Strukture iz Srbije umiješane su u zbivanja u Crnoj Gori

Reakcija crnogorskog opozicijskog Demokratskog fronta i Srpske pravoslavne crkve na usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti iznenadila je samo one koji ne poznaju način na koji djeluju relikti politika vođenih 90-ih godina 20. stoljeća.

Iako je dugo u novinarstvu, intelektualac i publicist iz Crne Gore Darko Šuković ostao je pomalo zapanjen količinom ponovljenog bijesa i spremnošću da se nasiljem, i na ulici, rješavaju komplicirana i složena društvena i politička pitanja.

Unatoč tome što su prijetnje Andrije Mandića izrečene u Skupštini Crne Gore u noći kad je zakon donošen djelovale strašno, Šuković smirujuće kaže da ta zloglasna obećanja vjerovatno nikad neće biti ostvarena.

U razgovoru za Al Jazeeru govorio je o historijatu odnosa države Crne Gore i SPC-a i načinu na koji “srpska politika” ostvaruje interes u toj vjerskoj instituciji.

• Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je uoči Nove godine usvojio crnogorski parlament, izazvao je burne reakcije, koje su išle čak i tako daleko da su zastupnici DF-a, koji su napravili nered u skupštinskoj sali, prijetili da će Crna Gora nestati. Koliko su ozbiljne te javno izrečene prijetnje i može li DF na tom nacionalno-vjerskom sentimentu mobilizirati mase za rušenje državne vlasti?

DF nema snagu da ugrozi stabilnost Crne Gore. Čini mi se da anticrnogorskom retorikom i antisistemskim ponašanjem, kakve u Crnoj Gori ne pamtimo, taj politički savez najefikasnije urušava sebe, svodeći se na politički i civilizacijski izbor ovdašnjih velikosrpskih šovinista. Njihov je ekstremizam, pritom, uglavnom bio providno estradan, pa i zbog toga nije uspio da mobiliše iole bitan broj sljedbenika. Pozive DF-a na radikalne poteze odbijaju da prihvate eparhije SPC-a u Crnoj Gori, pogotovo otkad je Andrija Mandić na beogradskim televizijama (sa kojih se on i drugi lider DF-a Milan Knežević danima ne skidaju) izjavio da cilj protesta više nije povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti nego formiranje prijelazne vlade… čitaj: smjena vlasti na ulici. Reklo bi se da je, nakon toga, elemenat DF-a u protestnim litijama marginalizovan.

• Može li se dogoditi da to stanje kontrapunktiranosti preraste u neki ozbiljniji, možda čak i oružani sukob, kojim je gotovo otvoreno prijetio Mandić u skupštinskoj sali?

Iskreno se nadam da ne može. Riječi Andrije Mandića posljednjih dana djeluju kao da su izgubile gospodara. Žao mi je zbog toga, nije mu se to ranije dešavalo ni u najnapetijim situacijama. Svako, na kraju, može da izazove incident, ali se najveći gubitnik unaprijed zna: to bi bio onaj ko pokuša da nasiljem ostvari cilj. Podsjetiću da su nakon višednevne ratničke retorike i primitivnog ispada u parlamentu poslanici DF-a, praćeni skupštinskim obezbjeđenjem, poslušno otišli u pritvor. Slavni crnogorski pametar Sula Radov rekao je: “Đe puno huči plitko je.” Mislim da DF samo puno huči.

• Mnogi politički analitičari u “dešavanju naroda” prepoznaju staru matricu djelovanja, pa se kao sasvim logično pitanje nameće ono o ulozi Srbije i srpskih državno-vojno-sigurnosnih struktura u događanjima u Crnoj Gori.

Ne volim da govorim bez dokaza niti da analiziram ono što ne znam pouzdano. A ne znam pouzdano da li su srpske vojno-bezbjednosne strukture umiješane u crnogorska dešavanja. No, srpska politička elita, vlast i opozicija, beogradski mediji i, ‘ajmo reći, intelektualci jesu do grla. Pogledajte samo šta pričaju i pišu! Od Vučića preko Dačića i Vulina do Boška Obradovića, Sergeja Trifunovića i Vesne Pešić! Pogledajte naslovnice beogradskih tabloida, jutarnje programe, informativne emisije i Hit-tvit Pinka, Marićevu Ćirilicu… ma, zapravo, kompletnu medijsku scenu, liše, valjda, dnevnika Danas. Treba li da citiram salonske i guslarske fašiste, od Čedomira Antića i Aleksandra Rankovića do Matije Bećkovića i Miodraga Davidovića? Nema tu šta da se analizira, svi imaju jedan cilj: da nahuškaju pristalice SPC-a, odnosno crnogorske Srbe protiv Crne Gore. I to rade potpuno otvoreno. To huškanje, drsko manipulantski, predstavljaju kao moralni čin podrške “svom narodu” da odbrani “srpske svetinje”! Sve se, bajagi, ne miješaju u unutrašnje stvari Crne Gore, a avionom Vlade Srbije voze Mandića i Kneževića, prvostepeno osuđene na po pet godina zatvora za “terorizam u pokušaju” na dan izbora 2016. No, svaka analogija sa AB revolucijom je promašena jer tadašnja SR Crna Gora i današnja suverena država, članica NATO-a, nijesu za poređenje.

• Koliko srbijanske državne i političke strukture, po Vašem mišljenju, imaju utjecaja na vrh SPC-a i podržavaju li demonstracije na koje sveštenstvo poziva vjernike posljednjih dana?

Tu je priča malo komplikovanija. Vučić je u apsolutnom saglasju sa patrijarhom Irinejem. Pritom valja znati da poglavar SPC-a odavno nije kapac za velike odluke i pregnuća, previše je star i bolestan i notorno je da na njega snažno utiče episkop bački Irinej Bulović. Sjetite se, nedavno je patrijarh Irinej odlikovao Vučića. Istovremeno, predsjednik Srbije na ratnoj je nozi sa Amfilohijem, i dalje ključnim igračem srpske crkve u Crnoj Gori, ali i predvodnikom nezadovoljne grupe uticajnih episkopa (Grigorije, Maksim…). Sjetite se i koliko je Amfilohije protestovao zbog ordena Vučiću. E, sad, važno je znati da osnov tog konflikta nije Crna Gora nego Kosovo. Amfilohije je zakleti protivnik priznanja Kosova i često poganim jezikom kritikuje Vučića, uvjeren da će on prodati “kolijevku srpstva”.

Da nije Kosova, o Crnoj Gori bi se kompletan vrh SPC-a i države Srbije dogovorili za tren. Sasvim direktno da odgovorim i na drugi dio pitanja: kad je Amfilohije pozvao DF da ne protestuje protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti i bojkotuje diskusiju u parlamentu, dan uoči razmatranja i usvajanja Zakona, Irinej je u Beogradu primio Mandića i Kneževića, “prekomandovao” Amfilohijevu riječ i pozvao na proteste u Skupštini i na svakom drugom mjestu. Divljanje u sali parlamenta, kamenovanje policajaca, zaprečavanje saobraćajnica balvanima teško je ne povezati sa tom “sugestijom” iz Beograda. No, najbliži sam stavu da je između Amfilohija, na jednoj strani, i Vučića i Irineja, na drugoj, razlika samo u taktici. Cilj im je isti jer SPC je crkva države Srbije i jedina je preživjela tekovina 1918. Beograd je zato žilavo brani, a Podgorica zna da će u SPC-u uvijek imati protivnika svim strateškim državnim politikama.

• Kad je riječ o djelovanju SPC-a, nije mali broj onih koji smatraju da je to institucija koja još aktivno radi na ostvarivanju političke ideje “Velike Srbije”. Koliko je ta konstatacija tačna?

Stoprocentno! SPC se vjerom pravoslavnom bavi sa pet odsto vremena i energije, a ostatak troši na propagandu srpstva, anatemisanje crnogorstva, prozapadnog državnog kursa, NATO-a… SPC je vodenički točak o vratu crnogorske države i društva. Amfilohije je, zapravo, lider najjače opozicione strukture, čiji je program povratak u doba Nemanjića, obnova srednjovjekovne srpske države i prizivanje čuda koje bi, kroz vremensku mašinu, doturilo vojsci “cara” Lazara ruske rakete, pa da potamane Muratovu vojsku i naprave “Srbiju do Tokija”.

U tom miksu velikodržavnih halucinacija, panslavizma i svetosavlja, kao svojevrsnog pravoslavnog fundamentalizma, neko zrnce racionalnosti je opstalo, pa Amfilohije u ovoj fazi pokušava da Crnoj Gori nametne srpski identitet. Neko ko će ga naslijediti (upravo je danas proslavio 82. rođendan) imao bi relativno lak posao da “srpsku” Crnu Goru priključi Srbiji i Republici Srpskoj. Ako je tu kraj spiska “srpskih zemalja”, odnosno “Velike Srbije” u datim okolnostima? Naravno, ne treba zaboraviti da SPC na teritoriji Crne Gore ima četiri eparhije, a dvije (Zahumsko-hercegovačka i Mileševska) “ulaze” u teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno Srbije! Čini se da nema potrebe mudrima nabrajati poruke što ih takvim ustrojstvom šalje beogradska patrijaršija.

• SPC je zabrinut da bi mogao izgubiti kontrolu nad sakralnim objektima u Crnoj Gori, pa čak i nad manastirom na Ostrogu i taj narativ koristi kao simbolički motiv za mobilizaciju vjernika. Pokazuje li SPC time da još nije izašao iz sfere direktnog političkog miješanja u “svjetovne stvari”?

SPC ima pravo, po slovu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, da pokaže na čemu temelji pravo na Ostrog i druge manastire i crkve. Ako imaju dokaze, ostaće njihovi. I? U čemu je problem sa Zakonom? Problem je što oni te dokaze nemaju niti ih mogu imati. To znaju i otud tolika buka i bijes na državu i Zakon. SPC će izgubiti vlasništvo nad manastirom Ostrog, ali niko neće braniti sveštenicima i vjernicima SPC-a da taj pravoslavni hram koriste za svoje obrede, kao i dosad. U odnosu na “dosad” novo je što će taj neprocjenjivo vrijedni dio crnogorskog istorijskog naslijeđa i identiteta biti u vlasništvu države, što će ogromni prihodi manastira biti državno kontrolisani, a i što neće moći kako se kome ćefne da iznosi mošti sv. Vasilija… Znate, nema jačeg argumenta u prilog Zakona o slobodi vjeroispovijesti od zloupotrebe mošti i kulta sv. Vasilija Ostroškog, kakvu smo vidjeli nedavno u Nikšiću! Možda čitaocima Al Jazeere ne znači mnogo “devet krvavih ostroških dana”, ali taj događaj Crnogorci nose u DNK.

Volio bih da pročitate kako se baš u ove dane 1853. desio jedan od najuzvišenijih primjera crnogorskog junaštva: veliki vojvoda Mirko Petrović i 20-ak Crnogoraca uspjeli su da, kao na Termopilima, kod Ostroga zaustave silnu vojsku Omer-paše Latasa, probiju se iz obruča i odnesu mošti sveca na Cetinje. Kasnije su vraćene pod Ostrog i do dolaska Amfilohija Radovića, mog saplemenika Moračanina, nijesu iznošene iz manastira da bi ljetos Atanasije Jevtić, iz Šapca, prijetio Crnogorcima da će mošti sv. Vasilija Ostroškoga odnijeti u Hercegovinu jer država Crna Gora, bajagi, ne poštuje SPC! Možete misliti kakvu upalu mozga ima čovjek! Ova digresija u istoriju, zapravo, motivisana je mojom potrebom da shvatite kako bezočno SPC manipuliše neznanjem i osjećanjima, ne samo vjernika. Kult sv. Vasilija daleko je širi od korpusa pravoslavnih vjernika.

Srpska pravoslavna crkva, a rekao sam već da je ona u Crnoj Gori vodeća opoziciona struktura, izigrava zaštitnika Ostroga i pokušava da mobiliše ljude na otpor “bezbožnoj vlasti”, a, zapravo, crnogorskoj državi. I, sad, samo primjer sv. Vasilija i manastira Ostrog generalizujte na Crnu Goru i približno 650 crkvenih objekata koje je Srpska pravoslavna crkva bespravno prisvojila. A, opet direktno da odgovorim, SPC u Crnoj Gori ne da nema namjeru da odustane od bavljenja politikom nego bi Amfilohije lakše podnio da ga odlučite od crkve nego od politike.

• Pitanje koje je u centru spora jest ono o statusu imovine SPC-a u Crnoj Gori. Možete li nam objasniti na koji je način SPC “zagospodario” crkvenom imovinom u Crnoj Gori i kada se to dogodilo?

Desilo se u dva koraka. Prvi se zbio nakon tzv. Podgoričke skupštine. Vjerujem da brojni čitaoci Al Jazeere to ne znaju, pa ću kratko objasniti ključno. Prvi svjetski rat je završen, praktično cijelu Crnu Goru oslobodili su crnogorski komiti, ali u oslobođenu državu ulaze Jadranske trupe, dominantno sastavljene od srpskih vojnika. Vlada Srbije formira Inicijativni odbor (četiri člana, trojica državljani Srbije), koji, uz kompletnu logistiku Beograda, priprema tzv. Podgoričku skupštinu. Pod stražom bajoneta srpske vojske 26. novembra 1918. taj “demokratski” parlament izglasava da Crna Gora kao dio Srbije(!) uđe u Kraljevinu SHS, da se detronizira crnogorska dinastija Petrović-Njegoš i zabrani povratak kralju Nikoli u zemlju.

