Stevanović: Kad se neka stranka opozicije raspadne, najsrećnija je vlast

Jedina odluka koja se činila ispravnom, bila je nepovratni odlazak iz pokreta Dosta je bilo, kaže Stevanović (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pokret ‘Dosta je bilo’, kao jedno od iznenađenja posljednjih parlamentarnih izbora u Srbiji, u posljednje dvije godine napustio je veliki broj zastupnika, pa se dogodilo da je pokret izgubio zastupnički klub. Ovih dana to je učinila i zastupnica Ana Stevanović. Kadrovska rješenja bila su “kap koja je prelila čašu”. “Kad god se neka opoziciona stranka raspadne, najsrećnija je vlast”, konstatira Stevanović u intervjuu za Al Jazeeru. Osim o situaciju na političkoj sceni Srbije, govorila je i o stanju u kulturi i medijima, ali i položaju mladih znanstvenika.

  • Istupili ste iz Pokreta ‘Dosta je bilo’, na čijoj ste listi izabrani u Narodnu skupštinu Republike Srbije, te s koleg(ic)ama koji su prethodno napustili stranku oformili novi parlamentarni klub. Koji su ključni razlozi za takvu odluku?

– U pokret, kao i u ovdašnju politiku sam ušla čista srca i idealistički, verujući da svoje znanje i umeće treba da stavim na raspolaganje svojoj zemlji koju neizmerno volim. Imajući tu sreću da sam u životu imala sjajne profesore počev od učiteljice iz osnovne škole, sve do profesora sa fakulteta koji su mi danas prijatelji, a koji su oduvek podsticali i blagonaklono gledali na moj buntovni duh koji je ustajao protiv nepravde, verovala sam da moram da se odužim za sve što mi je dato tako što ću se boriti za svoju zemlju. Zbog toga sam se priključila pokretu Dosta je bilo. U njemu sam ostala sve do trenutka kad sam stavljena pred izbor koji se kosio s mojim verovanjima, moralnim načelima i savešću. Nisam mogla da stanem iza gnusnog saopštenja koje je pratilo odlazak Dušana Pavlovića, a i užasnula me je inicijativa za smenu predsednika stranke Branislava Mihajlovića koji je u proteklih šest meseci podigao pokret. Nakon tih događaja, koji su se kosili sa svime u šta verujem, jedina odluka koja se činila ispravnom, bila je nepovratni odlazak. Bila je to krajnje iznuđena odluka i nesumnjivo jedna od najtežih do sada.

  • Na posljednjim parlamentarnim izborima dosta obećavao i dobio 16 mjesta u parlamentu. Imali ste i konkretan program, za razliku od većine drugih, čiji su programi bili puni općih mjesta, ponudili nova lica, koja se nisu pojavljivala u politici u prethodnom razdoblju, a uspjeli ste se tako brzo raspasti. Što se, zapravo, dogodilo s pokretom?

– Program je nesumnjivo jedan od najboljih i najkvalitetnijih političkih programa jer nudi konkretna i ostvariva rešenja za goruće probleme u našoj zemlji pošto insistira na potpunoj transparentnosti koja je osnov za smanjivanje korupcije, kao i na zabrani partokratije. Šta se zapravo, dogodilo s pokretom će verovatno biti naziv memoara koji će neko od nas napisati, a trenutno i predstavlja pitanje koje nas sve okupira.

Pričati sa mnogima, koalicije graditi pažljivo
  • Novom parlamentarnom klubu dali ste naziv ‘Politika mora biti drugačija’. Kako to namjeravate učiniti, odnosno politiku napraviti drugačijom? Je li parlamentarna grupa ‘Politika mora biti drugačija’ zapravo temelj za novu stranku?

– Poslaničku grupu čine dvoje aktuelnih i jedan profesor univerziteta u penziji, kao i još dvoje doktora nauka. Svi smo sličnih senzibiliteta i volimo borbu činjenicama i argumentima, a ne vređanjem. To su temelji našeg delovanja i na tome ćemo zasnivati svoje buduće nastupe u Skupštini. Da li ćemo pokrenuti novu organizaciju jeste pitanje o kojem ćemo razmišljati. Ono što raduje jeste da su nam mnogi bivši i sadašnji članovi Pokreta pružili podršku poručivši da računamo na njihovu pomoć. Osećamo odgovornost prema takvim ljudima.

  • Hoće li se frakcija kojoj pripadate u parlamentu priključiti Savezu za Srbiju, u kojem su šarolike političke opcije, ali i Dveri … a već je bilo zamjerke zbog koalicije s Dverima?

– Mi ostajemo svoji i u Parlamentu ćemo nastupati samostalno. Stava sam da treba pričati sa mnogima, ali da koalicije i saveze treba graditi vrlo pažljivo.

Ušavši u političku arenu u kojoj su često i publika i sudije, većina medija pa čak i prodavci karata na otvorenoj strani onih koji su na vlasti, ubrzo uvidite da pored kvalitetnog programa potrebno i mnogo mudrosti i još više takta. Često smo vodili bitke koje nismo morali i rasipali energiju na frontovima na kojima nismo ni morali da budemo. Svakako, ovi ishodi nam ostaju za ozbiljnu analizu i dalje promišljanje.

  • Je li osipanje pokreta, neprepoznatljivost djelovanja zapravo preslika opozicijske scene u Srbiji? I što učiniti da se takvo što zaustavi, a opozicija dobije snagu kojom će se suprotstaviti vladajućima?

– Ovde možemo postaviti i pitanje odgovornosti medija. Nažalost, većina medija je pod direktnom kontrolom vladajućih struktura jer mediji predstavljaju temelj i polugu svake vlasti. Opasno je svakoj vlasti ukoliko joj se mediji otrgnu ili počnu da zaista kritikuju i rade u interesu javnosti, zbog čega i treba da postoje. Nemoguće je ostvariti prepoznatljivost ukoliko mediji ne prenose i ne prate šta vi radite kao opozicija, kojim argumentima kritikujete i šta predlažete svojim programom. Bez objektivnog izveštavanja koje bi bilo na korist javnosti i građanima, predstavnici opozicije kao za trepću u mraku – oni znaju da to rade, ali niko drugi to ne zna. Stoga, bez značajnije podrške medija koji bi istinito, objektivno i profesionalno izveštavali, poštujući zakonitosti i profesionalne kodekse, teško je preokrenuti stvari, probuditi nadu i ubediti građane da stvari mogu biti drugačije.

  • Koliko će raspad/razlaz u pokretu utjecati na apatične birače, razočarane nedostatkom novih opcija?

– Kad god se neka opoziciona stranka raspadne, najsrećnija je vlast. Volela bih da grešim kad kažem da neće uticati na razočarane, jer nažalost, znam da hoće. No, isto tako znam da smo učinili sve što smo mogli da do ovoga što se desilo, nikad ni ne dođe. Uprkos svemu, mi nastavljamo da se borimo za interese građana i da ih zastupamo u Parlamentu. Zbog toga smo birani i odlučili da ne napustimo borbu. Na to nas obavezuju i stotine poruka podrške koju nam ljudi šalju putem društvenih mreža. Njihove reči su nam vetar u leđa i dokaz da neko ipak vidi ispravnost u onome što radimo.

  • Budući da ste aktivni i na polju znanosti, a doktorirali ste na području kulture i medija, zanima me kako ocjenjujete stanje na kulturnoj sceni. Nedavno ste, među ostalim, u parlamentu govorili o zabranjivanju filmova u Srbiji. Zar stvarno postoje nepodobni filmovi?

– Kulturna scena u Srbiji, ali i u regionu, boluje od nedostatka novca i to je boljka koja već decenijama traje. Raduje me da kulturni radnici uspevaju da to kompenzuju tako da se umrežavaju i pronalaze kreativne načine da se umetnički izraze i realizuju svoje projekte. Time su nažalost prepušteni sami sebi uz veoma malu i nedovoljnu podršku države. Što se zabranjenih filmova tiče, snimanje filma Mezimica scenariste Dimitrija Vojnova je onemogućeno pod izgovorom da je film antisrpski. Kad pročitate scenario koji je Vojnov postavio na internet videćete da je u pitanju klasičan žanrovski film, pravi triler.

Za rješenje Kosova model Danske i Farskih otoka
  • Ono što opterećuje političku scenu Srbije jeste pitanje Kosova. Imate i konkretan prijedlog, no odgovora od predsjednika, ali i od premijerke nema. Predlažete primjenu modela koji imaju Danska i Farski otoci. Možete li pojasniti taj prijedlog?

– Osnov za nacrt predloga zakona je presek Ustava Republike Srbije i Rezolucije 1244. Model rešenja je odnos Danske i Farskih ostrva. Danska je deo Evropske Unije i u svom sastavu, u skladu sa svojim Ustavom, ima Farska ostrva koja sebe smatraju nezavisnom državom. Građani Farskih ostrva nemaju pogodnosti danskog pasoša niti mogućnost da se smatraju državljanima EU, pa čak ni državljanima Danske, imaju svoju fudbalsku reprezentaciju, donose svoje zakone, na referendumu su se još odavno izjasnili za nezavisnost, ali ih Danska smatra svojom lokalnom samoupravom. Danskoj odgovora da faktičko stanje i problem sa delom teritorije, gde stanovništvo ne oseća pripadnost toj zemlji, reši tako što će njihove zahteve podvesti pod svoj Ustav sa visokim stepenom autonomije. Jedan od najvažnijih razloga koji se navode za potpisivanje pravno obavezujućeg sporazuma sa Prištinom je da Srbija nema definisane granice i da njen Ustav ne važi na celoj teritoriji. Predlog zakona koji je DJB predložio praktično rešava oba ova problema u skladu sa Ustavom Srbije, Rezolucijom 1244 i međunarodnim pravom, a ne zahteva pravno obavezujući sporazum sa Prištinom.

Veća je šteta nastala usled otkazivanja snimanja, mnogo veća od svake štete koju je film navodno mogao da prouzrokuje da je i bio snimljen pošto je u njemu trebalo da glumi ruska glumica Aglaja Tarasova koja je zbog Mezimice odustala od uloge u jednoj ruskoj velikoj produkciji. Time je naša zemlja uspela da doslovno iziritira jednu svetsku zvezdu koja dolazi iz Rusije, inače našoj vlasti strateški važne zemlje. Zamislite sad intervjue u kojima će ona govoriti o ovome. Kako će neke druge svetske zvezde pristati da snimaju filmove u zemlji u kojoj se filmovi zabranjuju? Budući cenzori koji očigledno ne razumeju da umetnosti i treba da provocira, morali bi da uzmu sve ovo u obzir prilikom budućih ‘aktivnosti’.

  • Oni koji i površno prate medijsku scenu Srbije reći će kako su njome zavladali tabloidi, ako se tim pojmom i mogu obuhvatiti pojedine novine, ali i televizijske kuće koje se u ime vlasti obračunavaju s opozicijom i ne dozvoljavaju da se čuje druga, pa i neutralna strana. U kojem trenutku se dogodio novi sumrak novinarstva u Srbiji? I kako u medijskom prostoru onemogućiti sadržaje kojima tamo nije mjesto?

– Oduvek je politika bila u medijima, ili makar dovoljno blizu da pritegne kanap oko vrata kad je to potrebno. Moj utisak je samo da su ranije, pa čak i devedesetih kad je ovdašnji medijski prosto bio gnusan, postojali novinari koji su pojedinačno istupali i po cenu otkaza, osvete i odmazde odlučno branili profesiju i njene vrednosti. Sada toga kao da više nema. Kada ljudi pristanu da ćute, znajući da rade nešto pogrešno i neetički, tada nastaje sumrak pre svega u njihovoj savesti, a kasnije ta senka pada i na novinarstvo. Kao i svuda, sve kreće i svodi se na ličnu odgovornost i nepristajanje.  Želim da verujem da takvi ljudi i dalje postoje i da će hrabro podići glas ma koliko cena bila skupa. Što se tiče onemogućavanja sadržaja kojima tamo nije mesto, rešenje je više nego jednostavno – regulatorna tela imaju ovlašćenja da takve sadržaje efikasno proteraju iz medijskog prostora. Umesto toga, postavljeni su partijski ljudi koji brane neke druge interese. Nedavno smo u našoj zemlji imali apsurdnu i nadrealnu situaciju da su pojedinci iz regulatornih tela branili medije koji emituju najogavnije sadržaje pravdajući  to time da se ne može država mešati u uređivačku politiku. No, kao da su zaboravili da je država ta koja izdaje dozvole za frekvencije, ne da bi se trovao i zaglupljivao narod i stvarao profit, već da bi građani imali korist od tih medija. Mediji bi trebalo da imaju odgovornost prema gledaocima, a na to se svesno zaboravlja.

  • Je li zbog slike koju pružaju mediji, poruka koje šalju političari, nemoći odgovornih da poprave ekonomsku sliku posve razumljivo da mladi, ali više ne samo mladi, odlaze u svijet?

– Većina mojih prijatelja je otišla u inostranstvo i redom su se svi odlično snašli u uređenim sistemima. Imali su dilemu da li da pate ostajući u Srbiji, ili da pate za njom i svojima izdaleka. Dostojanstven život je sve što njima treba i želja da njihova pošteno stečena diploma treba ovoj zemlji. Razumem ogorčenost onih koji godine provedu vredno učeći, a na njihovo mesto se dovede partijski zaposleni čovek s kupljenom diplomom bez ikakve stručnosti. Želja za dostojanstvenim i poštenim životom jesu uzroci odlaska.

  • Imaju li mladi znanstvenici šansu da se dokažu u Srbiji ili je i njima, kao i onima s nešto nižim kvalifikacijama, ali zlatnim rukama, jedina opcija kupovanje aviokarte u jednom smjeru?

– Volela bih da kažem da imaju šansu, ali njihov uspeh je često rezultat inaćenja sa sistemom i pobedom nad njime. Ta borba zamara i iscrpljuje, a u uređenim sistemima ne postoji. Zato se divim onima koji se inate i ne odustaju, a na kraju uz malo sreće, a mnogo više mudrosti uspeju da se dokažu, ali razumem i one koji kupuju kartu u jednom smeru. Živim za dan kad ćemo od Srbije stvoriti zemlju u koju će oni poželeti da se vrate i u njoj ostanu.

Izvor: Al Jazeera