Strategija Srbije: Recikliranje memoranduma i pretenzija na BiH

Fotografija Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića iz 1993. godine (EPA)

Sa istoka ništa novo. Prijedlog Strategije odbrane Srbije koji se ovih dana našao pred poslanicima srbijanskog parlamenta nije donio suštinski otklon u politici Beograda prema susjednim republikama, najmanje od Memoranduma SANU 1986. godine pa do danas. Ukratko – pred usvajanjem u Skupštini Srbije je novi dokument koji se ponovo bavi statusom dijelova Bosne i Hercegovine i ozvaničavanjem patronata nad bosanskim Srbima te se pokušavaju inaugurirati navodne ingerencije Srbije prema BiH, koje ona ne može imati. Šta je sve sporno?

Miješanje u unutarnje stvari BiH

Ono što je najspornije jeste odredba o posebnom interesu Srbije u domenu odbrane koja kaže: „Očuvanje Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu sa Dejtonskim sporazumom i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu od posebnog je značaja za bezbednost i odbranu Republike Srbije. Republika Srbija kao jedan od garanta Dejtonskog sporazuma nastaviće da unapređuje specijalne paralelne odnose sa Republikom Srpskom, uz uvažavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.“ (str. 13)

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pravni osnov za ovakav stav je ustvari obična mantra da  je „Srbija garant Dejtonskog sporazuma,“ što uopće nije tačno. SRJ je bila jedna od potpisnica, kao učesnica međunarodnog ratnog konflikta, čime je preuzela obavezu poštivanja suvereniteta BiH. Ali, već činjenicom da državnom strategijom sebi propisuje zadatak djelovanja prema RS, entitetu u BiH, Srbija krši suverenitet jer se radi o – miješanju u unutrašnje stvari druge države. Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin pri tome naglašava da se ne radi samo o odbrambenom interesu Srbije.

“Nikada, kao u dokumentu koji je pred vama, nije rečeno da su Republika Srpska i njeno očuvanje prioritet naše vanjske politike. Država Srbija na ovaj način veoma jasno kaže šta je nacionalni interes i šta se mora braniti,” kaže Vulin u Skupštini. Iako su Vulinove izjave često diskutabilne, ova upravo dodatno pojašnjava bezlične fraze dokumenta. Naime, bavljenjem Republikom Srpskom i Srbima u njoj reafirmira se „briga o Srbima ma gde oni da žive“, a to već neodoljivo podsjeća na ključne dijelove Memoranduma SANU iz 1986. godine koji su kao okvir za velikosrpski projekat kreirali Dobrica Ćosić i akademici u Beogradu.

Temelji u Memorandumu SANU

Podsjetimo, u tom svojevrsnom vodiču za tragičan raspad SFRJ i enormno uništavanje i zločine devedesetih stajalo je u tački 10: „Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo.“

Upravo u ovom stavu „…bez obzira u kojoj se republici ili pokrajini nalazio…“ tada se preko promoviranja prava na nacionalni integritet, te 1986. lansiralo „pravo“ uticaja Beograda na Srbe izvan Srbije.. Danas, 2019. godine ponovo imamo isti, ali parafrazirani stav „očuvanje RS i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu od posebnog je značaja za Srbiju“!

Podudarnost i istovjetnost značenja su evidentni. Ni 1986. godine se prvim Memorandumom nije osporavao suverenitet jugoslovenskih republika. Ali, znamo da je sva politika Srbije devedesetih bila zasnovana na manipuliranju položajem Srba izvan Srbije i njihovom paradržavnom organiziranju. Dejtonskim sporazumom i „specijalnim vezama“ taj je uticaj Srbije u BiH čak i institucionaliziran, a pored svega toga Beograd sada i vlastitom odbrambenom strategijom, kao nekad Memorandumom, pokušava dodatno legitimizirati svoje pretenzije spram BiH!

U vezi s tim politički lideri probosanske orjentacije moraju poduzeti mnogo konkretnije mjere nego što su pravno zaklanjanje za dejtonski suverenitet BiH (i 1992. BiH je bila suverena) ili populističko „pucanje poprstima“ i isprazne prijetnje NATO trupama na Drini. Državnički i lični kapacitet mora se ovaj put demontrirati mnogo konkretnijim političkim i diplomatskim potezima prema uticajnim i dokazanim prijateljima ove zemlje koji nemaju dilemu oko suvereniteta BiH, niti iluzija o aktuelnosti pretenzija Srbije prema susjedima. Ne samo prema BiH, previranja u Crnoj Gori to najbolje pokazuju.

Opasne aluzije na Sandžak

Analitičarima je promakla jedna odredba iz Strategije gdje se opravdava intenzivno naoružavanje Vojske Srbije u posljednje vrijeme, iako realno nije vidljiva nikakva vojna prijetnja prema Srbiji. Na strani 6 dokumenta kao razlog svega što slijedi kaže se: „Oružana agresija na Republiku Srbiju u narednom periodu ne može se isključiti.“

Ili, što bi Slobodan Milošević na Gazimestanu rekao: „A ni oružane bitke nisu isključene!“

O čijoj bi se agresiji moglo raditi objašnjava se na istoj strani u odjeljku Separatističke težnje gdje se osim lamentiranja o opasnosti od kosovskih separatista navodi da su takve težnje „… izražene su na jugu Srbije, sa posebnim intenzitetom ispoljavanja u aktivnostima lokalnih političkih, verskih i kulturnih subjekata, koji neargumentovanim dimenzioniranjem problema manjinskih i ljudskih prava u Republici Srbiji podstiču separatističke težnje.“

Iako se to izričajem ne navodi, iz konteksta izvire opasna aluzija na Sandžak, gdje već decenijama bošnjačko stanovništvo preko lokalnih, političkih i  nacionalnih institucija i udruženja nastoji izboriti nacionalna prava i ravnopravnost, a što srbijanske vlasti svih nivoa također decenijama opstruiraju.

Citirana formulacija iz Strategije njihovu borbu za manjinska i ljudska prava sada kriminalizira kvalificirajući je kao – separatizam. U bliskoj historiji, tj.  osamdesetih godina u SFRJ, kada su kosovski Albanci tražili da im se vrate uskraćena prava i prestane državna represija republičkih srbijanskih organa, također su bili optuženi za kontrarevoluciju i separatizam. Stoga, zvanično kvalificiranje političkih i kulturnih aktivnosti kao separatizam iskustveno se u Srbiji može tumačiti kao zlokobno pripremanje pravnog alibija za vojno-policijsko suprotstavljanje političkoj borbi bilo koje manjine.

Na kursu Memoranduma 2

Neovisno od Strategije odbrane Srbije (ali i u vezi s njom) ponovo treba podsjetiti na dokument iz 2011. godine – Memorandum 2. Kao i prvi iz 1986. godine i ovaj drugi je nastao iz glave prvenstveno Dobrice Ćosića i nekoliko koautora iz SANU bosanskog porijekla. Kreiran je kao nezvanični dokument za internu upotrebu u Vladi Srbije i služi kao vodič političarima iz Srbije i RS za ponašanje prema institucijama BiH. Dezavuiranje i unutrašnja destrukcija državnih organa preko kadrova iz RS, preferiranje interesa Srbije u bilateralnim odnosima, razvoj specijalnih veza sa entitetom, a zanemarivanje međudržavnih odnosa itd. osnovne su upute tog dokumenta što smo u praksi vidjeli bezbroj puta.

Jedno od uputstava iz glasi: „Neophodno je RS i Srbiju uvezivati infrastrukturno i ekonomski a posebno čvrstu saradnju treba ostvariti kroz izgradnju komunikacija i hidro i termoelektrana.“ Osam godina kasnije, Milorad Dodik kao član Predsjedništva BiH, zajedno sa raznim komisijama iz Srbije opstruira utvrđivanje državne granice i prava vlasništva na hidroelektranama na Drini (HE Bajina Bašta i Zvornik) i korištenim resursima, koje Srbija od 1992. godine tretira kao ratni plijen.

Također, trasa kružnog autoputa Sarajevo – Beograd – Sarajevo je prema procjenama prometnih i ekonomskih stručnjaka neisplativa zbog slabe naseljenosti i nerazvijenosti područja. Ali, u političkom smislu postiže se „strateško uvezivanje Srbije i RS“. Zato bi, prije nego nepopravljivo prevagne politički interes Beograda i Banjaluke i ekonomski interes turskih investitora, probosanski političari trebali još jednom ozbiljno razmotriti trasu autoputa, a također i suvislo pitanje – treba li Bosni i Hercegovini uopće tako veliki projekat puta prema istoku, ako su strateška opredjeljenja BiH prema Zapadu?!

A što se tiče aktuelnih političkih talasanja oko najnovijeg dokumenta srbijanskog establišmenta, pažljivim čitanjem dokumenata od Ilije Garašanina, preko Stevana Moljevića, akademika SANU pa do ove Strategije odbrane Srbije jedino je sigurno da Beograd nikad nije odustao od pretenzija na BiH i projekta velike Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera