Stanje nacije, ‘croexit’ sa EURO-a, ili obrigado, Portugal

Ni u što se čovjek ne može pouzdati kao u beskrajno kratko pamćenje Hrvata (EPA)

Piše: Damir Petranović

Taktički debakl jednog posve očito nekompetentnog izbornika, urušeni snovi jedne talentirane, opjevane i, po našim starim pravilima, nikad realizirane generacije te poprilično opasno vrludanje cijele jedne nacije od skepse do euforije, od histerije i bijesa do tuge i rezignacije – to su, u najkraćemu, tri sličice koje će ostati u kolektivnoj svijesti nakon (još jednog) razočaravajućeg nastupa Hrvatske na velikim nogometnim natjecanjima.

Od konkretne ostavštine ipak treba zabilježiti jednu stvarnu fotografiju, onu na kojoj se nogometna oligarhija – redom sastavljena od osoba koje pristojan čovjek ni štapom ne bi taknuo – slikala u svečanoj loži i, usred bratoubilačkog rata, uzrokovanog prije svega gerilskom borbom protiv tih štetočina, još bahato poručila da im, ukratko, nitko ništa ne može.

Ova posljednja sličica ujedno je možda najkorisniji alat koji bi se mogao iskoristiti kako bi kakvoj-takvoj svijesti došla jedna dosta zapuštena država, očito spremna tolerirati razinu kriminala, čak i iznad njenog neveselog prosjeka, samo da joj se pruži prilika još tjedan dana maškarati lica, retrovizore i kućne ljubimce te mahnito zatrpavati društvene mreže sponzorskim “hashtagovima”, u nadi da će ovaj vid angažmana rezultirati jednim vrhunskim dostignućem. Ispunjenjem ambicije da se, eto, Eiffelov toranj na dva sata osvijetli crveno-bijelim kvadratićima. Kakav narod, takve ambicije.

Koristila bi nam ta sličica, kažemo, samo da nije jednog bitnog i nepremostivog detalja. Ni u što se čovjek ne može pouzdati kao u beskrajno kratko pamćenje Hrvata, ni u što se ne treba kladiti nego u klasično “ne pratim temu, ali…” opravdanje, koje će uslijediti kada za dvije, četiri ili šest godina – nije bitno koliko, ta se priča ionako ponavlja kao da je inspirirana filmom Beskrajan dan – krene masovno čuđenje i zgražanje nad uvijek manjim dijelom nacije, koji će upozoravati da mu je od dva boda u utakmici protiv nekakve Češke puno bitnije istrijebiti mafiju iz svečanih loža.

Jedna te ista lokva

Hrvatska je u kasnim satima ove subote šutnuta kući s Europskog prvenstva u Francuskoj, no “croexit” sasvim sigurno neće imati previše dramatične posljedice: Facebook-navijači pospremit će svoje dresove, šalove i udaraljke duboko u ormare, gdje će čekati iduću priliku za paradiranje, politika i policija će odahnuti, jer više nema šanse za ponavljanje “terorističkih napada” s tribina i za remećenje opće sloge & jedinstva domovine, iseljeništva i dobrohotnog susjedstva, dok će notorni Zdravko Mamić i njegova klika nastaviti s uspješnom i plodonosnom okupacijom cijelog jednog sporta.

Kao što Bill Murray u Beskrajnom danu svakoj jutra ugazi u jednu te istu vražju lokvu na cesti i treba mu barem deset ponavljanja kako bi naučio malo produžiti korak, tako će i u Hrvatskoj već od danas zavladati mantra o besmislenosti nogometa u nacionalnim okvirima, jadnoj infrastrukturi, novcu koji vrti kao burgija i navodnim vječnim neredima na tribinama koji “sprječavaju normalne obitelji s djecom da posjećuju stadione”. Odnosno, već se može predvidjeti kompletan arsenal opravdanja za nojevsko zabijanje glave u pijesak i ignoriranje problema, sve do iduće prilike, u kojoj će cijela nacija raditi nove verzije “selfija” s kockastim dresovima i iznova mahnito heštegirati po društvenim mrežama kako bi kakav ruski telekom Crveni trg barem na pet minuta pretvorio u crveno-bijeli.

Hrvatska televizija već sutra će sa svojih voditelja i gostiju neprimjetno ukloniti bedževe s natpisom “Stop huliganizmu na tribinama”, odnosno dosta bijedni dokaz uklapanja u strategiju širenja opće moralne panike, zbog manjeg incidenta s desetak baklji iz protesta ubačenih u teren – dok im, naravno, malo odvažnija i logičnija akcija, poput “Stop mafiji u nogometu”, neće ni pasti na pamet. Vraćaju se u uobičajenu fazu blažene hibernacije i tupila.

Ekipa iz svečane lože u međuvremenu će, po svemu sudeći, prodavati priču o tragičnom kraju jedne lijepe priče i već se spremati za korake koji slijede, a oni bi se nogometnom frazeologijom mogle sažeti u jednoj uobičajenoj, poprilično izlizanoj i glupavoj rečenici: “Što je bilo – bilo je, okrećemo se obvezama u domaćem prvenstvu…”

Koje je, da se ne lažemo, samo odraz tužne realnosti, koja u ovom sportu vlada već barem cijelo jedno desetljeće – fingirano natjecanje, u kojemu sude dokazano korumpirani suci, kojim se upravlja iz jedne lože uvezane i umočene u valjda svaku političko-kriminalnu aktivnost u državi, u kojemu najjači klub u prvoj ligi kao osigurač drži svoju drugu momčad i preko nje pere novac i dodatno namješta rezultate, u kojemu se svaki iole talentiraniji sportaš već od pubertetske dobi upućuje na činjenicu da neće ni ostvariti karijeru, ni zaraditi novac – o nastupu za reprezentaciju da ne govorimo – ako s glavnim bossom ne potpiše robovlasnički ugovor i ne preda mu mastan postotak svih svojih primanja. Doživotno.

Izgrednici ili borci za pravu stvar

Hrvatska je ove subote navečer izletjela s Europskog prvenstva prije svega zahvaljujući činjenici da je ogroman dio njenih građana spreman zažmiriti na sve nepodopštine, nezakonitosti i bizarnosti koje im se odvijaju ispred nosa. Spremni su kao izbornika nacionalne vrste trpjeti kvalificiranog RTV servisera, čija je glavna referenca da odlično reagira na daljinski upravljač. Spremni su prijeći preko činjenice da se u reprezentaciju ne pozivaju igrači čiji su jedini grijesi svjedočenje na sudu protiv optužene nogometne zločinačke organizacije, ili koji su imali dovoljno hrabrosti raskinuti lihvarske ugovore s njenim šefom.

Spremni su hrvatski građani zažmiriti na puno toga, tužno nesvjesni da svakih dvije godine – u vrijeme kada nogomet uvijek iznova postane “trendy” i “hoch” – samo gledaju posljedice svoje vlastite dvogodišnje građanske neangažiranosti, neobaviještenosti i lijenosti. Ali, eto, tko će to Hrvatima objasniti.

Ako su stoga onih desetak baklji na terenu i prekid utakmice, koji je u nacionalnim razmjerima poprimio gigantske proporcije, barem mrvicu pridonijeli rasvjetljavanju mračnih i smrdljivih nogometnih loža – a čini se da ipak jesu – navijačke izgrednike valjalo bi ipak tretirati kao radikalne borce za ispravnu stvar.

I ako je rano gašenje sportskih ambicija na kontinentalnom natjecanju barem za milimetar pomaknulo kolektivnu svijest nacije, koja će otriježnjena i prije očekivanog gubitka koncentracije ipak spoznati barem elementarne činjenice i realnost koja vlada u domaćem nogometu – red je i za to iskazati zahvalnost.

Stoga: obrigado (hvala), Portugal…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera