Šta Ukrajina dobija, a šta gubi stvaranjem svoje pravoslavne crkve

Proces stvaranja jedinstvene samostalne Ukrajinske pravoslavne crkve je velika pobeda nad Rusijom (EPA)

Sad je već skoro sasvim izvesno da će u dogledno vreme Ukrajinska pravoslavna crkva zaokružiti svoju autokefalnost.

Svetski mediji su taj proces nazvali „geopolitičkim raskolom stoleća“. A on to i jeste.

Prvo je došlo do teritorijalnog cepanja tkiva aneksijom Krima i hibridnim ratom u Donbasu. Zatim je došlo do duhovnog raskola. Iako se tu, u stvari, radi samo o vraćanju na tradicije ukrajinske autokefalnosti do XVII veka koju je uzurpirala Moskva.

Nesumnjivo je da u ovom procesu ukrajinsko pravoslavlje dobija šansu za novo konsolidovanje nakon vekovne podređenosti ruskoj imperiji.

Međutim, malo se govori o tome kako će taj proces uticati na savremenu Ukrajinu. Šta će u budućnosti ona od obnavljanja kanonske autokefalije dobiti a šta će se u tom procesu izgubiti?

Finalizacija razvoda sa Rusijom

Velikim uspehom koalicije okupljene oko Petra Porošenka smatraju se dve pokrenute inicijative, ukrajinskog parlamenta 2016. i predsednika 2018-, koje je Vaseljenski patrijarh Vartolomej i sinod konstantinopoljski podržao.

To nije samo moralna pobeda nad nepravdom koju je trpela ukrajinska pravoslavna crkva od 1686., kada je Sinodalnim pismom Carigrad dao pravo moskovskom patrijarhu da posvećuje kijevskog mitropolita. To je i (geo)politički poraz Putina, kome je pravoslavlje samo zamenilo komunističku partiju.

Cezaropapizam je vekovni model funkcionisanja ruske države i crkve, a sateliti pravoslavne kominterne danas dosežu do Beograda i Banja Luke. Pocepati te veze, barem u birokratskom smislu, uopšte nije jednostavno. Sticanjem autokefalnosti ruska politika izgubiće veoma važan kanal uticaja na vernike, građane Ukrajine, pa samim tim i na zvanični Kijev.

Za svega pet godina od revolucije na Majdanu to i jeste finalizacija „razvoda“ sa Rusijom.

Međutim, boreći se za objedinjavanje pravoslavnih crkvi u jednu, predsednik Porošenko je svoj politički ulog stavio samo na jednu od mnogih verskih zajednica u Ukrajini.

Iako najviše vernika imaju upravo te tri pravoslavne crkve, tajna ukrajinskog sekularizma bila je upravo u verskoj heterogenosti Ukrajine, skoro bez analogije u pojasu jugoistočne Evrope.

U Ukrajini je veoma uticajna Grkokatolička crkva, Ukrajinska katolička crkva, protestantske crkve, ali i jevrejska i muslimanska zajednica.

U decembru 2016. muslimanske organizacije Ukrajine donele su „Povelju ukrajinskih muslimana“, i u uslovima rata zauzele su veoma direktni patriotski stav prema Ukrajini, te se jasno izjasnili da su „muslimani punopravni i sastavni deo ukrajinskog društva“, bez obzira na to što imaju razne nacionalne korene. U Ukrajini postoji čak 26 etničkih zajednica koje ispovedaju islam.

Borba za sistem vrednosti

Ukrajina je po ustavu sekularna svetovna država, a podržati jednu religiju ne znači i stvoriti državnu, ali u političkom smislu to nedvosmisleno označava izdvojiti jednu religiju važniju od ostalih.

Svakako da treba uzeti u obzir kontekst rata i rusku ekspanziju, ali taj rat se vodi ne samo za očuvanje teritorija, već i za očuvanje sistema vrednosti po kom se Ukrajina već značajno razlikuje od Rusije.

Još krajem 19. veka, ukrajinski istoričar i političar Mihajlo Drahomanov upozoravao je da Ukrajini ne treba „nacionalna crkva“, a da će bilo koji pokušaj vraćanja korenima pravoslavlja i stvaranju „nacionalne religije“ Ukrajinu samo udaljiti od vrednosti zapadne civilizacije, imajući u vidu sekularnost.

Pojedini ukrajinski analitičari tvrde da je Porošenkova pobeda sa autokefalijom Ukrajinu približila ruskom modelu, gde je pravoslavlje uvek u službi države i elita na vlasti.

Sekularizam u Ukrajini nije civilizacijski fenomen, kao što je to u slučaju Francuske, već je on rezultat nedostatka ukrajinske države i simbioze verskih zajednica koji je tom društvu davao određenu posebnost.

Kako u svom blogu piše ukrajinski pisac mlađe generacije Andrij Ljubka, ukaz koji se čeka od Vaseljenskog patrijarha o autokefalnosti (Tomos) je samo simbol i poziv ukrajinskim vernicima za koji će trebati decenije da bi se njegovu suštinu prihvatilo sistemski i na pravilan način.

Jer neće Vaseljenski patrijarh odlučivati kojoj će se crkvi vernici prikloniti, već oni sami. A moskovski patrijarhat je bio i ostaće najbrojniji i najveći u Ukrajini, koji ima legalno pravo na svoje postojanje, smatra Ljubka.  

I što je najvažnije – da se te duhovne transformacije odvijaju u miru.

Okretanje glave od problema

Sledeća godina u Ukrajini je izborna i nema sumnje da su predsednik Porošenko i njegov politički blok na celom ovom procesu već zaradili političke poene i dobro se preporučili za nove mandate kako na predsedničkom, tako i na parlamentarnom nivou.

Jer niko u Ukrajini ne spori da je proces stvaranja jedinstvene samostalne Ukrajinske pravoslavne crkve velika pobeda nad Rusijom i da je to lični projekat predsednika Porošenka.

Međutim, ono što je ostalo u senci je pitanje da li je ta garnitura na vlasti uradila to što od njih očekuju pre svega građani Ukrajine, a zatim Evropska unija i Zapad, a to je temeljna borba protiv korupcije.

Naravno da nisu. Nije se dogodila deoligarhizacija društva, jer je sam Porošenko i njegovo okruženje još uvek tajkunsko. Specijalni sud za borbu protiv korupcije na koji posebno spolja godinama insistira međunarodna zajednica sistemski je opstruiran od strane vladajuće elite.

Nesporno je da je Porošenko najhrabriji od sticanja nezavisnosti ukrajinski predsednik, koji je uspeo da kao političar Rusiji i Putinu parira i pruži adekvatan otpor. Problem je u tome što populističkim merama, među kojima je i podrška jednoj verskoj zajednici, neće biti rešeni ključni problemi u ukrajinskoj politici i društvu, a ta država nije u poziciji da se, kao balkanske države okružene EU i NATO-om, godinama klacka između Brisela i Moskve.

Ako Zapad uskrati podršku Kijevu ili iznutra padne koncept ideje proevropske i demokratske države, Ukrajina će za Evropu postati ozbiljan problem. Mnogo ozbiljniji od krize koja je tu pre par godina iznenadno buknula i podelila Stari kontinent.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera