Oglasi

Stranke se ne vode principima i idealima, već oportunizmom

Mogu li projekti ponovnog ujedinjavanja ili povratka isključenih pomoći strankama da se vrate na vlast i je li to pošteno prema građanima i dobro za političke procese?
Politika se u dominantnoj interpretaciji shvata kao puka kombinatorika, kažu analitičariReuters - Ilustracija

Opozicijske stranke u državama bivše Jugoslavije, suočene s padom podrške birača i učvršćivanjem onih na vlasti, pokušavaju sve ne bi li barem stabilizirali rejting i stekli dobre polazne osnove za neke od predstojećih izbora. Dok se Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, kao još uvijek najsnažnijoj političkoj opciji, vraćaju neka stara lica koja su u međuvremenu osnovali svoje stranke, Demokratska stranka je u Srbiji odlučila okupiti sve političke opcije koje su nastale iz nje i stvoriti novu, veliku stranku. Bosna i Hercegovina je suočena s nekoliko fenomena – najsnažnije stranke ili jednostavno preuzimaju opozicijske političare (primjer Saveza nezavisnih socijaldemokrata), ili okupljaju sve stranke s nacionalnim predznakom u nadstranačko tijelo (kao što radi Hrvatska demokratska zajednica BiH s projektom Hrvatskog narodnog sabora), ili sklapaju koalicije s dojučerašnjim stranačkim kolegama, a sad čelnicima novostvorenih stranaka.

Ključno je pitanje mogu li projekti ponovnog ujedinjavanja, s jedne strane, pomoći opoziciji, a s druge strane, vladajućima osigurati mirne pozicije do nekih narednih izbora. I koliko je to sve, što je posebno važno, pošteno prema građanima i dobro za političke procese.

Opoziciji u Srbiji je došlo do grla

U pokušaju usporedbe situacije u Hrvatskoj i Srbiji, Gordan Turković navodi kako su to dvije različite priče.

„Dok se u Srbiji nakon toliko godina fragmentiranosti, oporba sada donekle ujedinjuje, ali samo zato što imaju jasnog neprijatelja, Aleksandra Vučića koji kontrolira više-manje sve aspekte političkog i medijskog života, u Hrvatskoj sada imate izbora više nego ikad. No, sve te stranke s lijevog centra, čiji se trenutni pojedinačni rejtinzi kreću između dva i pet posto, jednostavno ne razumiju da će razdvojeni teško nešto napraviti“, konstatira.

Za situaciju u Srbiji kaže da je opoziciji „došla do grla“, dok u Hrvatskoj to nije slučaj, pa se „bave međusobnim čarkama, umjesto da pokušaju dogovoriti neku zajedničku platformu koja bi im mogla osigurati osvajanje mandata na EU izborima“. I prognozira da bi, osim HDZ-a, od takvih sukoba možda, ni kriv ni dužan, mogao profitirati i SDP.

Priča o padu hrvatskog SDP-a i izbornim neuspjesima te stranke traju već godinama i stranka čini sve da povrati povjerenje birača. Komunikacijski stručnjak i savjetnik u političkim kampanjama Gordan Turković, suvlasnik agencije CTA Komunikacije, priznaje da mu je „prilično teško pronaći logiku u većini poteza koje SDP vuče pod palicom trenutnog predsjednika Davora Bernardića, pa tako i vraćanje Mirele Holy i Ive Josipovića u stranku“. Podsjeća i da je SDP napustilo nekoliko saborskih zastupnika, imaju loš rezultat na prošlim lokalnim izborima, rejting koji stalno pada te niz drugih problema.

'Povratnička' taktika

„Nisam siguran da će na ovu 'povratničku' taktiku članstvo SDP-a dobro reagirati, s obzirom da su i Holy i Josipović osnovali svoje stranke, a u jednom trenutku je i prvospomenuta sa svojim Orahom uspjela doći do mandata u EU parlamentu, dijelom na račun nekadašnjih SDP-ovih glasova. Stranački 'vojnici' baš i ne preferiraju ljude koji su ih prethodno napustili. Također, i percepcija javnosti u Hrvatskoj je takva da se na ovo dvoje gleda kao na već potrošene političare. Možda u SDP-u misle kako im njih dvoje mogu donijeti nešto glasova u urbanom dijelu Zagreba, ali u stvarnosti ti glasovi već sigurno odlaze novim strankama poput Starta Dalije Orešković i Možemo te Glasa Anke Mrak-Taritaš, Pametno i Živi zid“, odgovara Turković.

Postavlja se i pitanje što o razini političke ozbiljnosti govori činjenica da jedan ili više stranačkih dužnosnika odluči napustiti stranku, odu u nimalo idiličnim odnosima, svoje djelovanje u novoj stranci zasnivaju na prozivanju dojučerašnjih kolega, a onda se – nakon nekih izbora na kojima nisu osvojili dovoljno, ali ipak dovoljno da pomognu starim drugovima – odluče na koalicije ili ponovno ujedinjenje... Ili taj reunion učine pred neke vrlo važne izbore, a svi su izbori važni, kako to sad čini SDP Hrvatske. I je li to korektno prema građanima koji ih podržavaju i žele im dati glas?

„Iz pozicije birača, ali i člana neke stranke, sigurno je problematično ako glasate ili se borite za nekog lidera, a on u jednom trenutku kaže: 'Ništa, ekipa... Bilo je zabavno, ali ja vas sad napuštam i vraćam se u staro jato'. To bi se u nekim krugovima moglo okarakterizirati kao prijevara birača. Ipak, politika svašta trpi pa imate niz političara koji su stotinu puta 'preletjeli' iz jedne stranke u drugu te zadržali pozicije. Ne vode se oni tu principima i idealima, već oportunizmom“, primjećuje Turković.

Bez idejnih razlika

Sociolog Miloš Baković Jadžić iz beogradskog Centra za politike emancipacije, u istom kontekstu, ukazuje kako „sve to govori ne samo o političkoj neozbiljnosti, nego i o nedostatku ikakvih suštinskih idejnih razlika među akterima koji dominiraju javnom scenom decenijama unazad“.

„Politika se u njihovoj, a nažalost i dominantnoj interpretaciji, shvata kao puka kombinatorika, pijaca na kojoj se navodnim ubeđenjima trguje kao akcijama na berzi. Problem je veći od nedostatka moralne dimenzije. Takvo shvatanje politike ne samo da dovodi do brisanja razlika među glavnim političkim akterima, nego i do obesmišljavanja politike kao delatnosti koja bi trebalo da predstavlja demokratsko sprovođenje u delo volje većine društva“, kaže Baković Jadžić.

Bratunac: 25 vijećnika u 13 političkih opcija

Kao poseban problem u Bosni i Hercegovini Dario Jovanović primjećuje veliki broj političkih subjekata – na lokalnim izborima bilo ih 451, a na općim bilo 124 – što ilustrira primjerom Bratunca gdje 25 ljudi koji sudjeluju u radu zakonodavnog tijela dolazi iz 13 različitih političkih subjekata.

„Građani sami ne znaju ko je kakav i sve to doprinosi percepciji da su svi isti, što nije daleko od istine. Svi oni se na neki način manje-više ponašaju s aspekta ličnog, partikularnog, sitnog i kratkoročnog interesa. I to šteti i građanima, i samom sistemu koji gubi elemente demokratskog, pa političari mogu raditi šta žele – krše zakon, ne snose posljedice, tjeraju građane, imaju policiju na svojoj strani, ne drže se osnovnih postulata demokratije, čak ni zakona koje bi trebali, osim što ih donose, štititi i zastupati“, upozorava.

Po njegovim riječima, „to dovodi do ukorenjivanja klijentelističkih mreža i zadovoljavanja privatnih nauštrb javnih interesa“. I dodaje kako se spomenuti privatni interesi „ne odnose samo na interese mainstream političara, nego pre svega na interese privatnih biznisa, domaćih i multinacionalnih, koji podržavaju takvu depolitizovanu politiku“. Smatra da to „i jeste suštinski problem društava na kapitalističkoj periferiji“.

Kako podijeliti izborni plijen

Govoreći o praksi, primjenjivoj i na druge države, direktor bosanskohercegovačkog projekta Koalicija „Pod lupom“, Dario Jovanović navodi kako se spomenuta praksa „događa iz interesa pojedinaca koji se uvijek svodi na pristup javnim sredstvima i na pozicije“. O kakvom se interesu radi Jovanović objašnjava na primjeru Bosne i Hercegovine.

Zbog niskog izbornog praga i velikog broja pozicija koje se dodjeljuju zahvaljujući kompleksnom sistemu, Bosna i Hercegovina ima više od 4.000 pozicija koje se biraju na izborima, kao i 25.000 pozicija koje se „dodijele kao izborni plijen“, na što se godišnje troši i do 13 milijardi konvertibilnih maraka (6,6 milijardi eura) javnog novca kroz budžetske i izvanbudžetske fondove.

„Korektnije bi bilo da se proces vraćanja ljudi u stranke ili ponovno okrupnjavanje na političkom spektru dešava zbog ideoloških razloga, ali nisam siguran da je to u pitanju. Ako je neko zbog interesa izašao i osnovao svoju stranku da bi dobio pozicije, pitanje je da li se on sad probudio pa se iz ideoloških razloga vraća zato što je shvatio da je opozicija razjedinjena ili to ponovo radi iz interesnih razloga što je kao mali igrač izgubio podršku javnosti, nije se držao principa koje je samo deklarativno zastupao. Gotovo isključivo sve se svodi na interes, jer ljudi funkcionišu po tom principu i malo je onih koji su skloni zbog vjerovanja odstupiti ili odreći se vlastitog interesa“, ukazuje Jovanović.

U politiku se ide iz čiste koristi

Da se moral, savjest i politička odgovornost „teško mogu uklopiti u priču o politici“ u Bosni i Hercegovini smatra i politička analitičarka Ivana Marić. Objašnjava kako se u razvijenim demokratskim državama rijetko događa da netko iz konzervativne stranke pređe u socijaldemokratsku i obrnuto, jer te stranke zastupaju različite pa čak i suprotne stavove. Navodi i da „u tim državama građani u politiku ulaze da bi nešto promijenili i biraju stranku sa čijim stavovima se slažu tako da ostaju vjerni stranci za koju se opredijele“.

„Kod nas ljudi u politiku najčešće ulaze radi sopstvene koristi, pa tako i stranke mijenjaju u odnosu na to od koje imaju najviše koristi. Dodatni razlog za širenje ove epidemije je i to što građani na izborima ponovo glasaju za takve političare. Tako imamo političare koji na svake izbore izlaze s drugom strankom i svaki put ulaze u skupštinske klupe“, kaže Marić.

Okupljanje bez značajnijeg efekta

Miloš Baković Jadžić prognozira kako u slučaju Demokratske stranke „teško može doći do nekog sinergijskog efekta, pod pretpostavkom da je to namera onih koji se vraćaju kući, pod isti stari krov“.

„Ovo o čemu se danas šuška – povratak u Demokratsku stranku uglavnom marginalnih stranačkih derivata i ne toliko marginalnih ali svakako surevnjivih lidera koji svi sliče jedan drugom – niti ima veze sa navodnim političkim razlikama koje se sada navodno prevazilaze niti garantuje da će imati značajnijeg efekta, kako na Demokratsku stranku, tako ni na političku scenu ili situaciju u Srbiji, generalno“, zaključuje Baković Jadžić.

Govoreći o iskustvima drugih dodaje kako „u svijetu nije nepoznato da u vladajuće koalicije ulaze oni koji su jedni druge kritikovali tokom izborne kampanje, međutim te kritike se odnose na rad političara i stranaka, a kod nas se pojedinci spuštaju ispod svakog nivoa“.

„Nerijetko čitamo kako jedni druge nazivaju kriminalcima, lopovima, kretenima pa čak i ubojicama da bi nakon izbora sjeli za pregovarački stol i pravdali se da su 'sujete ostavili po strani'. Mnogo više od sujete su oni ostavili po strani“, smatra Marić.

Mala ili nikakva pomoć

Na kraju, ako se postavi pitanje koliku snagu jednoj stranci mogu donijeti oni koji joj se vraćaju ili kad stranke koje su nastale otcjepljivanjem ponovno žele pod isti krov, sugovornici Al Jazeere odgovaraju – malo ili nikako.

Turković smatra da bi se, na konkretnom primjeru hrvatskog SDP-a, „stranka trebala početi baviti time kako spriječiti daljnji odljev svojih birača“, dok povratnike „ne vidi kao ljepilo koje će ih zadržati ili mamac za nove glasove“.

„Osobe koje su jednom napustile stranku i time je, u manjoj ili većoj mjeri, oslabili teško da mogu svojim povratkom ojačati stranku, posebno zato što se u stranke vraćaju pretežno oni koji nisu ostvarili zapažene rezultate“, dodaje Marić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.