Stevanović: Rukovodioci, idite više među svoje borce protiv korone

Stevanović: 'Iz ove krize treba izvući pouke i ozbiljnije se pripremiti za sljedeću, bez zavaravanja da sljedeće neće biti' (Al Jazeera)

Bosna i Hercegovina, vlasti svih nivoa i građani ove države moraju naučiti lekcije iz aktuelne krize s korona virusom kad ona bude okončana i bolje se organizirati oslanjajući se prvenstveno na sebe, kako je bilo i 1992, bez zavaravanja da nove krize neće biti, kaže Dragan Stevanović, dugogodišnji ljekar u Općoj bolnici u Sarajevu.

On je među prvima, na poziv iz te ustanove po dolasku virusa u Bosnu i Hercegovinu, odustao od praćenja situacije u penziji i stavio se na raspolaganje Općoj bolnici. Među prvima je bio i 1992, kad je počela najteža opsada u modernoj historiji svijeta – opsada Sarajeva.

Sa Stevanovićem smo razgovarali o tim ratnim, a i o ovim pandemijskim danima bh. prijestonice.

  • Jedan od povoda za ovaj intervju jest prisjećanje na Sarajevo 1992. i početak najduže opsade u moderno doba. Možete li se za naš portal prisjetiti tih dana, kako je bilo u Općoj (Vojnoj) bolnici tada, samom gradu?

– Atmosfera u gradu je 1992. bila po mnogočemu slična današnjoj. I tada su se već ratna dešavanja odvijala u našem neposrednom okruženju, pratili smo ih sa zebnjom, ali i sa nekim osjećajem: ‘Neće to kod nas, nas će zaobići’. I tada je bio čitav niz konfuznih saopćenja i poteza aktuelnih vlasti, a kada je rat buknuo u Sarajevu, bilo je mnogo, mnogo divnih primjera samoorganizovanja građana, ljudske solidarnosti, izvrsnih improvizacija, činjena nemogućeg. I ovo sada me mnogo podsjeća na ta vremena.

Opća bolnica je tada bila Vojna i tek 10. maja je prešla u ruke Bosne i Hercegovine. Tada sam bio aktivno vojno lice, ljekar u toj bolnici i svakim danom sam bio između čekića i nakovnja. Sa jedne strane vidim šta se dešava oko nas – imao sam tu sreću u nesreći da sam kao vojnik nešto ranije to mogao vidjeti i na terenu izvan Sarajeva, pa sam mogao sam zaključivati ne nasjedajući na propagandu. Sa druge strane bili smo izloženi svakodnevnim, često vrlo glupim naređenjima naše vojne komande.

Srećom, ta dvojnost završila se 10. maja i već 15. maja Vojna bolnica, sada kao državna, dakle države Bosne i Hercegovine, počinje primati prve ranjenike. U tome je nezamjenjiva uloga rahmetli Abdulaha Nakaša, pravog organizatora, čovjeka neopterećenog politikom, pravog ljekara iz naroda.

  • Ako sam dobro informiran, ima i anegdota o tim danima, veže se za godišnjicu Vašeg braka.

– Da, godišnjica mog braka je 9. maja (Dan pobjede nad fašizmom – op. a.). Zamislite: svi slave pobjedu, a ja kapitulaciju.

Budući da se situacija iz sata u sat komplicirala, a ja više nisam imao vezu sa porodicom, koja je bila u stanu tri bloka od bolnice, krišom sam 8. maja uvečer pobjegao kući. Dogovorio sam se sa porodicom kako ćemo dalje – svi smo ostali u Sarajevu. Proslavio sam taj Dan pobjede i 10. maja se vratio u bolnicu. Većina pripadnika JNA je otišla, upravo je odlazio posljednji autobus. I ja sam na kapiji stajao i nisam znao šta dalje: vojnik, Dragan – nažalost, moram i to reći: Srbin – sa vojnom ličnom kartom (civilnu nisam imao)… gdje i šta sad?

U tom momentu je naišao moj drug iz vremena mog rada u omladini i Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) u opštini Centar, rahmetli Ruždo Kuhinja, koji je tada bio komandir Stanice milicije Centar. Shvatio je situaciju, znao je mene kao čovjeka i za sat vremena sam imao civilnu legitimaciju i nekoliko tada važečih akreditacija da bih mogao nesmetano živjeti u Sarajevu.

  • Ostali ste u bolnici. Kako je bilo biti doktor, hirurg tih dana, mjeseci, godina u Sarajevu? Čega je manjkalo, je li entuzijazam mogao to nadomjestiti? Mislim da ste i sami tada bili ranjeni.

– Naravno, ostao sam u bolnici. Prvi dani su bili prilagođavanje u hodu, improvizacija, skupljanje opreme, prikupljanje kadra… Neki koji su pobjegli dok je u bolnici bila JNA (većinom građanska lica i pokoji oficir) počeli su se vraćati. Dolazili su i ljudi iz drugih sredina, mlade djevojke –tek završene medicinske sestre, studenti medicine i počeli smo…

Iz dana u dan smo bivali spremniji u hodu, zahvaljujući iskustvu onih koji su prošli prethodne vojničke obuke i njihovom autoritetu. A ranjen sam na samom kraju rata (na moju sreću, jer smo tad imali mnogo iskustva, a i lijekova koji su sredinom rata nedostajali). Ranjen sam na Treskavici, nekoliko dana prije potpisivanja definitivnog primirja i Dejtonskog sporazuma.

  • Mnogi strani doktori dolazili su i odlazili zapanjeni znanjem sarajevskih hirurga?

– Tako je. U to vrijeme mnogi strani doktori su dolazili pomoći. Neki su nam zaista ogromno pomogli. Bilo je i takvih koji su donosili i predlagali sasvim neprimjenjiva rješenja. Sjećam se jednog američkog penzionisanog pukovnika koji nam je pokušao prodati kolica za izvlačenje ranjenika sa linije fronta. Kada smo ga odveli na jednu od linija odbrane i zamolili ga da nam u našim uslovima demonstrira tu svoju ideju, brzo je odustao shvativši koja je to glupost.

Neki od kolega koji su izvana dolazili da nam pomognu u primjeni ratne hirurške doktrine nakon boravka u bolnici otišli su sa novim znanjima o toj doktrini i mogućim improvizacijama. Nale (Abdulah Nakaš) tu je bio nenadmašan.

  • Zagovornik ste vojne doktrine. Koliko je to bilo prihvaćeno u vrijeme opsade?

– Naravno, mi koji smo bili školovani za takvu vrstu djelovanja često smo nailazili na otpor i naših kolega i laika po onoj “Šta će nam ta JNA doktrina?” Sanitetske doktrine su u pravilu univerzalne. Sjećam se kada je jedan autoritet u to vrijeme izdejstvovao da se na prvu liniju fronta iznesu doze krvi da se daju ranjenicima radi “morala”. Sva ta krv nam je, naravno, propala.

Ali vrlo brzo, kako je rat odmicao i kako se vidjelo da su ta pravila univerzalna i da vode boljoj i sigurnijoj organizaciji sanitetske službe, i mi smo bili prihvaćani kao autoriteti.

  • I tada i sada prisutan je kadrovski problem.

– Sarajevo je izgubilo mnogo vrsnih ljekara tokom ratnih dešavanja, neki su otišli spasavajući glavu, neki iz ideoloških razloga, neki su indirektno bili i prisiljeni da odu. Ali u isto vrijeme stasavala je plejada mladih doktora, entuzijasta, boraca, koji su u hodu učili od starih vukova i ti su nakon rata bili nosioci daljeg razvoja zdravstva u Sarajevu.

Nažalost, opet su mnogi od njih rastjerani iz čisto političkih razloga i mislim da je danas Sarajevo ponovo u dosta nezavidnoj kadrovskoj situaciji.

  • Ljekari i medicinari Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta danas imaju zajedničkog neprijatelja – korona virus. Može li se povući neka paralela? Je li medicina sada sveukupno pod opsadom i na udarima žestokog neprijatelja?

