Strategija je usvojena, zločinci mogu biti zadovoljni

Nema baš pretjerano mnogo razloga za slavodobitne reakcije na odluku Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o usvajanju Revidirane Strategije za rad na predmetima ratnih zločina. Ona će u tehničkom smislu pomoći sudovima i tužiteljstvima na raznim nivoima vlasti da se bave ratnim zločinima, pravnici će sigurno navesti nekoliko razloga zašto je bitno da ovaj dokument postoji. Usvajanjem je sačuvano stotinjak radnih mjesta. Ključna zamjerka je da najmanje pažnje Strategija poklanja žrtvama i svjedocima. Suđenje zločincima trebalo bi biti satisfakcijama žrtvama ili da, kako to u svom izvještaju kaže sutkinja Joana Korner, dovede do postizanja pravde. Iz Strategije to nije vidljivo. A najbolje o odnosu autora Strategije prema žrtvama govori to da njihova brojna udruženja nisu ni formalno konsultirali o njenom sadržaju.

U stanju u kakvom se nalazi bosanskohercegovačko društvo Strategija, ma koliko revidirana, suštinski nije provodiva. Više je razloga za to. Najmanje jedan politički faktor koji bitno utječe na donošenje odluka u Bosni i Hercegovini u osnovi osporava rad Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, kao ključnih nositelja procesuiranja ratnih zločina. Aktuelni član bh. Predsjedništva Milorad Dodik u više navrata tražio je ukidanje ovih institucija, prijetio uskraćivanjem podrške njihovom finansiranju, dovodio svojim potezima u pitanje integritet sudaca i tužitelja. Naivan je svako onaj ko smatra da će ovom odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine takvo ponašanje prestati. Svako jačanje uloge institucija Bosne i Hercegovine u direktnoj je suprotnosti s temeljnim ciljevima političara Dodika i Saveza nezavisnih socijaldemokrata, stranke na čijem je čelu.

Negiranje zločina, nagrađivanje zločinaca

Ni drugi značajni faktori u odlučivanju na nivou države, nisu imuni na to, glorificira zločine i veliča zločince. Živima, a pravomoćno presuđenima ratnim zločincima , vlasti bh. entiteta Republika Srpska dodjeljuju odlikovanja za ratne zasluge, po njima nazivaju studentske domove i obrazovne ustanove, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegvoine na teritoriji gdje ima vlast osporava presude o udruženom zločinačkom poduhvatu, organiziraju vjerske manifestacije u pomen pravomoćno presuđenima za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Pojedini učesnici u vlasti u Bosni i Hercegovini stvaraju uvjete da se, korištenjem dvojnih državljanstava, neki zločinci, poput generala Novaka Đukića, odgovornog i presuđenog za zločin počinjen na Tuzlaskoj kapiji, skrivaju od izdržavanja izrečene kazne. Đukić je zaštitu potražio u Srbiji. Ratni zločinac Marko Radić, na sličan način, uz podršku kadrova HDZ-a u vlasti Bosne i Hercegovine, premješten je u Hrvatsku i tamo mu je za zločin protiv čovječnosti izrečena duplo manja kazna od one u Bosni i Hercegovini.

Svjedoci predstavljaju najznačajnije i najviše korišteno dokazno sredstvo koje se izvodi pred sudovima u Bosni i Hercegovini u predmetima ratnih zločina, piše u Strategiji. U praksi, svjedoci su potrošni materijal, o kojem se brine tek onoliko koliko je to potrebno nekoj od strana u postupku, neadekvatno su zaštićeni, iako postoje zakonski akti koji definiraju obaveze i uvjete zaštite, a posljedni slučaj svjesnog otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka u jednom predmetu za genocid počinjen u Srebrenici, u kojem se pominje ime premijera RS-a Radovana Viškovića, pokazuje koliki su stvarni rizici za one osobe koje se odvaže svjedočiti. Pozivanje istih svjedoka u više različitih postupaka produbljuje traumu. Stalna su zastrašivanja, pokušaji podmićivanja za promjenu iskaza, zloupotreba instituta zaštićenog svjedoka u lažnim svjedočenjima. Sve to dovodi žrtve i svjedoke u poziciju da odustanu od svjedočenja o ratnim zločinima, što umanjuje efikasnost postupaka koji se provode.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Prebacivanje predmeta ratnih zločina na lokalne nivoe sudovanja, u okolnostima koje vladaju u Bosni i Hercegovini, rizični su, jer je politička instrumentalizacija zastupljenija. Time se lokalnim moćnicima širom otvaraju vrata za prekrajanje povijesti i obračun s političkim neistomišljenicima. Na to upozoravaju pravni stručnjaci, poput Nevenke Tromp, ali i neka udruženja koja okupljaju preživjele žrtve i svjedoke ratnih zločina.

Regionalna saradnja u progonu ratnih zločinaca, vrlo bitna zbog sudski ustanovljenog karaktera rata na tlu Bosne i Hercegovine, nikada nije uspostavljena. Razumljivo je to iz perspektive Srbije, Hrvatske i Crne Gore, jer na taj način kriju svoju stvarnu ulogu tih godina. U toj opstrukciji koristile su zabranu izručenja sopstvenih državljana ili sprečavale uvid u spise i dokazni materijal, što je imalo  negativne posljedice na provođenje postupaka u predmetima ratnih zločina. Srbija je na međunarodne potjernice stavljala osobe koje su, prema njenim tvrdnjama, počinile zločine nad srpskim civilima u Bosni I Hercegovini. Svi takvi pokušaji su propali, jer su zemlje u kojima su, na temelju tih potjernica, hapšeni bivši član Predsjedništva Republ.ike Bosne i Hercegovine Ejup Ganić, general Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, komandant Armije Bosne i Hercegovine u Srebrenici Naser Orić puštale uhapšene na slobodu zbog nedostatka dokaza. U nekoliko slučajeva državljani Bosne i Hercegovine hapšeni su u Srbiji i suđeno im je zbog navodnih ratnih zločina nad Srbima. Takav odnos susjednih država neće biti promijenjen, pa je čitav dio koji u Strategiji govori o regionalnoj saradnji potpuno bespredmetan.

Stotine predmeta, hiljade počinitelja

Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini odvijala su se prema dva krivična zakonodavstva. Prvo su presude izricane na osnovu postdejtonskog krivičnog zakona, koji je predviđao visoke zatvorske kazne za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, maksimalno do 40 godina. Potom je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio da se na te procese mora primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja (ne)djela, a on je prijetio kaznom maksimalno do 20 godina zatvora. To je, dakako, opravdano sa aspekta prava, ali ne i sa aspekta pravde. Laički interpretirano, to je poslalo poruku da su prava zločinaca veća od prava žrtava. Pravnici se s ovim neće složiti. Dodatno, mogućnost nagodbe optuženih s Tužilaštvom o saradnji u zamjenu za manju kaznu još jedna je pogodnost za zločince, a nagodbe nisu pomogle da se dođe do pouzdanih informacija o novim počiniteljima ili njihovim nalogodavcima, lokacijama masovnih grobnica, što je ponovo obeshrabrilo žrtve i svjedoke da učestvuju u postupcima.

Kao i svi dokumenti koji su sami sebi svrha tako i Revidirana Strategija svojom terminologijom ukazuje na bježanje od istine, nepoštivanje stvaranosti i potpuni nesklad s proklamiranim ciljevima. U uvodnom dijelu dokumenta piše da “postoji jasna opredijeljenost države Bosne i Herecgovine i međunarodne zajednice da zauzme efikasniji i sveobuhvatniji pristup problematici procesuiranja predmeta ratnih zločina”. Dvadesetpet godina skrivanja zločinaca, potcjenjivanja žrtava, praktičnih i administrativnih opstukcija procesuiranju ratnih zločina najbolje demantiraju ovu tvrdnju. Dokument koji počinje notornom laži ne može imati šansu na uspjeh.

U odjeljku koji govori o razlozima donošenja Strategije tek posljednji stav govori o žrtvama i svjedocima zločina. Od devet ciljeva Stategije, žrtve i svjedoci su na osmom mjestu. U tekstu se često ponavljaju procesi usuglašavanja i ujednačavanja. I površni pratitelji bosanskohercegovačke stvarnosti znaju da je ovo društvo potonulo u glib upravo zato što je usuglašavanje mučno i dugotrajno, a ujednačavanje gotovo pa nemoguće zbog svakodnevnih opstrukcija. O rokovima navedenim u Strategiji nepotrebno je govoriti, jer poštivanje rokova u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini mjeri se promilima. Podaci iz dokumenta kažu da samo u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine u ovom trenutku postoji 550 neriješenih predmeta s oko 4.500 poznatih i isto toliko nepoznatih počinitelja. Pred sudovima u Bosni i Hercegovini procesi za ratne zločine traju već više od 15 godina.

Vrijeme protiv žrtava i svjedoka

Nemoguće je u ovoj priči ne pomenuti poslovično bezobraznu naivnost i loše procjene emisara iz međunarodne zajednice koji se bave Bosnom i Hercegovinom. U zajedničkom izjavi Delegacije Evropske unije, Ambasade SAD-a i Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini napisano je da proces rada na predmetima ratnih zločina “mora biti oslobođen od politiziranja, uz puno poštivanje konačnih i obavezujućih odluka suda i uvažavanje činjenica koje su već utvrđene pred domaćim i međunarodnim sudovima, što se posebno odnosi na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”. Morao je i prethodnih desetljeća, pa nije. I nikada neće biti.

Revidirana Strategija je usvojena, zločinci voljno. Dok se u Bosni i Hercegovini hvalimo kako smo ispunili još jednu obavezu iz evropske agende, većina počinitelja zločina nastavit će živjeti slobodno, smijući se u lice žrtvama. Žrtve i svjedoci nastavit će život sa svojim traumama i frustracijama. Vrijeme, koje je ključni faktor u ovom procesu, nastavit će raditi protiv njih. Biološki će nestajati, zajedno sa svojim dželatima, dok odzvanja evropska floskula o potrebi prestanka gledanja u prošlost i okretanja ka budućnosti. Ne bi to bio problem da se, umjesto suočavanja s prošlošću, ne susretnemo sa zloslutnim pitanjima sociologa Esada Bajtala, koji se, govoreći o strašnim posljedicama negiranja genocida, zapitao kako je moguće da žrtve iz Aušvica čine nasilje u Palestini, kako je moguće da žrtve Jasenovca učine genocid u Srebrenici i da li se može destiti da žrtve posljednjih ratova vrate svojim dželatima nasilje koje su trpjeli? A Strategiju smo revidirali jednom, i opet ćemo. Sve gledajući u budućnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera