Stratfor: SAD ne može zaštiti tankere od iranskih napada

Američki institut za strateška predviđanja Stratfor procjenjuje da američki plan za zaštitu naftnih tankera u Zaljevu neće spriječiti Iran da pokrene napade, navodeći niz razloga, prije svega neuspjeh Washingtona da riješi problem koji potiče djelovanje Irana.

Kao odgovor na posljednje napetosti s Iranom, koji je optužen za nedavne napade na naftne tankere, Sjedinjene Američke Države pokrenule su inicijativu za osiguranje prometa naftnim tankerima u tom području, istovremeno osiguravajući bolju vidljivost.

Inicijativa, koja je nazvana kao program “Sentinel” (stražar), podrazumijeva raspoređivanje dodatnih ratnih brodova i aviona za pomorske patrole, kao i postavljanje kamera i drugih uređaja za nadzor plovila koja prevoze naftu i koriste zaljevski koridor.

Kako bi se smanjio pritisak na američke resurse, Bijela kuća pokušava pridobiti podršku regionalnih i međunarodnih saveznika, koji također strahuju da će im iranski napadi ugroziti zalihe nafte.

Reaganova operacija ‘Earnest Will’

Međutim, sankcije koje je Washington uveo Iranu prošle godine dovele su do otuđivanja čak i najbližih američkih partnera.

Čak i ako Sjedinjene Američke Države uspješno uspostave takvu koaliciju protiv Irana, to još uvijek neće biti dovoljno za ublažavanje rizika od budućih napada na tankere, niti će smanjiti prijetnje svjetskim energetskim tokovima, saopćio je centar Stratfor.

Ovo nije prvi put da se Sjedinjene Američke Države i Iran sučeljavaju u Zaljevu oko pitanja osiguravanja tankerskog prometa kroz regiju.

Slične tenzije između dvije zemlje izbile su tokom Iransko-iračkog rata 80-ih godina prošlog vijeka, kada su Teheran i Bagdad uzajamno napadali naftne tankere, što je navelo Washington da reagira zbog prijetnji vlastitom uvozu nafte iz regije.

Godine 1987. je administracija tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana pokrenula operaciju “Earnest Will” (Iskrena namjera).

Washington je tada rasporedio desetke ratnih brodova i patrolnih aviona u Zaljevu.

Međutim, bez obzira na njenu impresivnu veličinu, operacija nije uspjela odvratiti Iran od napada na iračke tankere i američke saveznike u regiji upotrebom morskih  mina, jurišnih čamaca i krstarećih protubrodskih raketa. To je, na kraju, dovelo do niza sukoba između američkih i iranskih snaga, koji su kulminirali operacijom “Bogomoljka” 1988. godine i završetkom Iransko-iračkog rata ubrzo nakon toga.

Previše potencijalnih energetskih ciljeva

Stratfor navodi da, prilikom mjerenja efikasnosti i rizika programa “Sentinel”, postoji nekoliko važnih lekcija koje se mogu izvući iz programa “Earnest Will”.

Kao prvo, ovaj program – čak i ako bude uspješno uspostavljen – nikako ne garantira da će Iran okončati ili smanjiti svoje napade na naftne tankere koji prolaze kroz Zaljev.

To je danas možda još jasnije, jer postoji previše potencijalnih energetskih ciljeva u regiji, a premalo snaga da sve to zaštite.

Drugo, motivacija za iranske napade u 1980-im bila je povezana s dubljom krizom, posebno za Iračko-iranski rat.

Najnoviji napadi na tankere vjerovatno ukazuju na dublju slabost u Iranu, koja je nesumnjivo potaknuta teškim ekonomskim sankcijama koje je Washington nametnuo toj zemlji prošle godine.

S obzirom na to da Teheran neće mnogo izgubiti, ozbiljne finansijske nevolje vjerovatno su učinile vladu spremnijom na provođenje rizičnih operacija.

Osim tih sličnosti, jednako je važno razumjeti šta se promijenilo od tada do danas, a jedan od najznačajnijih faktora jesu promjene u uvozu nafte, do kojih je došlo u proteklih 40 godina.

Američki partneri veoma oprezni

U vrijeme Iračko-iranskog rata evropske zemlje i SAD bili su među najvećim kupcima nafte iz Zaljeva.

Međutim, zemlje Indo-pacifičke regije, uključujući ključne partnere SAD-a, poput Indije i Južne Koreje, pa sve do američkog suparnika Kine, postali su najveći uvoznici nafte.

Također, administracija Donalda Trumpa ima drugačiji pristup prijetnjama nacionalnoj sigurnosti.

Za razliku od ratobornijeg Reagana, Trump daje prioritet naporima za smanjivanje sveukupnih sigurnosnih obaveza Sjedinjenih Američkih Država u inostranstvu.

Kao rezultat toga, Bijela kuća vrši pritisak na svoje saveznike u Zaljevu, ali i na druge velike uvoznike nafte u regiji, kao što su Japan, Južna Koreja, Indija i, u nešto manjoj mjeri, na evropske države, kako bi uzele značajnije učešće u  programu “Sentinel”.

“Međutim, bez obzira na oslanjanje tih država na naftu iz regije, mnogi saveznici i partneri Washingtona i dalje su veoma oprezni po pitanju američkih motivacija. To nepovjerenje u velikoj mjeri proizlazi iz Trumpovog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom iz 2015. godine”, navodi Stratfor.

Također, mnogi saveznici SAD-a strahuju da će jačanje vojnog prisustva u Zaljevu samo povećati rizik od potencijalnog sukoba između Teherana i Washingtona.

Teheran motiviran da nastavi s odmazdom

Čak su i Ujedinjeni Arapski Emirati – koji se tradicionalno protive iranskom ponašanju u regiji – oklijevali javno uperiti prst u Teheran zbog nedavnih napada na tankere, strahujući od potencijalno razornih posljedica rata na ekonomiju i stabilnost te države, imajući u vidu geografsku blizinu između Irana i UAE-a.

Stratfor ističe da srž problema nije veličina programa “Sentinel”, nego činjenica da su takve inicijative usmjerene samo na rješavanje simptoma, a ne uzroke “iranske agresije”.

Bilo da se to dešava u Zaljevu ili negdje drugo na Bliskom istoku, Teheran je očigledno motiviran da nastavi s odmazdom protiv onoga što vidi kao napore Washingtona da promijeni ili oslabi režim u ovoj zemlji.

Sve dok Washington nastavi povećavati pritisak na Teheran svojim sankcijama, povećavat će se i rizik od toga da napetosti između dvije zemlje eskaliraju u izravni sukob, koji bi nesumnjivo imao mnogo razorniji utjecaj na zaljevsku regiju, zaključuje američki centar za strateške studije.

Izvor: Agencije