Stanislav Petrov, ‘čovjek koji je spasio svijet’

Vijest o smrti Stanislava Petrova objavljena je četiri mjeseca kasnije (EPA)

Piše: Mansur Mirovalev

Stanislavu Petrovu bile su potrebne 23 minute da spriječi uzajamno garantovano nuklearno uništenje SAD-a i SSSR-a i godinama je samo šačica komunističkih vođa znala za apokalipsu koju je on samostalno izbjegao prije 34 godine na današnji dan.

Bio je 28. septembar 1983. kad je potporučnik Petrov, visoki 44-godišnji vojni analitičar sovjetskih Odbrambenih zračnih snaga, počeo svoju noćnu smjenu. On je bio glavni oficir u komandnom vojnom centru 100 kilometara zapadno od Moskve.

Centar, koji su oficiri i mještani zvali “Gljiva”, izgledao je kao ogromna betonska gljiva okružena bodljikavom žicom i stotinama naoružanih vojnika. Bio je povezan sa četiri špijunska satelita, koja su pratila kontinentalni dio SAD-a i okolne okeane.

Centar je bio opremljen superračunarom i ogromnim elektronskim mapama SSSR-a i SAD-a, koje su pokazivale mjesto odakle je ispaljen projektil i njegovu metu. Osmišljen je tako da otkrije ispaljivanje projektila iz devet američkih baza, proračunava njihove putanje i šalje podatke sovjetskim čelnicima i vrhovnim vojnim zapovjednicima.

Ali noćne smjene i nisu baš bile posao iz snova za Petrova i gotovo 100 ljudi koji su bili pod njegovom komandom.

“Bilo je tako dosadno da mi je nekad bilo muka”, rekao je Petrov ovom reporteru u junu 2016. godine.

Dosadno je bilo sve dok nije čuo zaglušujuću sirenu i ugledao riječ START na mapi – pored vojne baze na zapadnoj obali koja je lansirala interkontinentalni balistički projektil Minuteman. Leteći iznad Arktika brzinom 7,8 kilometara u sekundi – gotovo dovoljnoj da izađe iz polja djelovanja Zemljine gravitacije – ovaj projektil mogao bi doći do Moskve za 40 minuta.

Računar je potvrdio vjerodostojnost napada kao “najveći” nivo prijetnje, prisjećao se Petrov. Mjesto ispaljivanja izgledalo je kao ljudsko srce koje pulsira.

Napet uvod

Godina 1983. bila je vrhunac Hladnog rata i vrijeme najpolarizovanije, manihejske konfrontacije u historiji. Sovjetski savez i SAD znali su da bi bilo koji napad pokrenuo gotovo automatsku kišu projektila s druge strane. MAD ili uzajamno garantovano uništenje usmrtilo bi stotine miliona i uzrokovalo nuklearnu zimu, koja bi najvjerovatnije uništila život na Zemlji.

Tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan – koga su sovjetski mediji označili kao “huškača na rat” – naredio je američkoj vojsci da testira sovjetsku zračnu odbranu onime što je Pentagon nazvao “operacijama psihološkog ratovanja”.

“Nekad smo slali bombardere preko Sjevernog pola i njihovi bi radari kliknuli”, rekao je general John T. Chain, bivši strateški zapovjednik Zračnih snaga, kako piše u knjizi Benjamina B. Fischera A Cold War Conundrum: The 1983 Soviet War Scare.

“Drugom prilikom bombarderi bi ispitivali njihovu azijsku ili evropsku periferiju.”

Četiri sedmice prije Petrovljeve noćne smjene Sovjeti su oborili južnokorejski avion s 269 putnika, uključujući i američkog kongresmena, koji je nakratko ušao u zračni prostor Sovjetskog saveza, što je svijet osudio i zbog čega je Rusima nametnuo ekonomske sankcije.

Četiri godine ranije crvena Moskva izvršila je invaziju na Afganistan i hiljade naoružanih boraca, koje je u većini obučio i naoružao SAD, sjatile su se da se bore protiv sovjetskih “nevjernika”.

Muslimanski svijet bio je suzdržan, a bliskoistočni saveznici SSSR-a bili su napadnuti. Reagan je bombardovao Libiju naklonjenu SSSR-u i intervenisao u Libanskom građanskom ratu protiv promoskovski orijentisanog sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada.

Reagan je najavio razvoj “zvjezdanih ratova”, astronomski skupe, odbrambene instalacije u svemiru za obaranje sovjetskih balističkih projektila.

On je također uvjerio Saudijsku Arabiju da poveća proizvodnju nafte i opadanje cijena pogodilo je neefikasnu sovjetsku ekonomiju, koja je zavisila od izvoza ugljikovodika, i uvelo je u deceniju stagnacije, od koje se nikad neće oporaviti.

Njen najveći teret bila je Crvena armija, koja je trošila četvrtinu sovjetskog BDP-a. Komunistički lider Jurij Andropov, bivši šef KGB-a i uzor predsjednika Vladimira Putina, bio je uvjeren da se SAD sprema na puni nuklearni rat i budućnost komunističke utopije bila je na kocki.

“Prijetnja nuklearnog rata koji visi nad čovječanstvom navede vas da revidirate glavne ciljeve cjelokupnog komunističkog pokreta”, rekao je Andropov u junu 1983. godine

Sovjetski i američki čelnici bili su paranoični. Takozvani “sat Sudnjeg dana”, simbolični pokazatelj globalnog nuklearnog rata koji su uspostavili američki atomski naučnici, bio je namješten na pet do 12.

Armagedon?

Bilo je 15 minuta iza ponoći kad se oglasila sirena u “Gljivi” te septembarske noći.

“Jedna, dvije, pet raketa. Kad ih je više od dvije, računar to naziva nuklearnim napadom”, prisjećao se Petrov.

On je morao telefonski potvrditi napad i pritisnuti crveno dugme za uzbunu koje bi pokrenulo alarme širom sovjetskih baza s projektilima.

Deseci hiljada vojnih oficira i vojnika morali bi se spremiti, naciljati rakete i čekati na zapovijed Andropova.

No, satelitski signal nije otkrio “repove” ili vidljive tragove letećih raketa. Obim napada također se činio nelogičnim – SAD ne bi počeo nuklearno uništenje SSSR-a sa samo pet raketa, pomislio je Petrov.

Sovjetski radari na tlu nisu otkrili nikakve signale u međuvremenu i on je zaključio da se dogodila greška u sistemu.

“Shvatio sam da je signal bio pogrešan i povikao: ‘Lažna uzbuna! Lažna uzbuna!’ Odlučio sam ne povjerovati računaru”, prepričao je.

Zaborav

“Gotovo odmah shvatili smo da je razlog računarska greška”, rekao je penzionisani general-pukovnik Jurij Votincev, tadašnji šef Sovjetske zračne i svemirske odbrane, kako su ga citirali u dnevnim novinama Rosijskaja gazeta u septembru.

“Ali nije bilo samo to. Kao rezultat istrage, otkrili smo gomilu grešaka u sistemu za rano upozoravanje.”

Istraga je otkrila da je sovjetski satelit pogrešno protumačio rijetke odbljeske sunčeve svjetlosti od oblaka, identifikujući ih kao bljeske koji nastaju prilikom lansiranja raketa.

Votincev je pohvalio Petrova, ali to je bilo to, jer bi, nagradivši njega, njegovi nadređeni morali priznati smrtonosnu neefikasnost astronomski skupog sistema za rano upozoravanje.

Petrov se penzionisao iz vojske 1984. i radio je u istraživačkom postrojenju koje je remodeliralo sistem za rano upozoravanje. Remodeliranje je završeno do 1985, kada je novi sovjetski čelnik Mihail Gorbačov započeo perestrojku, vrijeme reformi i mirovne pregovore s Reaganovom Bijelom kućom.

Petrovljeva sudbonosna odluka ostala je nepoznata javnosti do 1991, kad je objavljen novinski članak zasnovan na Votincevljevim sjećanjima. Postsovjetska Rusija nikad mu nije dodijelila priznanje, a neki vojni analitičari nisu ni vjerovali njegovoj ulozi u sprečavanju nuklearne apokalipse.

“Ništa se ne bi desilo i on nije morao prenijeti nikakve informacije. On ne bi bio u stanju ništa signalizirati jer se signal upozorenja pojavio na svim ekranima, ali svi dobro znaju da se takvi signali povremeno pojavljuju”, rekao je penzionisani general Pavel Zolotarjov na televiziji 2013. godine.

Priznanje sa Zapada

Petrov je 2006. primio posebnu nagradu Udruženja građana svijeta, antiratne grupe, u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku.

Danski režiser Peter Anthony 2014. godine objavio je nagrađeni dokumentarni film o Petrovu Čovjek koji je spasio svijet (The Man Who Saved the World).

Petrov je živio u trošnom stanu u Frjazinu, nedaleko od Moskve. Sredinom 1990-ih morao je uzgajati krompir na komadu zemlje kako bi pojačao svoju skromnu penziju, pričao je kasnije.

Njegovi kćerka i sin odselili su se 1990-ih, a supruga mu je umrla od raka 1997. godine.

“Živim ovdje tiho, sasvim sam”, rekao je slabašni i gotovo slijepi 70-godišnjak s naočalama, stišćući kristalnu nagradu, malu ruku koja drži svijet.

Umro je od upale pluća 17. maja, u 78. godini, a vijest o njegovoj smrti objavljena je tek sredinom septembra.

Izvor: Al Jazeera