– Da, tada smo bili prepušteni sami sebi i pomoći dobronamjernih prijatelja. Danas se čitav svijet bori protiv zajedničkog neprijatelja. Ohrabruje me ta pojava shvatanja da smo danas u svijetu toliko međuzavisni da ne možemo jedni bez drugih uprkos raznim ideologijama i politikama.

Možda ova epidemija makar malo promijeni naš odnos prema planeti Zemlji, svim ljudima, kao vrsti koja se bori za opstanak, i te političke, religijske, etničke, rasne razlike stavi u drugi plan. Bio bih sretan ako nas korona ujedini u odbrani, a potom i u promjeni svjetskog poretka u duhu više saradnje i pomaganja jer nam ovakve situacije pokazuju da niko ne može pobjeći u “svoj svijet”.

  • Nameće se pitanje organizacije – jesu li resursi i ljudstvo trenutno angažirani i raspoređeni kako treba? Je li se odgovorilo i odgovara li se na korona virus na pravi način i šta uraditi ubuduće da bi bosanskohercegovački zdravstveni sistem bio jači, efikasniji?

– Zdravstveni sistem ne može biti drugačiji nego samo onakav kakva nam je i država. Država nam je komplikovana, razjedinjena i prilično neefikasna u donošenju odluka, pogotovo kriznih. Takav nam je i zdravstveni sistem, koji, u principu, i u miru i u krizi zahtijeva znatan nivo centraliziranog odlučivanja jer je međuzavisan.

Iz ove krize, čim je savladamo, trebalo bi izvući pouke i ozbiljnije se pripremiti za sljedeću, bez zavaravanja da sljedeće neće biti. Biće je, samo je pitanje kada i u kojem obimu.

Zalažem se da sistem zdravstvene organizacije bude takav da polazi od opštine, a završava sa ministrom zdravlja Bosne i Hercegovine. I ova kriza nam je pokazala da to tako treba radi efikasnog djelovanja, jer virus, npr., ne poznaje ni opštinske ni kantonalne ni entitetske granice. Isto je i sa zemljotresom, velikom poplavom… U kriznim situacijama svi naši prijatelji i “prijatelji” prvo misle o sebi i svojim državama i meni je to razumljivo. Dakle, oslonjeni smo na sebe – kako bi naš narod rekao, “u se i u svoje kljuse” – i mislim da se tako trebamo i organizovati.

Trenutno radimo najbolje što možemo. Mislim da je većina mjera odgovornih dobra i na vrijeme. Mogle su biti bolje, sveobuhvatnije, konzistentnije da je u strukturama Civilne zaštite na svim nivoima bilo stručnjaka koji znaju krizni menadžment i vojnosanitetske doktrine. Nadam se da će ih ubuduće biti više takvih, a manje stranački poslušnih i podobnih.

Usred krize sistem se ne mijenja ako baš ne mora. Vojnički rečeno, ne mijenjaju se ni štab ni vojnici, ali bi štab morao malo više, bez sujete, poslušati i iskusne vojnike, koji iza sebe imaju ratova. Kada krizu savladamo, ako ne učinimo ozbiljnu analizu, ozbiljno prestrukturiranje sistema i ne budemo imali u startu ozbiljne strategije sa planovima djelovanja u nekom narednom periodu, mogli bismo platiti veliku cijenu.

  • Poruka za građane kako da se ponašaju, kao i za one “na prvim linijama odbrane od virusa”?

– Građanima se zahvaljujem što u najvećem broju poštuju mjere ograničenja. One su u ovom momentu najbolji mehanizam za suzbijanje epidemije. Molim ih da i dalje to čine i budu strpljivi.

Rukovodiocima na svim nivoima savjetujem da ne sjede u kabinetima pridržavajući se svih mjera zaštite i samozaštite – idite više među svoje borce (i zdravstvene radnike i sve druge), čujte njihove probleme, ispravljajte u hodu što je razumno ispraviti. Vojnici će vam više vjerovati kada vas vide u svojim redovima.

I bez sujete – ona je najgori saveznik u svakom poslu.

Izvor: Al Jazeera