Stranački tron kao porodična srebrenina

Većina političkih stranaka u Hrvatskoj unutarstranačke izbore obično provodi u vremenu nakon parlamentarnih izbora (Ilustracija)

Većina relevantnih političkih stranaka u Hrvatskoj održala je unatrag godinu dana unutarstranačke izbore. Dvije najveće, HDZ i SDP, u tom su vremenu čak dvaput birale predsjednike.

Nekoliko mjeseci nakon što je ponovno i bez protukandidata izabran za šefa stranke, Tomislav Karamarko je, našavši se usred afere zbog koje je pala i Vlada čiji je bio potpredsjednik, morao odstupiti s čela HDZ-a.

Njega je, također bez protukandidata, naslijedio Andrej Plenković koji je potom dobio i parlamentarne izbore i postao novi premijer.

Kandidati bez protivkandidata

U SDP-u je prošlog proljeća, usprkos prethodnom porazu na parlamentarnim izborima, bivši premijer Zoran Milanović ponovno pobijedio u utrci za šefa stranke. Za razliku od Karamarka, on je imao protukandidata – Zlatka Komadinu.

No, nakon ponovnog poraza na izvanrednim izborima prošle jeseni, Milanović je odstupio s čela stranke, a SDP je polovicom studenoga između čak sedam kandidata, izabrao novoga lidera – Davora Bernardića. SDP je bio prva stranka u Hrvatskoj koja je uvela izborno načelo “jedan član – jedan glas”, a na izborima u toj stranci od smrti Ivice Račana uvijek su bila najmanje dva kandidata.

S druge strane, većina stranaka koje su u zadnje vrijeme birale nova vodstva imale su samo jednog kandidata za čelno mjesto. Uz spomenuti HDZ, novog su vođu bez protukandidata birali i članovi HSS-a, HNS-a, HDSSB-a, IDS-a, HSP AS-a… HDZ-ov partner u Vladi, Most, nedavno je održao izbornu konvenciju na kojoj je Božo Petrov imao jednog, ali tek formalnog protukandidata koji se kandidirao u zadnji tren.

Šekspirijanska atmosfera

Unutarstranački izbori ponekad su prave drame, čak i tragedije pune emotivnog naboja u kojima ima mnogo šekspirijanskih elemenata. Dojučer nerazdvojni stranački suradnici okreću se jedni protiv drugih, iza kulisa se spletkari i sklapaju se nezamislivi savezi, „sinovi“ svrgavaju „očeve“, figurativno se zabijaju noževi u leđa…

Vjerojatno najšekspirijanski detalj dosad brončano je poprsje prvog hrvatskog predsjednika i osnivača HDZ-a Franje Tuđmana kojeg članovi te stranke već pet godina nose sa sobom naokolo, od jedne do druge izborne konvencije.

Na takvu praksu izbora s jednim kandidatom javnost ne gleda baš blagonaklono. Smatra se da je to odraz nerazvijene unutarstranačke demokracije, a usto mnogi stranački lideri nastoje uoči (re)izbora čistkama i spletkama riješiti se mogućih protukandidata. Politički analitičari opreznije pristupaju tom fenomenu tvrdeći da ne treba naprečac donositi zaključke o tome da su demokratskije one stranke koje biraju šefove između više kandidata.

„To nije glavni kriterij prema kome bi trebalo vrednovati unutarstranačke demokratske procese. Daleko važniji je način na koji stranke biraju svoje kandidate na parlamentarnim, lokalnim, regionalnim i drugim općim izborima, nego kako provode svoje unutarstranačke izbore. Činjenica da neki od kandidata za predsjednika stranke nema protukandidata ne mora nužno govoriti o nedemokratskim odnosima u toj stranci“, smatra politički analitičar Davor Gjenero.

Pobjedniku se nitko ne suprotstavlja

Većina političkih stranaka u Hrvatskoj – a tako je i drugdje – unutarstranačke izbore obično provodi u vremenu nakon parlamentarnih izbora. Posebno se to odnosi na pobjedničke stranke ili one koje su ostvarile neke značajnije rezultate.

„Logično je da nakon pobjede na parlamentarnim izborima nitko osim premijera ne može očekivati da će voditi pobjedničku stranku. U logici sustava parlamentarne vlade je da šef najveće koalicijske stranke ujedno bude i premijer. Suprotstavljanje premijeru na unutarstranačkim izborima ujedno je i stavljanje na izbore premijerske pozicije“, ističe Gjenero.

Na taj način i Plenković se prošloga proljeća nije odlučio suprotstaviti „pobjedniku“ Karamarku, iako su ga neki u HDZ-u poticali na to, a i dio medija ga je ohrabrivao. I politolog Pero Maldini sa Sveučilišta u Dubrovniku smatra da „ponuda“ sa samo jednim kandidatom mnogo govori o unutarstranačkoj demokraciji, ali da se ne može tumačiti jednoznačno.

„SDP je u jednom razdoblju prednjačio u unutarstranačkoj demokraciji, pa su i iznjedrili načelo ‘jedan član – jedan glas’ uz istovremeno više kandidata. U većini drugih stranaka to nije bio slučaj, ali ne može se reći niti da će primjena načela ‘jedan član – jedan glas’ rezultirati nužno demokratskim odnosima, a niti će više kandidata izravno utjecati na demokratskije odnose u stranci. Ako unutarstranačka demokracija nije razvijena, što je slučaj kod naših dominantno prezidencijalistički ustrojenih stranaka u kojima je naglašen odnos subordinacije prema vodstvu, model ‘jedan član – jedan glas’ koji svakako jest demokratski, služi još većem učvršćivanju pozicije predsjednika stranke“, smatra Maldini.

On upozorava na tzv. bandwagon efekt, kojim se označava oportunističko svrstavanje svih članova pod okrilje pobjednika.

„I kada se u SDP-u biralo Milanovića, a u HDZ-u Karamarka, vrlo jasno se mogao vidjeti taj efekt u kom su se svi priklonili očekivanom izbornom pobjedniku, čak i kod onih kod kojih to nije bilo osobno opredjeljenje sviju“, kazuje Maldini.

I Gjenero upozorava da jačanje „prezidencijalizma“ u strankama na neki način poništava efekt načela „jedan član – jedan glas“ i izbore s više kandidata za šefa stranke.

„To načelo predsjedniku daje ‘prezidencijalnu poziciju’ i čini ga superiornim stranačkim institucijama. Tada on nije prvi među jednakima, nego naprosto prvi. On formira uži tim koji vodi stranku, on arbitrira o stranačkim kandidatima na izborima i ima moć koja se vrlo lako pretvara u oligarhijsku. Takav sustav potiskuje manjinska stranačka krila i demokratsku raspravu unutar stranke“, kaže on.

Sjevernokorejski izbor Jadranke Kosor

Uvjerljivo najteatralniji unutarstranački izbori u Hrvatskoj održani su u ljeto 2009. godine nakon što je dotadašnji šef stranke i premijer Ivo Sanader naprasno podnio ostavku.

Brže-bolje je organizirana izborna konvencija na kojoj je navrat-nanos Sanaderova prva suradnica Jadranka Kosor izabrana za novu predsjednicu – aklamacijom. Bez glasačkih listića i formalne procedure, samo na temelju frenetičnog aplauza, kao na kongresu sjevernokorejske Radničke partije, Kosor je izabrana za predsjednicu.

Kada joj se kasnije uzdrmala pozicija u stranci iz koje je na koncu i izbačena, mnogi su tvrdili da je pogriješila što svoj legitimitet nije na vrijeme učvrstila održavanjem izbora po uobičajenoj proceduri.

Na pitanje koji je onda dobar sustav na unutarstranačkim izborima, odgovara da je to onaj koji osigurava svim programskim krilima da budu zastupljena u stranačkom vodstvu.

Kandidat u prvom, a program u drugom planu

U Hrvatskoj je, osim toga, još od sredine 1990-tih kada su stranke još tražile i izgrađivale svoj identitet, postalo gotovo pravilo da poraženi kandidati ili frakcije nakon unutarstranačkih izbora napuste stranku i osnuju novu. Tako je niz stranaka nastao odvajanjem od HDZ-a, SDP-a ili tada još snažnog HSLS-a.

Takvo atomiziranje vremenom je dovelo do toga da danas na sceni postoji pet-šest stranka pravaškog ili seljačkog predznaka nastalih iz HSP-a odnosno HSS-a. Većina ih nikada nije ostvarila značajnije rezultate, a mnoge su i ugašene. To unutarstranačko nezadovoljstvo, smatra Maldini, biva izraženije kada je na izborima samo jedan kandidat za predsjednika.

„U toj situaciji svi koji bi se možda i natjecali, nisu imali priliku vidjeti imaju li ili nemaju potporu unutar stranke, pa su ostali nezadovoljni. To nezadovoljstvo onda tinja ispod površine i tek se naizgled može činiti da je izborom jedinog kandidata sačuvano jedinstvo stranke. Nezadovoljstvo koje je ostalo ispod površine, jednom kad splasne odjek pobjede i uspjeha, može lako buknuti i otvoriti upravo te zatomljene linije unutarstranačke podjele“, kaže on.

Zbog toga je, ističe, dobro imati više kandidata ne samo da bi se zadovoljila demokratska forma. U razvijenim demokracijama gdje je razvijenija i unutarstranačka demokracija, konsenzus se u pravilu gradi oko programa, a ne oko lidera. Ovdje je stvar posve drugačija.

„Kod naših stranaka programi su sasvim sporedni, a osobnost kandidata je u prvom planu, što stvara odnose sljedbenika i protivnika te stranačkih klanova, umjesto legitimnih frakcija. Dakle, opći problem je nedostatak demokratske kulture i posljedično unutarstranačke demokracije, zbog čega čak i klasična demokratska načela bivaju instrumentalizirana i rezultiraju demokratskim deficitima“, zaključuje Maldini.

Gjenero, pak, podsjeća da su u Hrvatskoj, u jeku rasprave o Zakonu o političkim strankama, neki predlagali uvođenje tzv. protuoligarhijske klauzule, koja bi ograničila broj mandata nekog aktera na vodećim pozicijama.

„U konsolidiranim demokracijama takva klauzula je nepotrebna, jer načelo da šef stranke mora otići nakon izbornog poraza i politička kultura koja ga sili da to doista učini nadomještaju formalnu obvezu smjene“, kaže Gjenero ističući primjer Angele Merkel koja odrađuje već treći kancelarski mandat, a u stranci je dobila potporu za ulazak u još jednu izbornu utrku.

Izvor: Al Jazeera