklim mrakovima, kakvih je ovde bilo na pretek. Zato je Paspaljeva atipična akcija umalo srušila Facebook i Twitter zbog prezagušenosti porukama razbesnelih poštovalaca kultne beogradske radio i TV stanice, koji su se pitali: zar nije ta arhiva mogla da završi u nekom muzeju, možda kod kolekcionara, svakako na nekom lepšem mestu, koje nije najkraći put za deponiju smeća?

Ploče u kontejneru na periferiji Beograda, čini se, samo su početak kraja radio i TV stanice za koju su u njenoj istoriji radili Duško Radović, Đoko Vještica, Zoran Modli, Tanja Petrović, Bojana Lekić, Olja Bećković, Saša Timofejev, Marko Janković, Petar Janjatović, Zoran Kesić i ko zna koliko još onih koji su deo medijske reprezentacije ovog dela Balkanskog poluostrva.

Ne samo to: Studio B je bio dobar deo jugoslovenske rokenrol istorije, čiji su delići postali plen u rukama sakupljača sekundarnih sirovina. Među koje je nekim čudom zalutao Paspalj.

Izlazak države iz državnih medija

“Kad bih bio Studio B, slao bih samo dobre vibracije”, pevao je Jura Stublić na albumu grupe “Film” Zemlja sreće, nekoliko godina pre no što je počeo raspad Jugoslavije. Dve i po decenije posle Jugoslavije, izgleda, počeo je i raspad Studija B.

Za razliku od RTV B92, koja je privatizovana još za vakta Borisa Tadića kao akcionarsko društvo, Studio B, medijska kuća čiji je osnivač bio Grad Beograd, otišla je na privatizicionoj aukciji za malo više od pola miliona evra, kao deo evropskog projekta izlaska države iz državnih medija. Mada srpska vlast toliko voli medije da najviše priželjkuje da se mediji povuku iz države i odu negde daleko, ako je to ikako moguće.

Zaposleni u Studiju B jedno vreme su vodili akciju protiv privatizacije, s pravom smatrajući tu stanicu delom kulturne baštine, a nijedna država, logično, ne privatizuje spomenike kulture. Osobito spomenike kulture, rokenrola i informisanja.

‘Vučićevci’ su tu stanicu praktično dotukli ‘burazerskim’ pristupom izveštavanju.

Akcija protiv privatizacije, zanimljivo, utihnula je čim je u Beogradu na vlast pretprošle godine došla Vučićeva Srpska napredna stranka, koja je na čelo te stanice postavila jednu tipično komesarsku upravu, sastavljenu od beznačajnih i bezličnih ljudi iz medijske branše. Njihova je jedina preporuka za vođenje takve medijske kuće bila bespogovorna poslušnost vlastima, pa je godinu i po dana unazad Studio B više ličio na Vučićev propagandni servis, nego na “nezavisnu radio-televiziju”, što joj je jedno vreme bio zvaničan naziv.

Svaka vlast u Beogradu, istina, koristila je Studio B za svoje samoreklamerske potrebe, ali nijedna to nije radila tako očigledno kao naprednjačka. “Vučićevci” su tu stanicu praktično dotukli “burazerskim” pristupom izveštavanju, tako da, kada je konačno izistinski privatizovan, nikome nije bilo mnogo žao što simbol Beograda kupuje privatnik.

Odlazak doajena

Međutim, Studio B se ni posle privatizacije nije promenio , i dalje je to stanica koja direktno prenosi Vučićeve konferencije za štampu, a informativni program bazira na vestima tipa: “šta su gradonačelnik Beograda i premijer Srbije tog dana radili iz minuta u minut, od ustajanja iz kreveta do večere”. I svi veruju kako ta privatizacija ima u sebi političku zaleđinu.

Medijska čaršija je pominjala kako iza privatizacije stanice, koju prati dva miliona žitelja Beograda, dakle impresivan “komad” biračkog tela, stoji lično premijerov brat. Zvanični podaci su drugačiji: Studio B je pazarila Kompanija Maksim medija, dugogodišnji vlasnik više zabavnih radio-stanica.

Studio B prati dva miliona žitelja Beograda, dakle impresivan ‘komad’ biračkog tela.

Neki doajeni radijskog programa samo dan posle “slučaja kontejner” već najavljuju odlazak iz te kuće i potragu za drugim poslom, pa se čini da su one ploče u smeću bile simbolički početak nekakvog potpuno drugačijeg Studija B, koji verovatno, uz one ploče, takođe čeka neko đubrište. Makar se zvalo – đubrište istorije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera