Stiže S-400 i teška vremena za tursku vanjsku politiku

Ruski transportni avion isporučio je u Tursku prvi dio komponenti za zračni odbrambeni sistem S-400 (EPA)

Datum 12. juli 2019. godine vjerovatno će ostati u analima turske diplomatske historije. U jutarnjim satima dva ruska transportna aviona isporučila su prvi dio komponenti za zračni odbrambeni sistem S-400 na pistu aerodroma Murted, na obodu Ankare. Nabavljena iz Rusije, uprkos oštrom protivljenju SAD-a, ova isporuka učvršćuje sigurnosne i odbrambene veze između Moskve i Ankare. Također povlači rizik sankcija protiv Turske, ključnog saveznika NATO-a i dugogodišnjeg američkog partnera na Bliskom istoku, Crnom moru i u jugoistočnoj Evropi. Ankara se suočava sa stvarnom prijetnjom da bude izbačena iz međunarodnog konzorcija koji stoji iza F-35, naprednog borbenog aviona, koji treba osigurati veći dio američke zračne moći u desetljećima koja dolaze.

Turske kompanije iz odbrambenog sektora također su u opasnosti da budu kažnjene, na osnovu Zakona o suprotstavljanju američkim neprijateljima kroz sankcije – CAATSA. Usvojen u Kongresu prije dvije godine dvostranačkom podrškom, ovaj zakon pruža osnovu za penale za države koje se upuste u odbrambene sporazume s Rusijom, Iranom i Sjevernom Korejom. U najoštrijem obliku, sankcije bi mogle uzeti danak sve krhkijem turskom finansijskom sistemu, isključivši ga iz američkog i međunarodnih novčanih tržišta. Osim toga, one bi simbolično degradirale Tursku, od saveznika do partnera država koje SAD vidi kao varalice.

Bojazan u Washingtonu da bi Turska mogla promijeniti stranu nije sasvim neutemeljena. Postavljanje sistema S-400, najnaprednijeg moskovskog proturaketnog sistema, osmišljenog da drži SAD i njegove saveznike pod kontrolom, dovelo bi do prikupljanja i prebacivanja osjetljivih podataka Rusima. Kršenje tehnologije nevidljivosti F-35 uskratilo bi Americi i njenim najbližim partnerima – Izrael, Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Velika Britanija… – stratešku prednost koju imaju nad neprijateljima. Ponovljena uvjeravanja Turske da će sama upravljati ovim raketnim sistemom, oslanjajući se na vlastiti softver i vojno i tehničko osoblje, do sada nisu uspjeli uvjeriti mnogo ljudi na obalama Potomaca.

Ankara kao autonomni igrač

Procjena da je Turska sada u stvarnosti spojena s Rusijom u strateškim terminima nije opravdana. Geopolitička vizija Ankare ostaje neizmijenjena. Tursko vođstvo, predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova svita, prije svega, vjeruju u svoju državu kao autonomnog igrača, koji koristi veze i sa Zapadom, i sa Rusijom u svoju korist. Turska je prihvatila Rusiju većinom kao rezultat njene intervencije u Siriji. Američka podrška za kurdske milicije na sjeveroistoku potaknula je Erdogana da traži približavanje i s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, i s Irancima.

Sumnje u vezi američkog stava u pokušaju državnog udara 15. jula 2016. godine doprinijele su jačanju veza s Rusijom. Komentatori povezuju Erdoganovu čvrstu odlučnost da vidi sporazum S-400 kao pokušaj da se garantira vladina sigurnost u slučaju još jednog državnog udara. Kako se čini, baza Murted (Akinci) poslužila je kao podloga za lansiranje za napade protiv Velike narodne skupštine i Nacionalne obavještajne službe – MIT od pilota prevaranata prije tri godine.

Ali, to je samo dio priče. Turska i Rusija se ne slažu oko niza pitanja. U Siriji, naprimjer, pobunjenici koje naoružava Turska u Idlibu nedavno su omeli napad snaga Bashara al-Assada uz podršku ruske zračne snage. Dok se rusko-turski sporazum u vezi Idliba postignut kroz proces u Astani raspada, Ankara je odlučila pokazati zube. Drugi primjer je sigurno proširenje NATO-a. Ove sedmice je turski Parlament ratificirao protokol pridruživanja za Sjevernu Makedoniju. Cijelu proteklu godinu ova mala balkanska republika je bila meta kampanje, uz podršku Moskve, protiv članstva u NATO-u, koja je vođena preko domaćih posrednika i prokremljovskih medijskih ispostava. Turska, također, doprinosi projekciji sile Atlantskog saveza u Crnom moru čiji je cilj balansiranje ruske ekspanzije. Njena mornarica je učestvovala u ovogodišnjoj vježbi “Morski povjetarac”, koja uključuje 19 država, među kojima su SAD, članice NATO-a, Ukrajina i Gruzija. Ukratko, Turska i sarađuje i ograđuje se od Rusa.

Održavanje delikatne ravnoteže

Erdoganova sklonost da igra na obje strane i nije neki problem za Rusiju. Jaz između Turske i SAD-a dovoljna je geopolitička nagrada. Tenzije će sigurno rasti u narednim danima i sedmicama. Turski predsjednik se nadao da će postići kompromis razgovarajući direktno s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Posljednji put kada su se ova dvojica pojavila zajedno tokom samita G20 u japanskom gradu Osaki vladala je pozitivna energija među njima. Trump je pokazao razumijevanje za turski stav. On je nadalje za kupovinu sistema S-400 zgodno okrivio nevoljkost administracije njegovog prethodnika Baracka Obame da proda raketni sistem Patriot. Nasuprot tome, prošlog decembra je State Department odobrio ponudu za isporuku Patriota vrijednu 3,5 milijardi dolara. Sve i ako turska Vlada ne mijenja mišljenje, odustavši od sistema S-400 u korist američkih raketa, Trumpova administracija ima dobru priču za ispričati o tome zašto zauzima blaži pristup prema Erdoganu. Turska se nada da bi Bijela kuća mogla intervenirati da suspendira, pa čak se i odrekne sankcija koristeći svoj autoritet zagarantiran CAATSA-om.

Vrijeme će pokazati hoće li se ovo odvijati na način na koji to Ankara želi. Pitanje kako odgovoriti Turskoj moglo bi postati još jedno bojno polje u američkoj domaćoj politici. Kongres će se vjerovatno usprotiviti pokušaju Trumpove administracije da popravi stvari. Već je pogurao prijedloge zakona da se pobrine da Turska bude van konzorcija F-35. Neće biti iznenađenje ako se značajan broj republikanaca u Senatu raziđe s predsjednikom. I unutar administracije će biti pritiska za oštar odgovor Erdoganu. Godine trenja u bilateralnim odnosima ostavile su Ankaru s malo prijatelja u koridorima moći u američkoj prijestolnici. Suočen s unutrašnjom pobunom, Trump, nestabilan kakav jeste, mogao bi na kraju promijeniti svoj stav u vezi Turske.

Dugo je Turska uspijevala održavati delikatnu ravnotežu. Njegovala je diplomatske, sigurnosne i ekonomske odnose s Putinovom Rusijom, dok je čuvala svoje mjesto u Zapadnom savezu. Veliki raskol sa SAD-om je na pomolu. Budući da kompromis postaje sve neuhvatljiviji, to bi moglo imati dugotrajne posljedice po vanjsku politiku Turske i njenu ulogu u međunarodnim pitanjima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera