Stranci koji su Balkan izabrali za mjesto življenja: Srcem se drugačije vidi

Ira tvrdi da je Srbija izabrala nju (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ira obožava domaći paradajz, Murab se divi prirodi, Thiago zna bar četiri razloga više zašto je Ada Ciganlija bolja od Kopakabane. Taro svira frulu i vojvođanske gajde, Olivije bira vojvođansko umesto francuskog sela. Amberiš i usred Beograda igra kriket kao u rodnoj Indiji, a Rakel – Madriđanka andalužanske krvi – podučava Požežanke flamenku … Koliko različitosti, a jedan zajednički imenitelj – Srbija.

Dok Ira tvrdi da je Srbija izabrala nju, Thiago priznaje da je zbog jedne Jelene zapucao preko okeana, a sad osim Brazila ima i drugu domovinu i kaže da je „podeljen“, ljubav je i Amberiša dovela iz Indije u Beograd, a Rakel u Požegu. Amerikac Čarls Kater sebi uz prezime dodaje IĆ da bi naglasio svoju privrženost Srbiji. Jordanac Murad, pak, nije imao mira dok iz Jordana nije došao da vidi zemlju u kojoj je 1976. rođen. Došao je i – ostao je u Srbiji, a iz dana u dan razvija privatni posao.

Svako od njih ima svoju priču i svi ponaosob su priča za sebe, priča kroz koju upoznajete ljude koji su stranci samo poreklom i čija će vam viđenja i doživljaji ponekad promeniti ili ram ili sliku vlastite svakodnevice.

„Karioka“ bez greške u padežima

Thiago Ferreira je u Srbiji sedam godina, a uz svoj maternji – portugalski, verovatno, bolje zna i koristi padeže u srpskom jeziku nego mnogi koji su stekli diplomu osnovne i srednje škole, pa čak i fakulteta ili doktorsku disertaciju u Srbiji. U šali kaže da je srpski učio „u kafani, uz Tozovca i čašicu rakije“.

„Govorili su mi: Pričaj, Thiago, srpski da te ceo svet razume i verovao sam im. Danas govorim srpski, a samo me Srbi razumeju“, tumači svoj lingvistički poduhvat ovaj „posrbljeni“ Brazilac.

Za ćirilicu kaže da je „verovatno najveće bogatsvo srpskog jezika“. Odavno već piše ćirilicom, čak je svoje prijatelje u Srbiji zbog toga puno puta postideo pa sad svi s njim razmenjuju poruke pisane – ćirilicom.

Posebno ga privlače prirodne lepote i izazovi zapadne Srbije, sa puno zbilje tvrdi kako „ne može da živi“ bez ajvara i kajmaka, a na listi slabosti su mu i leskovački specijaliteti sa roštilja…. Ali, u Srbiji su, kaže, najvredniji ljudi, tako da se uvek oseća – kao među svojima.

Ponekad, uz širok osmeh, zapeva: “Svakom svoje selo, najtoplije prije, a selo je moje odavde do Rija“, a kolo igra – „90 odsto bolje od svih“.

U Srbiju je došao zbog ljubavi – sa 18 godina je seo u avion i sleteo na Surčin, a od svoje 20. godine je počeo da živi u Beogradu.  

„To je bila jedna lepa ljubavna priča koja se završila, ali je ostala ljubav prema Srbiji“, prizano je Thiago u jednom od svojih brojnih video-klipova objavljenih na Jutjubu.

Sa oduševljenjem govori o ljudima, običajima – posebnno krsnim slavama, hrani, prirodnim lepotama, a čudi se kako Srbima pored toliko reka, jezera, vodopada, termalnih izvora – nedostaje more.

„Došao sam iz Brazila da vam otkrijem najlepša mesta u Srbiji koja morate da vidite pre nego što odete preko granice“, poručuje u jednom svom postu.

„Kopakabana je možda najpoznatija plaža na svetu – pa šta? Mislite da naša Ada (Ciganlija) ne može da pobedi na tom takmičenju“;  počinje jedan svoj video klip Thiago u kom na kraju Ada pobedi Kopakabanu sa 4:1.

