Šta znači biti Srbin u Hrvatskoj?

Zanimalo me kako se osjećaju mladi ljudi srpske nacionalnosti, rođeni nakon rata, u današnjoj Hrvatskoj, kaže Slijepčević (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nacionalistički incidenti koji posljednjih godina potresaju Hrvatsku i u kojima su žrtve sve nasilinijh napada pripadnici srpske nacionalne manjine samo su nastavak desetljećima dugog odnosa u kojima se na ljude srpske nacionalnosti gleda kao na građane drugog reda.

Film Srbenka reditelja Nebojše Slijepčevića donosi priču o postavljanju pozorišne predstave u kojoj se autor Oliver Frljić bavi slučajem u ratu ubijene porodice Zec, slučaja koji potresa hrvatsko pravosuđe skoro tri decenije jer i mimo svih pritisaka javnosti ostaje neriješen, a ubice nepoznate.

Uzimajući za okvir svojih filmskih potraga surovo i svirepo ubistvo Aleksandre Zec i njenih roditelja Slijepčević je snimio film o mjestu pripadnika srpske manjine u današnjem hrvatskom društvu i izazovima s kojima se moraju neprekidno suočavati.

Od vrijeđanja i ponižavanja do zanemarivanja i nepriznavanja, sve su to situacije s kojima se mladi ljudi srpske nacionalnosti moraju suočavati u današnjem hrvatskom društvu, a bijeg od osjećaja nepripadnosti nerijetko nalaze u negiranju i skrivanju svog nacionalnog identiteta.

Film Srbenka biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu u okviru programa Last Minute Cinema.

Detalj iz filma

  • Počnimo pitanjem koje odražava suštinu poetske i etičke poruke Vašeg filma. Šta znači biti Srbin u Hrvatskoj?

Upravo to pitanje me potaklo na snimanje filma. Zanimalo me kako se osjećaju mladi ljudi srpske nacionalnosti, rođeni nakon rata, u današnjoj Hrvatskoj, u atmosferi kad su još uvijek međunacionalni odnosi napeti. No ne mislim da se na to pitanje može dati jedan, općeniti odgovor. Generalizacije su opasne kad su nacije u pitanju. U filmu bilježim neka pojedinačna iskustva, a glavna junakinja je djevojčica, “Srbenka”, koja skriva svoju nacionalnost iako joj ni samoj do kraja nije jasno zašto.

  • Film zapravo prati priču o postavljanju pozorišne predstave Olivera Frljića u kojoj se dramatizira tragedija porodice Zec, njihovom ubistvu u ratnom Zagrebu. Koliko ovakav način umjetničkog „provociranja“ može pokrenuti javnost da počnu preispitivati istine prošlosti?

Ne mislim da je provokacija pričati o nekažnjenim zločinima. Mislim da je čin elementarne društvene higijene raščistiti i procesuirati sve zločine, a prešućivanje i guranje pod tepih samo stvara temelj za neke buduće nesreće. Moj film upravo govori o utjecaju mračne prošlosti na današnje generacije mladih, rođenih poslije rata. Umjetnost sigurno može pokrenuti raspravu u društvu, iako ne treba očekivati od jednog filma ili predstave da promijene svijet.

  • Koliko ratna psihoza mijenja čovjeka i utiče na oblikovanje njegovog identiteta?

Rat je jedna stravična pojava koja ima duboke i dugoročne posljedice na sve koji mu se nađu u blizini. No rat je u Hrvatskoj završio prije 24 godine. To je jako puno vremena, dovoljno da se zaliječe ratne traume. Na žalost, na ovim područjima ne samo da te traume nisu zaliječene, nego se aktivno radi na njihovom obnavljanju.

  • Koliko slučaj ubistva Aleksandre Zec i njene porodice opisuje tu surovu, brutalnu i nemilosrdnu ratnu stvarnost?

Slučaj Aleksandre Zec i njene obitelji posebno je tragičan, jer svjedoči o jednom sramotnom trenutku u hrvatskoj povijesti kad je država propustila procesuirati ubojice djeteta, iako je imala njihova priznanja.

Detalj iz filma

  • U filmu veoma vješto konstruirate tu atmosferu nacionalnog nadmetanja uvlačenjem u priču pitanja „hrvatske djece“. Koliko dvije nekada sukobljene strane zapravo znaju o tragedijama onih drugih?

Mislim da tu nije pitanje saznanja o tragedijama, mislim da svi znaju sve. No problem je u tome što sve nacije na ovim prostorima grade svoj nacionalni identitet na poziciji žrtve, na stavu da smo baš mi najviše propatili, i to nam kao daje pravo da ignoriramo tuđe tragedije. Pritom za takav stav ne krivim ljude koji su izravne žrtve rata, već političare koji te traume perfidno zloupotrebljavaju.

  • Velika tema filma je i uklapanje manjine u okolinu većine. Posebno su potresne priče u kojima adolescenti otkrivaju kako su krili svoje srpsko porijeklo i način na koji su nastojali postati dio nacionalne većine. Koliko problemi nacionalnog identiteta opterećuju srpsku omladinu danas u Hrvatskoj?

U pripremi filma razgovarao sam s mnogim mladim Srbima, hrvatskim građanima, iako nedovoljno da bih izvlačio neke sveobuhvatne zaključke. Mogu samo prenijeti svoj dojam, a to je da su svi na neki način determinirani svojom nacionalnošću. Neki je skrivaju, neki ne, i velika većina nema nikakvih problema. No svi su svoje nacionalnosti vrlo svjesni, i svjesni su da može odrediti njihove odnose s vršnjacima. Za moj ukus, i to je previše.

Detalj iz filma

  • Na kraju i pitanje kakve odnose grade dvije zajednice danas u Hrvatskoj, posebice u kontekstu sve češćih šovinističkih ispada usmjerenim prema pripadnicima srpske nacionalne manjine?

U ovom konkretnom trenutku čini se da napetost raste, vjerojatno su svi upoznati s nizom incidenata u proteklih par mjeseci. Nije slučajno da se to događa baš u predizborno vrijeme, kad političari doprinose stvaranju napetosti u nadi da će na taj način privući glasače.

Izvor: Al Jazeera