Stojnić: Suze za Sarajevskom olimpijadom
Zdravko Stojnić nekadašnji je jugoslavenski, odnosno bosanskohercegovački olimpijac i selektor bob-reprezentacije, učesnik četiriju Zimskih olimpijskih igara – Sarajevo 1984, Calgary 1988, Albertville 1992. i Lillehammer 1994. Osim boba, u kojem je godinama bez konkurencije bio najbolji takmičar u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, s rekordnih 287 nastupa za obje selekcije, Stojnić se uspješno bavio i karateom, u kojem je osvojio brojne medalje na domaćim i inozemnim takmičenjima.
“Moj bazni sport ustvari je bio borilački, i to karate, a tada smo mi u Bosni imali sjajnu generaciju na čelu sa rahmetli Salihom Salkom Ćurićem, inače pionirom karatea na ovim našim prostorima. U to moje vrijeme bh. karate bio je najbolji na prostorima bivše Jugoslavije i postizali smo sjajne rezultate, gdje god da smo učestvovali, bilo na domaćoj ili ino-sceni”, prisjeća se Zdravko Stojnić.
Selektor Bosne i Hercegovine u Lillehammeru
Na Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. Stojnić je bio član bob-reprezentacije bivše Jugoslavije, koju su činili još Boris Rađenović, Borislav Vujadinović, Mario Franić, Nikola Korica, Ognjen Sokolović, Siniša Tubić i Zoran Sokolović.
“Nekoliko godina prije Olimpijade u Sarajevu formirana je bob-reprezentacija. Selekcija je pravljena od sportista iz raznih sportova. Bile su brojne selekcije i ja sam kao svestrani sportista postao reprezentativac. To je bila moja prva olimpijada, u mom Sarajevu. I sada kada se sjetim tih dana, suzu pustim, mnogo je emocija… Bila su to lijepa vremena, a svi smo bili zajedno i živjeli za te dane, od Vardara, pa do Triglava. A Sarajevo nije bilo samo centar tadašnje Jugoslavije nego i centar svijeta. Kao što su i svi rekli, do tada najbolje organizovane Olimpijske igre. Naša tadašnja olimpijska reprezentacija uspjela je osvojiti i prvu olimpijsku medalju. Bila je to srebrena koju je osvojio Jure Franko u veleslalomu. A našem bob-timu bilo je bitno učestvovati, rezultat je bio u drugom planu. Ali ostala su sjećanja tih naših nastupa na lijepom Trebeviću. Četiri godine kasnije nastupali smo i u kanadskom Calgaryju i 1992. u francuskom Albertvilleu, gdje sam na otvaranju nosio zastavu Jugoslavije i to je bio posljednji nastup za bivšu državu, a pored mene u bob-reprezentaciji bili su još Borislav Vujadinović, Dragiša Jovanović, Miro Pandurević i Ognjen Sokolović.”
Osim Olimpijskih igara u njegovom Sarajevu, Stojniću su u posebnom sjećanju ostale Olimpijske igre 1994. u norveškom Lillehammeru, na kojima je on bio i selektor.
“Osim mene, članovi bh. bob-tima bili su Igor Boras, Izet Haračić, Nihad Mameledžija i Nizar Zaćiragić. Vozio sam i dvosjed i četverosjed. Pripremali smo se u opkoljenom Sarajevu u vrlo teškim ratnim okolnostima. Dobro se sjećam da smo u tom ratnom periodu trčali po cestama kako bismo se spremili za olimpijadu. Trenirali smo i u Skenderiji. Ono na što sam najviše ponosan u tom periodu jest to da je naša reprezentacija bila multietnička. Pod zastavom BiH nastupali su Srbi, Hrvati i Bošnjaci i to je bila naša dodatna snaga i time smo pokazali svijetu tu našu multietničnost.”
Osnivač Bob-saveza Bosne i Hercegovine
Stojnić je najzaslužniji i za osnivanje Bob saveza Bosne i Hercegovine. Tog ratnog decembra 1992. godine pod snajperskom pucnjavom izašao je iz Sarajeva i otišao u Innsbruck, gdje je podnio zahtjev za osnivanje ovog strukovnog saveza.
“Bila su to zaista teška vremena za grad Sarajevo, državu Bosnu i Hercegovinu. Otišao sam i, naravno, nakon desetak dana sam se vratio u Sarajevo. Kasnije sam to učinio i nakon učešća na Olimpijskim igrama u Lillehammeru i još nekoliko takmičenja za vrijeme rata. U svakom mom nastupu želio sam da zastavu BiH nosim širom svijeta, ali odmah nakon toga sam se vraćao u Sarajevo, da budem uz svoj narod. Na to sam posebno ponosan.”
Stojnićev posljednji sportski nastup bilo je takmičenje u američkom Lake Placidu.
“Na Svjetskom kupu osvojili smo drugo mjesto i poslije tog nastupa odlučio sam se oprostiti od aktivnog bavljenja sportom. No, sport je bio i ostao dio mog života, tako da sam diplomirao na Fakultetu sporta u Sarajevu, na temu Biomehanička analiza vožnje bobom u krivini.”
Prijateljstvo s princem Albertom od Monaka
Na kraju ove priče o nekadašnjem olimpijcu treba spomenuti njegovo veliko prijateljstvo s princem Albertom od Monaka, a povezala ih je upravo ljubav prema bobu.
“Upoznali smo se još u Njemačkoj 1985. godine. Kasnije smo se redovno družili na raznim takmičenjima. S vremenom je to preraslo u ozbiljno prijateljstvo, tako da sam sa porodicom 1995. godine dvije sedmice bio njegov gost u Monaku”, rekao je na kraju Stojnić, čiji su sinovi Denis i Dado također išli njegovim stopama u borilačkim sportovima.
Izvor: Al Jazeera