Turizmolog je, angažovan u turističkoj organizaciji Srbija za mlade i nemojte se iznenaditi ako vam nekad vodič kroz Srbiju bude – Brazilac. A Thiago, nesumnjivo, bolje poznaje Srbiju nego hiljade njenih njenih starosedelaca.

Tajna Srbije, kaže Thiago, je „u tome što je nepoznata, a krije izuzetne prirodne lepote, preukusnu hranu, neverovatno dobre ljude i – efekat iznenađenja“.

„Gosti dođu ovde, ne znaju tačno šta da očekuju… Međutim, kad dođu, odu negde, odjednom niotkuda ih neko zove da dođu na piće, druže se i – posle im bude žao što nisu ostali duže… Ja svima kažem – dođite u Srbiju i spremite se za najlepše iznenađenje u vašem životu“, objašnjava ovaj Brazilac Srbiju za početnike.

Njegova spontanost, nadahnutost i uverljivost kojom „srbuje“, ponekad deluju toliko sugestivno da se i ljudi rođeni i odrasli u Srbiji pitaju – živimo li mi zbilja u toj u zemlji o kojoj on priča?

A Thiago je usvojio Srbiju kao svoju drugu domovinu, njegov Rio de Žaneiro je “veliki grad, od 10 miliona ljudi“, ali Beograd mu je „taman“, a Brazilci i Srbi su slični – topli, komunikativni, srdačni, neposredni, gostoljubivi.

Jako mu je žao što mladi sve više odlaze iz Srbije, ali kaže kako ljudi uvek treba da rade ono što vole i da idu tamo gde im je srce. Njega je srce dovelo u Srbiju.

„Ako hoće da idu…. dobro, hajde, pokušajte. Na kraju krajeva – i ja sam otišao iz svog doma“, kaže Thiago.

Dolazili su u međuvremenu iz Brazila Thiagovi prijatelji, a njegova sestra došla je iz zemlje večitog leta u Srbiju – da vidi sneg, prvi put u životu.

U Srbiji, tvrdi Thiago, ima sve što mu treba – osim državljanstva, a nada se da će ga uskoro dobiti.

Jordanac – a rođeni Srbin

Rođen sam u bivšoj Jugoslaviji, a veći deo života proveo u Jordanu, ali sam puno sam putovao po svetu. I bio sam svugde osim – u zemlji i mestu gde sam rođen, počinje priču Murad Salame, Jordanac rođen 1976. u Novom Sadu.

I tako se ovaj – po obrazovanju farmaceut, a donedavno distributer telekomunikacione kompanije Alkatel – posle 39 godina obreo usred Vojvodine, kao turista.

Znao je gde su mu stanovali roditelji, tada studenti farmacije i elektrotehnike u nekadašnjoj SFR Jugoslaviji. Imao je adresu, ali i vrlo nepouzdano pamćenje tadašnjeg dvogodišnjeg dečaka. A onda se – kako bi to danas napisali tabliodi – desilo nešto neverovatno.

„Pred očima su počele da mi se ređaju slike iz tog doba, onako kako su mi ih moji roditelji opisivali. Bilo je to njihovo pamćenje, ne moje, jer sam tada imao samo dve godine. Nikad ranije nisam imao takav osećaj“, objašnjava Murad taj sudar roditeljskog sećanja i njegove mašte koji ga je, poput zrna semena spuštenog u zemlju, ubrzo vezao za drugu domovinu.

Te prve dve godine provedene u Srbiji posle rođenja su Muradu, po članu 16. Zakona o državljanstvu, omogućile da dobije pasoš Srbije i razlog više da ostane. Razloge za tu odluku svrstava ovako: ekonomski, emotivni, prožimanja mentaliteta, tradicija i kultura…

„Kao da živim ovde oduvek, tako se osećam, a ne kao stranac. Stvari mi stvari lako događaju – počev od državljanstva do posla“, objašnjava Murad, sedeći ispred velikog zidnog tapeta na kojem je čuveni Trezor iz Petre, drevnog grada kojim se Jordan ponosi. Po tom famoznom gradu, isklesanom u kamenu, Murad je dao ime svom kozmetičko-frizerskom salonu i spa-centru na Banovom brdu, a posao je započeo sa starijom sestrom koja živi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

„Moram da uradim nešto i za svoju domovinu“, kaže objašnjavajući da uvozi paletu kozmetičkih i farmaceutskih proizvoda baziranih na soli i meneralima iz Mrtvog mora.

Očekuje da mu se u Srbiji uskoro u pridruži sestra – kao poslovna partnerka, a plan je da posao razgranaju po celoj Srbiji. Uveren je, čini se – vrlo iskreno, da Srbiji dolaze bolji ekonomski dani.

„Možda ne brzo, ali ako sad počnete, uhvatiće taj momenat“, objašnjava svoju poslovnu filozofiju Murad.

U salonu ima petoro zaposlenih, a svi su tu od prvog dana. I svi su uzajamno zadovoiljni.

Murad je drugo od dvanaestoro dece u porodici, a najstariji među petoricom braće.

Život ih je, manje više, rasejao po svetu – on je u Srbiji, a još tri sestre su van Jordana – na Novom Zelandu, u Saudijskoj Arabiji i Emiratima.

Zasad samo Murad ima dve domovine.

„Srbija je izabrala mene“

„Prvu odluku sam donela dok sam još bila u Meksiku. Radila sam terapiju kad mi je jedna žena iz Srbije pokucala na vrata: ’Preporučili su mi vas, treba mi vaša pomoć’. Bila je turistički vodič i dovodila ljude u Latinski Ameriku. Rekla je: ’Neću se nikad vratiti u Srbiju’. Radila sam sa njom tri dana. I na kraju se vratila u Srbiju. Kontaktirala me manje od godinu dana posle da mi kaze da je presrećna, udala se. Ponudila mi da dođem u Beograd. Rekla sam – zašto da ne. I tako je Srbija mene izabrala“, priča Ira Calixto, terapeutkinja koja priređuje energetske seanse koje su kombinacija zvuka, drevnih mirisa, pokreta, slika, emocija… Previše komplikovano za objašnjavanje, ali mnogima put do pronalaska unutrašnjeg sklada. Neka na tome i ostane.

„Imala sam puno sesija u Beogradu, a upoznajući te ljude i njihovu energiju – zaljubila sam se u Srbiju“, kaže Ira.

Jezik još nije savladala, mada njen partner Ram već koristi mnoge reči, ali im to ne smeta u komunikaciji.

„Čak i u društvu, kad prijatelji iz Srbije pričaju na srpskom – ne osećam se isključeno, već ugodno“, kaže Ira i ponavlja: „Nisam ja izabrala Srbiju, Srbija je izabrala mene“.

Oko sebe primećuje „vesele ljude, bez straha, nasmejane, ljude koji se glasno smeju, ljude u kojima se oseća ljubav, bez razlika“.

Meksikance i Srbe zbližava temperament, na poseban način poštuju crkvu, a kod Srba joj se dopada što „nesalomivo poštuju i neguju tradiciju i običaje“.

„Ja sam crkinja, ali se ovde ne osećam izlolovano. Ne vidim i ne osećam to u Srbiji“, tvrdi Ira.

Uz veselu muziku Balkana oseća se opušteno, ali je, kaže, u Srbiji, kaže, našla nešto što nigde nije – paradajz.

„Ovde je najbolji paradajz koji sam ikad igde probala“, tvrdi Ira.

Posao kojim se bavi često je uverava da „ekonomija nikad nije u ravnoteži“.

„Neki imaju puno, neki ne. Uvek pokušam da budem fer – kažem svoju cenu, a ako osoba preko puta mene nema toliko – onda se dogovaram. Verujem Srbima. Uopšte, ljudi u svetu moraju da budu fleskibilni“, savetuje Ira.

„Treba izaći iz sopstvene kutije. Meni je za to bilo potrebno puno vremena. Ljudi treba da budu slobodni, da međusobno podele misli. Zato se ja ovde dobro osećam. Ovo mi je kao dom“, kaže Ira Calixto i, dan pre nego što će otputovati u Sarajevo, pa u Crnu Goru, već zakazuje kafu posle povratka.

Slobodnim ljudima ceo svet je tesan.

Ono što se u Srbiji ne vidi dobro iznutra, možda se bolje se vidi spolja. Ili, što bi rekao Egziperijev Mali princ: „Čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati“.

Izvor: Al Jazeera