Kao dio brisanja Crne Gore sa svjetske mape, biva ukinuta, ukazom kralja Aleksandra od 17. juna 1920, i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva (u kojoj je, kakva ironija, on kršten). Šta je ovdje bitno? Postoje hiljade prvorazrednih istorijskih izvora da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna. Takvom je definiše Ustav CPC-a i Ustav Knjaževine Crne Gore. Džaba, Srpska pravoslavna crkva to negira jer bi, u suprotnom, prihvatila za nju neprihvatljivo: da SPC u Crnoj Gori ne postoji prije 1918, da priča gluposti svako ko tvrdi da je SPC stvorio državu Crnu Goru, i, konačno, da je ogromna većina crkava i manastira (izuzetak je manastir Morača i još jedna-dvije crkve sagrađene u doba kad su Nemanjići vladali Zetom) bila i da će opet biti vlasništvo države Crne Gore jer, u Knjaževini / Kraljevini Crnoj Gori država je bila vlasnik, a Crnogorska crkva korisnik te imovine.

Drugi korak desio se krajem 90-ih godina prošlog i početkom ovog vijeka, kad je, pod još nerazjašnjenim okolnostima, u opštinskim katastrima SPC prepisao na sebe ogroman broj crkava i manastira, među njima i Ostrog. Začudo, Cetinjski manastir, u kojem stoluje mitropolit Amfilohije Radović, ostao je vlasništvo Prijestonice. Predsjednik Đukanović nedavno je izjavio da će odgovarati pred zakonom svi koji su učestvovali u nezakonitom knjiženju crnogorske imovine na SPC. U Opštem imovinskom zakoniku za Crnu Goru iz 1888. njegov autor Valtazar Bogišić zapisao je: “Što se grbo rodi vrijeme ga ne ispravi.” Iz neprava, dakle, ne može nastati pravo. Oteto i prijevarno uknjiženo ne može ostati vlasništvo otimača i prevaranta. A, uz sve, “sitnica” da Mitropolija crnogorsko-primorska (i ostale tri eparhije) nije registrovana u Crnoj Gori, tako da je prav(n)i vlasnik svih crnogorskih pravoslavnih manastira i crkava Beogradska patrijaršija! E, to ne možete čuti iz usta zaštitnika “srpskih svetinja”.

• Mnoge zbunjuje pomalo nejasan i neodređen stav crnogorskih vlasti prema otvorenom izražavanju nezadovoljstva SPC-a na ulicama Crne Gore. S druge strane, bolji poznavaoci crnogorskih društveno-političkih prilika uvjereni su da će se Crna Gora uspjeti izboriti s tim problemom zahvaljujući političkom iskustvu i tehno-upravljačkim sposobnostima predsjednika Mila Đukanovića. No, po Vašem mišljenju, jesu li Đukanović i crnogorska vlast bili iznenađeni ovolikim ponavljanjem nasilja?

Nasilje čiji su akteri i inspiratori političari i crkveni velikodostojnici u Crnoj Gori je rijetkost i nekako mi se čini logičnim da svakog iznenadi kad se desi. No, gledali smo to noć-dvije, sada ljudi šetaju regularno, bez ozbiljnijih incidenata i to nikome ne smeta. Možda bi doček tzv. srpske nove godine mogao da bude nešto napetiji, nadam se da neće. Dosad, država je pokazala uzdržanost i to se isplatilo. Znate, Crna Gora je višestranačka demokratija i u njoj se na vlast ne dolazi kletvama, anatemama i kamenovanjem policajaca. Takvim ponašanjem postiže se upravo suprotno: revolt i mobilizacija građana koji vole Crnu Goru i koji nemaju rezervnu domovinu. Nemojte sumnjati da su oni ogromna većina u Crnoj Gori.

• Koliko crnogorska vlast računa na pomoć NATO-a u nekom hipotetičkom širenju nemira i nastavku sukoba sa SPC-om i politikom DF-a?

Prilično sam siguran da članstvo Crne Gore u NATO-u ima preventivno djejstvo. Svjedoče to i neke izjave srpskih zvaničnika što smo ih čuli prethodnih dana. Ja znam da neke svježe slike podsjećaju na one iz 90-ih. Ali, ako je neko toliko lud da pokuša da otcjepljuje djelove Crne Gore, mora računati na poraz i zatvor. Ne vjerujem u to, a pogotovo ne u mogućnost da se neko sa strane umiješa na način koji bi, po automatizmu, aktivirao član 5 Statuta Alijanse.

• Je li usvajanje Zakona put u potpunoj obnovi autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve?

Važan korak bi mogao da bude. Važniji je, u ovom trenutku, za ljudsko pravo vjernika Crnogorca. Više neki drski pop u Bečićima neće moći da istjera iz crkve par koji želi crkveno vjenčanje zato što nose crnogorsku zastavu. Zamislite: usred Crne Gore ne možeš da u crkvu uneseš crnogorsku državnu zastavu!? A zastave Rusije i Srbije možeš. E, pa, dosta je bilo toga. A dosta je i posla, u Crnoj Gori i na Fanaru, do obnove autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Izvor: Al Jazeera